Božiji poslanici žive, boluju, pate, čeznu, vole, iseljavaju se, strada(va)ju, bivaju zahvaćeni i pogođeni vihorom rata, strahotama poplava, zemljotresa, orljava, oluja, bolesti... Pri tome svemu oni su bili Božiji poslanici, ustrajavali su u svojoj poslaničkoj i vjeronavjestiteljskoj misiji i zadaći  zato što su bili dužni ljudima svoga vremena dostaviti   Božije zapovijedi i poruke, duhovne naputke, moralne zasade. 

Nije teško raskriti da Kurʼān o Božijim poslanicima govori posred samog života, ili iznutar mnogolikih životnih pulsiranja i zbivanja. Da li onda reći da je poslanički život bio težak?! U svakom slučaju, može se kazati da nije bio lahak. Bio je pun spontaniteta i nepredvidljivosti. Božiji poslanici su često bili na rubu strpljenja. Kurʼān o tome često govori. Sūra Krava/al-Baqarah (2:214) spominje teška iskušenja koja bi poslanik i njegovi sljedbenici doživljavali, čak bi na sav glas povikali: “Kada će već [stići ta] pomoć Božija?!“ Bili su tješeni riječima: “Božija pomoć je blizu, doista!“ Ista sūra spominje da su  “vjerovjesnici bili ubijani na pravdi Boga!“ (2:61). Snažno domljivim i dirljivim riječima opisuje se dugotrajno Yaʻqūbovo (Jakub a.s.) tugovanje za sinom Yūsufom (Jusuf, a.s.): “O Jusufe, tugo moja!“ – govorio je Yaʻqūb (usp. Jusuf/Yūsuf, 12:84). Na jednom se mjestu u Kurʼānu (Noćno putovanje/al-Isrā, 17:74)  za Muhammeda, a.s., kaže  “gotovo da bi se ti njima [paganima, idolopoklonicima] malo priklonio,  da te Mi nismo čvrstim učinili!“ Ovo se za Muhammeda, a.s., po svoj prilici, kaže u vezi sa tegobama koje je trpio i podnosio u godinama mekkanskog bojkota. Dakako, trpio je i kasnije, u vrijeme medinskih izbjegličkih nedaća.  I tako dalje, mogli bismo još pobrajati teška iskušenja koja su trpjeli Božiji poslanici, od toga da je Yūnusa (Junus, a.s.) progutala riba (Redovi/aṣ-Ṣāffāt, 37:142) do toga da je Nūh, a.s., otrpio strahote velikog potopa (Vjernici/al-Muʼminūn, 23:23-29).

Ne samo da Kurʼān govori o velikim stradanjima i iskušenjima Božijih poslanika, ta knjiga nam, također, govori i o Božijim poslanicima koji, iako čvrsto vjeruju u Boga, od Boga traže dodatna jamstva da bi njime potkrijepili svoje vjerovanje. U ovim crticama spomenuli smo Mūsāa, a.s., koji je tražio da mu “se Bog ukaže, e da ga Mūsā vidi“ (Zidine/ al-Aʻrāf  (7:143).

Ovom prilikom za nas je (u sûri Krava/al-Baqara, 2:260) posebno zanimljiv jedan teški vapaj Ibrāhīma, a.s., praoca monoteističkog čovječanstva:  “Moj Gospodaru! Pokaži mi kako proživljuješ mrtve?“  Nakon Božije opomene: “A zar to ti ne vjeruješ?!“  -  Ibrāhīm je odgovorio da vjeruje, ali “želi da mu se srce smiri!“

Uslijedila je Božija naredba Ibrāhīmu:  “Uzmi četiri ptice, i isijeci ih, a zatim na svaku planinu njihove dijelove stavi! Pa ih potom pozovi, one će ti žureći doći! Znaj da je Bog silan i Mudar!“

U Kurʼānu se ništa više ne kaže o ovome, ne veli se da li je Ibrāhīm, a.s., uzeo četiri ptice i uradio što mu se zapovjedilo. Imajući u vidu način kako Kurʼān govori o čudima, za pretpostaviti je da se Ibrāhīm, a.s., povinovao Božijoj zapovijedi, jer ona je uslijedila nakon njegova vapaja: “Moj Gospodaru! Pokaži mi kako proživljuješ mrtve?“

Kontrastivnom analizom cjeline kurʼānskoga teksta dolazimo do sljedećih iznimno zanimljivih spoznaja:  

Prvo,  Ibrāhīm, a.s., je u svojim potragama za odgovorima ima li Boga pokazao iznimnu radoznalost. Sûra Stoka/al-Anʻām, 6:74-79., posve jasno pokazuje Ibrāhīma, a.s., kao onoga koji posmatra zvijezdu, Mjesec, Sunce, za sve njih ponaosob istog trena ustvrdi da mu je to gospodar. Ali, kako zalaze, on ih se odriče, potom dolazi do zrenja  da je Bog Onaj koji je sve njih stvorio. Upravo  Bogu na kraju potrage Ibrāhīm, a.s., okreće svoje lice, predaje se Božanskoj Stvarnosti koja je iza zvijezde, Mjeseca i Sunca..., ali i bliže čovjeku od zvijezde, Mjeseca i Sunca... 

Drugo, kao što je od Boga dobio naredbu da zakolje i isiječe četiri ptice, Ibrāhīm, a.s.,  je (putem istinonosnog snoviđenja) dobio Božiju zapovijed da treba žrtvovati (zaklati) svoga sina. To se, također, ticalo krajnjih zahtjeva koji su oslovili Ibrāhīma, a.s. Ibrāhīm se predao Bogu, pa mu je Bog našao izlaz – jedna je od podrazumijevajućih poruka Kurʼâna na ovom mjestu.

Treće, sûra Krava/al-Baqara, 2:258., donosi jedan dijalog Ibrāhīma, a.s., i moćnoga vladara. Dijalog se tiče Boga, kao i toga šta može čovjek, a šta može Bog. Na kraju, Ibrāhīm je rekao tom vladaru: “Bog zbilja daje da se Sunce na istoku rađa, daj ti da Sunce grane sa zapada!“ Naravno, vladar silnik takvo što nije mogao dati. Nemoguće je da čovjek utječe na promjenu smjera kretanja Univerzuma.

Vraćajući se motivu  “četiriju Ibrâhīmovih ptica“,  a u vezi sa većinom drugih kazivanja Kurʼâna o Ibrâhīmu, uočavamo da se ovaj motiv, kao i drugi ovdje navedeni, tiču Božanskog stvaranja. Komentatori Kurʼāna nas uvjeravaju da se ovo čudo sa “četiri ptice“ dalje razvijalo, kažu da je Ibrāhīm, a.s., doista “isjekao“ četiri različite ptice (pauna, orla, gavrana i pijetla), izmiješao je njihove dijelove u njihovoj krvi, a potom ih raznio na četiri planine. (Broj četiri ovdje označava četiri glavne strane svijeta!). Potom ih je Ibrāhīm pozvao k sebi. Došle su mu žive, žurile su mu pokorno. To što su mu došle sa četiri strane svijeta znači da se Božije stvaranje odvija na svim stranama svijeta. 

Ovom prilikom nećemo govoriti o alegorijskim tumačenjima ovog mjesta u Kurʼānu, ta je tumačenja dala ṣûfījska komentatorska škola.

Recimo na kraju ove crtice da su teška i pitanja i odgovori o stvaranju. Pokazuje to i ovo mjesto u Kurʼānu (2:260). Naime, da bi Ibrāhīm, a.s., vidio kako Bog doista oživljava mrtve, to jest kako stvara živo iz mrtvog, morao je proći kroz jedno  teško  iskustvo, morao je počiniti  klanje i komadanje četiri žive ptice! Na neki način, Ibrāhīm je morao zaimati iskustvo smrti ove četiri ptice e da bi stekao iskustvo njihova ponovnog stvaranja. 

A smrt, stvaranje, život – zar to nisu teme Kurʼāna koje se javljaju u jednom čvoru čije se razrješenje vraća Bogu, kao što se “Bogu vraćaju sve stvari“  (wa ilā ʼllāhi tarğiʻu l-umûr).

(...)

Autor: Enes Karić