Muhammed, a. s., ovako moli: “Allahu omili nam Medinu kao što volimo Mekku i više od toga”.

Prema Platonu, državu čine ljudi i hramovi. “U teoriji se kaže: država je narod u dokumentima, zemlja je narod na teritoriji, a domovina je narod u sjećanju...”

Mi smo muslimani, i mi svoj odnos prema zemlji i državi, koja nam omogućava da slobodno živimo Islam, gradimo na povjerenju i odgovornosti. Želim naglasiti: odgovornost i povjerenje. Naša odgovornost počiva na povjerenju koje nam je ukazano. Svaki onaj, koji je za nešto odgovoran, odgovoran je stoga što mu je nešto povjereno, što mu je nešto dato u amanet. Nema odgovornosti bez povjerenje i nema povjerenja bez odgovornosti.

Prva naša odgovornost je da smo mi nosioci odgovornosti i povjerenja kao ljudska bića. To je naša temeljna odgovornost. Ona se u Kur'anu opisuje kao veličanstveni čin čovjekova slobodnog postajanja i postojanja, čin koji nadmašuje nebesa i zemlju, čin grandioznog povjerenja. Evo kur’anskih riječi u kojima se govori o toj odgovornosti čiji smo nosioci:

“Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen” (33.: 72)

U najkraćem, naša temeljna odgovornost povezana je s našom ljudskom naravi, s time što nas je Bog dragi stvorio kao ljude, s ljudskim licem, što nam je podario razum i slobodu. Naša prva i temeljna odgovornost temelj je za sve druge odgovornosti i sastoji se u tome da opravdamo ljudsko lice koje nam je darovano.

Druga naša odgovornost sastoji se u tome da nas je Bog dragi učinio pripadnicima Zajednice u vjeri – Ummeta Muhammedova, alejhisselam, i sljedbenicima posljednje Allahove objave Kur'ana Časnog. Riječ je o odgovornosti koju nosimo kao muslimani. To je velika, kompleksna i zahtjevna odgovornost. Ona se sastoji u tome da nam je ukazano povjerenje da pred čovječanstvom, pred cijelim svjetom, svjedočimo istinu, živimo tu istinu islama, i pokazujemo njegove vrijednosti i ljepote. O toj odgovornosti riječ je u sljedećem kur’anskom ajetu: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi, i da poslanik bude protiv vas svjedok...” (2., 143)

Naročito danas, naša odgovornost dobiva posebno veliki značaj. Naša dužnost je da u današnjoj hudoj svjetskoj sudbini muslimana aktivno učestvujemo tako što ćemo svjedočiti pravo lice islama. Naše je da obesnažimo onu sliku islama i muslimana u kojoj se oni prikazuju kao prijetnja miru, prijetnja progresu, opasnost i zlo. Naša je odgovornost svugdje tamo gdje se susrećemo s drugim ljudima da svojim osmjehom, ljubaznošću, milošću, dobrotom, radom, čistoćom, znanjem, pokažemo i posvjedočimo ono pravo lice islama.

 

Treća naša odgovornost je odgovornost koja se ogleda u našem pozitivnom društvenom angažmanu, u korisnom radu i zalaganju u svojoj džematskoj zajednici. U toj odgovornosti dolazi do izraza ono geslo da “treba misliti globalno a djelovati lokalno”

 

Drugim riječima, mi pripadamo čovječanstvu, islamskom ummetu, bošnjačkom, albanskom, turskom ili nekom drugom narodu i treba da njegujemo sva ta univerzalna osjećanja i pripadanja. Ali, mi živimo ovdje i sada, u ovoj zemlji i u ovom gradu, u ovom džematu, a to dalje znači da kao muslimani snosimo odgovornost za našu generaciju, džemat i budućnost naše djece i budućnost generacija koje dolaze. To je odgovornost u kojoj do izražaja dolazi duboki osjećaj za mjesto i vrijeme. O tome se govori u sljedećem kur’anskom ajetu: “Taj je narod (zajednica/generacija) bio i nestao! Njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.” (2.,134, kao i 141)

Taj osjećaj za mjesto i vrijeme od presudne je važnosti za rad i djelovanje naših džemata i naše zajednice ovdje u dijaspori. U tom pogledu, uvijek moramo uzimati u obzir i poštivati sljedeće činjenice: kao muslimani dužni smo biti lojalni društvenom, pravnom i političkom poretku sve dokle u tom poretku uživamo naša ljudska, građanska, vjerska i sva druga prava i slobode. Naša prioritetna briga zemlji u kojoj boravimo i radino treba da budu naša djeca, koja su ovdje rođena, koja ovdje idu u škole i na fakultete, koja ovdje stiču stručna osposobljavanja, rade i grade, koja će se ovdje ženiti, udavati, rađati svoju djecu, potomstvo u islamu podizati, i namjeravaju tu trajno boraviti.

Primjetno je da nam još uvijek nedostaje ovoga osjećaja za mjesto i vrijeme koji se naglašava u već navedenom kur’anskom ajetu. Kao muslimani, u svojim porodicama, u svojim džematima i u našoj Islamsko zajednici Bošnjaka morat ćemo ubrzo, učiniti mnogo više da usvojimo razvijemo koncept i strategiju našeg djelovanja i rada sa djecom i mladima. Taj koncept i strategija mora biti prema standardima ovoga društva jer ga nove generacije ne mogu drukčije razumjeti.

Nova organizaciona struktura Islamske zajednice sa postavljenim muftijom i muftijskim uredom za Evropu, kao nadogradnja naših dosadašnjih nastojanja, govori o nama da kao narod svjestan izazova modernosti, polahko sazrijevamo.

 

Četvrta naša odgovornost koju u ovoj prilici želim naglasiti tiče se našeg porodičnog života. Brak i porodica su najveće islamske vrijednosti. Oni predstavljaju gnijezda ljubavi, milosti, topline. To je bogatstvo koje je u modernom svijetu i suludoj trci za imetkom ugroženo.

Brak i porodica predstavljaju duševnu i tjelesnu, duhovnu i socijalnu epifaniju Boga u više njegovih lijepih božanskih imena. Stvoritelj (Haliq), Stvoritelj (Fatir), Uzdržavatelj (Rabb), Milostivi (Rahamn), Samilosni (Rahim), Onaj koji voli (Vedud) očituje se u bračnom odnosu i vezi muškarca i žene. Brak kao najuzvišeniji izraz kosmičkog principa božanskog stvaranja, prema kojem, kako se u Kur'anu kaže, Bog sve u parovima stvara, predsvalja ajet, znak koji ukazuje na Boga dragoga.

Islamski koncept bračnog i porodičnog života u antroploškom i etičkom pogledu određen je, u prvom redu, stavom o dostojanstvu, svetosti, ljepoti i vrijednosti života. Brak predstavlja jedinu moralno i socijalno legitimnu vezu i zajednicu u kojoj se začinje, nosi i rađa ljudski život.

Čuvajmo naše ljudsko lice, našu vjeru, naše džemate, porodice poštujmo ovu zemlju i njene pozitivne propise da bismo se mogli radovati u životu i nadati Božijoj milosti na ovom i budućem svijetu.

Amin!