Zato se držite džemata, jer uistinu vuk jede onu ovcu koja se odvoji od stada. (Ebu Davud, 547.)

 

Teravih namaz kao znamenje (šeair) islama

Jedno od znamenja din-i islama jeste mubarek mjesec ramazan i u njemu teravih namaz. Vjernici ga obavljaju u skrušenosti, pobožnosti, džematu; kao izraz slijeđenja Poslanikove, a.s., prakse. Teravih namaz nije strogo propisana dužnost (farz) poput jacija namaza naprimjer, ali je ibadet kojem su se ashabi radovali, klanjali ga pojedinačno i čeznuli da ga obave u džematu za Poslanikom, a.s.

 

Forma teravih namaza 

Za života Poslanika, a.s, teravih namaz se klanjao organizirano i na način kako je to Allahov Miljenik normirao, što je vjerno zabilježeno u hadiskim zbirkama. Kasnije će halifa Omer, r.a., odrediti da forma obavljanja teravih namaza bude unificirana, na način koji je odgovarao tadašnjim prilikama i onako kako ga muslimani širom svijeta danas obavljaju – u tačno određeno vrijeme, na zato određenim i poznatim mjestima, na propisan način i u džematu. 

 

Teravih namaz je institucionalni ibadet

Poput ostalih znamenja naše lijepe vjere, i teravih namaz je kroz vrijeme, a uprkos brojnim promjenama stanja i prilika, doživljavan prije svega kao institucionalni ibadet. Vjerski autoritet muslimana (ulu-l-emr) bi na transparentan način odredio mjesta, imame i broj rekata teravih namaza za određeno područje ili prilike. Kako su klimatske i druge prilike bile različite, tako se i broj rekata razlikovao, a sve opet u skladu sa Poslanikovom Tradicijom. Pojedinci koji su htjeli duže klanjati teravih namaz imali su mogućnost da posjete džamije u kojima je sa namjerom organiziran takav način obavljanja teravih namaza. Oni koji su eventualno željeli klanjati teravih namaz sa različitim brojem rekata u odnosu na zvanični način obavljanja namaza za određeno geografsko područje, mogli su to raditi u vlastitim domovima i tišini. 

 

Mir i red teravijske noći

Vodilo se računa o redu i miru džemata uvijek, a posebno u mjesecu posta i naglašene ramazanske duhovnosti. Muslimani znaju da je teravih namaz bolje klanjati u džematu, kao i to da džemat nije uvjet za valjanost ovog namaza. 

Bilo je pokušaja tokom historije od strane pojedinaca ili manjih skupina muslimana da zametnu kavgu oko broja rekata. Sve što su uspjeli jeste da po svome izlasku (hurudžu) iz džemata ostanu zapisani na ružnim stranicama historije. Širom svijeta muslimani obavljaju teravih namaz na način kako je to vremenom postala tradicija jednog podneblja.

 

Tradicionalnih dvadeset rekata

Prema našoj tradiciji, zasnovanoj na Poslanikovoj Tradiciji, teravih namaz klanja se dvadeset rekata. I u Dva časna harema, u Mekki i Medini, danas klanja se 20 rekata teravije. Džematlije su takvu praksu prihvatile i takvu teraviju smatraju svojom. Svaki pokušaj nametanja drugačijeg načina klanjanja teravih namaza kod nas je nepotreban, štetan i neispravan. Nepotreban zato što bi se od jedne tradicije odstupilo samo zato da bi se po drugačijoj tradiciji postupilo, a obje su legalne i prihvaćene. Štetan zato što bi se time razbijao saff, te unosio razdor i smutnja, a “smutnja je gora od ubistva”. Neispravan zato što se time iskazuje nepoštivanje ulu-l-emra, a teravih namaz je instutucionalni ibadet i ne može ga pojedinac ili manjinska skupina uređivati; jednako kao što to ne može činiti sa početkom ili završetkom mjeseca ramazana, davanjem zekata mimo Bejtu-l-mala ili obavljanjem stajanja (vukufa) mimo Dana ili mjesta Arefata.

 

Pokušaj uvođenja prakse sa osam rekata

Svjedoci smo ponavljanih pokušaja uvođenja prakse da imami klanjaju osam rekata teravih namaza. Nude se različita obrazloženja; da se duže uči na manjem broju rekata, kasno jacijsko vrijeme, rani početak radnog vremena, obavljanje teravih namaza „po Sunnetu“ itd. 

Osoba koja je imala privilegiju da je roditelji u ranom djetinjstvu vode na teraviju zna da to više ne bi bila “naša teravija”. Takva osoba ne može da dokuči smisao eventualno kraćeg klanjanja u ramazanu namaza kojem se tokom godine raduje i sa nestrpljenjem ga iščekuje. Ta osoba zna da se time suštinski ne bi dobilo ništa, a izgubilo bi se mnogo. Zna i da bi se takvim pristajanjem dala mogućnost drugima da o nama Bošnjacima misle da smo skorašnji muslimani, neuki i neoterbijećeni, koje može svako okretati kako poželi. Pa bismo onda vremenom imali dodatne varijante teravije, usklađene prema željama onih koji misle da bi „tako bilo bolje“. Gdje bi tome bio kraj! Koji bi muslimanski narod u svijetu danas pristao na tako nešto? Zašto bismo po tome bili drugačiji od ostatka Ummeta kojem pripadamo, a koji ljubomorno čuva „svoju teraviju“? 

Osoba koja je ostala uskraćena ramazanskih mirisa, kandilja i teravija iz ranog djetinjstva ne može osjetiti tu cjelinu muslimanskog bića. Takva osoba ne može da dokuči značaj cjeloživotnog kontinuiteta forme ibadeta. Ta osoba ne zna ili naivno vjeruje da se na tako pogrešan način mogu stvari mijenjati nabolje. Ne dirati vjernicima u teraviju i ramazanski mir bi trebala biti jedna od prvenstvenih dužnosti postača.

 

Teravija nije roba sa pijace 

Ovaj ramazan smo na društvenim mrežama i oglasima mogli vidjeti pozive da se klanja “osam plus tri” teravija, kao posebna ramazanska ponuda vjernicima. Osam rekata teravih namaza i tri rekata vitr namaza, uz melodično učenje hafiza i vaz šejha. Kao da se radi o robi na pijaci koju, u ovom slučaju, izlaže registrirano udruženje građana za kulturu. Da se radi o dobroj robi pokušava se dokazati prisustvom osoba koje se kite vjerskim titulama hafiza i šejha. Navedeni nelegitimni organizatori i predvodnici teravih namaza kakvom pozivaju nisu određeni od strane Islamske zajednice koja se brine o organiziranju vjerskog života muslimana naše domovine. Takva teravija se ne obavlja u džematu koji prepoznaje medžlis Islamske zajednice u svom radu na određenom području. 

Pitanje koje se neminovno nameće jeste: kome treba takav džemat, takve teravije i općenito takav pristup? Ima li takav džemat odgovornosti prema bilo kome? Ako ima, prema kome? Nema džemata bez džematlija, tako da bi na navedena i slična pitanja odgovor trebali prvo sebi dati oni koji pristanu teravih namaz klanjati u tako reklamiranim džematima. 

 

Teravija reda i teravija nereda 

Odnos prema teravih namazu odražava ukupno poimanje zajednice. Bahato je i neodgovorno organizirati vjerski život mimo Zajednice, a bahatost i neodgovornost su ružne osobine u islamskom ahlaku. Neuvažavanje i svjesno oponiranje odlukama ulu-l-emra, kod nas su to Reisu-l-ulema i i drugi nadležni organi Islamske zajednice, jeste put napuštanja džemata i unošenja razdora i podjele među vjernicima, a znamo kako se to oštro osuđuje u izvorima islama.

Klanjati osam rekata i izići sa teravih namaza je jedno, a sasvim je drugo organizirati teravih džemat na principu osam rekata. U prvom slučaju se daje preporuka vjernicima da ostanu do kraja teravije i vitr namaza, tražeći za to u hadisu obećanu nagradu “kao da je tokom cijele noći klanjao noćni namaz”. U drugom slučaju, protagonisti takve prakse upozoravaju se da dobro razmisle o mogućim štetnim posljedicama i ishodima takvog razumijevanja i prakticiranja vjere.

 

Odgovornost zajedničkog nam emaneta

Živimo na istoj bosanskoj lađi islama. Ne možemo ravnodušno gledati kako se, svjesno ili nesvjesno, buši njen trup. Toliko je toga prječe od teravije da se učini boljim. Naše teravije su lijepe i organizirane, naši džemati su brižno podizani i čuvani, a naši ramazani su znamenja naše stoljetne odanosti din-i islamu. Ljubomorno čuvajmo tu lijepu našu tradiciju i klonimo se onih koji nastoje unijeti nemir i podjele među naše muslimane. Neka naša ramazanska dova za naše teravije bude: ”Gospodaru naš, ne dopusti srcima našim da skrenu, kada si nam već na Pravi put ukazao, i daruj nam Svoju milost; Ti si, uistinu, Onaj koji mnogo daruje!“

 

Autor: Senad Ćeman