Nosio je naziv Ummi Mektum, po svojoj majci, jer ga je majka rodila slijepog. Ovaj naziv znači „onaj kome je sve skriveno“. Abdullah je bio svjedok pojave islama, pojave Allahove svjetlosti u Mekki. Osjetio je na svojoj koži najteža zlostavljanja muslimana od strane mekkanskih idolopoklonika. Bio je toliko vezan za Vjerovjesnika i, tako željan učenja Kur'ana napamet da je često govorio: - O Allahov Poslaniče, nauči me od onoga što te je naučio Allah.

Jedan je od prvih muslimana koji je učinio Hidžru. Iako je bio slijep, samo što je stigao u Jasrib, Abdullah poče obilaziti ljude, učiti ih Kur'anu i obučavati ih vjerskim propisima. Bio je mujezin Allahova Poslanika, zajedno sa Bilalom. Bilal bi učio ezan, a Abdullah bi učio ikamet, a nekada bi činili obratno. Muslimani bi svoj sehur otpočinjali ezanom jednog od njih, a završavali bi jelo kada bi čuli drugog mujezina i njegov ezan. Allahov poslanik ga je ostavljao za svoga zamjenika u Medini prilikom svog odsustva. To se dogodilo deset puta od kojih je bilo i Poslanikovo odsustvo prilikom oslobođenja Mekke.

Iako je bio slijep, nastojao je da bude i u borbenim redovima. Sam sebi je odredio zanimanje tokom borbe. Govorio bi: - Postavite me između dva safa – borbena reda, i dajte mi bajrak da ga nosim i da vam ga čuvam. Slijep sam i ne mogu bježati!

Četrnaeste godine po Hidžri, u vrijem hazreti Omera, Abdullah ibn Ummi Mektum pojavio se na Kadisiji. Bila je ovo odlučujuća bitka s Perzijancima. Abdullah preuze na sebe nošenje i čuvanje bajraka muslimana. Cijena ove pobjede bila je na stotine šehida. Među tim šehidima bio je i Abdullah. Nađen je mrtav, kako čvrsto drži bajrak muslimana u svojim rukama.

Eto, to je čovjek zbog koga je Allah objavio 16 ajeta sure Abese i, zbog kojeg je Allahov Poslanik žestoko ukoren sa prostora iznad svih sedam nebesa. To je ashab zbog koga je melek Džibril spustio u srce Vjerovjesnika objavu od Allaha? Bio je Mekelija, Kurejšija, rodbinski vezan za Vjerovjesnika. To je Abdullah ibn Ummi Mektum, jedan od najvjernijih i najpouzdanijih Poslanikovih sljedbenika.

Jednoga dana kada je Poslanik razgovarao sa nekim uglednicima iz Mekke, silno želeći da neki od njih prime islam, da se odazovu njegovu pozivu, ili da bar prestanu zlostavljati njegove drugove, pojavi se Abdullah i poče ga pitati za neki ajet iz Allahove knjige. Poslanik se zakrenu od njega namrgodivši se zbog toga što ga baš sada ometa u izvršavanju poslaničke misije, te se okrenu onoj grupi Kurejšija, ponovo im se obraćajući u nadi da prihvate islam. I samo što završi razgovor i ubjeđivanje sa njima i naumi da se vrati kući, osjeti kao da mu Allah oduze dio vida, i on osjeti neki teški udarac i tegobu u glavi. Počeše da mu silaze Allahovi ajeti: On se namrštio i okrenuo zato što je slijepac njemu prišao, A šta ti znaš – možda on želi da se očisti, ili pouči pa da mu pouka bude od koristi. Onoga koji je bogat, ti njega savjetuješ, a ti nisi kriv ako on neće da vjeruje; a onoga koji ti žureći prilazi i strah osjeća, ti se na njega ne osvrćeš, Ne čini tako! Oni su pouka – pa ko hoće, poučiće se - na listovima su cijenjenim, uzvišenim, čistim u rukama pisara časnih, čestitih.

Nakon objave ovih kur'anskih ajeta, Poslanik je osjetio veliko kajanje zbog svoga postupka. Kada god bi, nakon ovoga događaja susreo Abdullah ibn Ummi Mektuma, obratio bi mu se riječima punim poniznosti i poštovanja: Srdačna dobrodošlica njemu, zbog kojeg mi je moj Održavatelj ukazao na pravi put! (Asad)

Čemu nas poučavaju ovi kur'anski ajeti i čemu podsjećanje na slučaj ashaba Abdullaha?

Ovdje se na najbolji način odslikava izvorna priroda islama. Ovdje se potvrđuje da je islam Allahov poziv kojim se daje puna pažnja čovjeku, pri čemu društvena pozicija pojedinca ne igra nikakvu ulogu. (Kutb) U islamu nema igranja sa ljudskim srcima. Nema povrede časti i ljudskog dostojanstva. I sve je to jasno zapisano u Kur'anu časnom, da bude  pouka nama i, da se pouče i odazovu oni koji hoće.

Ovo je podsjećanje na ljudske vrijednosti i poticanje na poštivanje Allahovih darova. Zdravlje je jedna od najvećih Božijih blagodati. Međutim, i pored najveće naše opreznosti, dešava se da ponekad i bez naše krivice ostanemo bez zdravlja. Pored opreznosti, dužni smo moliti Uzvišenog Allaha da nam sačuva podareno zdravlje. U bolesti, trebamo biti strpljivi, jer za strpljivost nas Uzvišeni Allah nagrađuje. Tu radosnu vijest nagovijestio nam je Alejhisselam riječima: Uzvišeni Allah mi je poručio: „Ako Moga roba zabole oči pa to bude strpljivo podnosio – Ja ću mu strpljivost nadoknaditi Džennetom“

Musliman koji strpljivo podnosi tegobe bolesti zaslužuje da mu Allah dž.š. oprosti grijehe koje je počinio prema Njemu. Za svako dobro djelo koje učinimo u ime Boga, bez sumnje ćemo biti nagrađeni. Istina, teža bolest može nas omesti od dobrih djela. Međutim, i za vrijeme bolesti pišu nam se sevabi kao da činimo dobra djela. Dakle, vjerniku kojeg bolest ili dulje putovanje omete pa ne mogne činiti ona dobra djela, koja je inače činio dok je bio zdrav, neće s bolešću niti odsutnošću presahnuti, nego će mu se i dalje pisati sevabi, stim što će još za pretrpljene bolove biti nagrađen. Ummul A'la pripovijeda: Posjetio me Božiji Poslanik a ja sam bila bolesna. On mi tada reče: „Ummul A'la! Budi vesela, jer musliman koji pati od bolesti, Allah ga čisti od grijeha, kao što vatra srebro čisti od hrđe.“

Pored tjelesne boli i nedostatka, postoji i duhovna bol i duhovno sljepilo. Mi imamo očni vid, a Abdullahu je bio uskraćen. Ipak, od Abdullaha možemo da naučimo šta znači volja, upornost, odanost Allahovom pozivu. On je svojom dušom vidio svjetlo i iskreno slijedio njegov sjaj. Na kraju tog puta postao je šehid, a nagrada za šehidsku krv može biti samo Džennet. On je slijedio najbolju uputu i zaslužio najčasniji kraj svoga života. Muhammed a.s. kaže: Najbolja uputa je od Vjerovjesnika, najčasnija smrt je smrt šehida, najveće sljepilo je zabluda poslije upute, najbolja nauka je ona koja koristi, vrijednost upute je u njenom slijeđenju, a najgore sljepilo je sljepilo srca.

Kur'an nam ukazuje kako se trebamo odnositi prema slijepim i nemoćnim licima. Poslanik nas podsjeća na najljepše životne vrijednosti i objašnjava nam koje je najteže ljudsko sljepilo. Život nas uči koliko mogu biti uspješne i društveno korisne slijepe osobe. Mnogo je slijepih osoba naučilo Kur'an napamet, mnogo je onih koji su dostigli najviša naučna zvanja i ostvarili najveće domete u nauci i književnosti. Mnogi paralizovani, slijepi, gluhi, nijemi, uz pomoć Božiju i snagom volje našli su svoje mjesto u aktivnom životu i snažno koristili bližnjim, svojoj okolini i konačno sebi. Ponekad su nadmašivali u pojedinim fizičkim mogućnostima i prosječne ljudske sposobnosti.

Nikakvu bolest i nedostatak nije lahko podnositi. Da bolesni i nemoćni ne bi klonuli duhom, oni trebaju našu pomoć i pažnju. Pružanje pomoći potrebnim i nemoćnim, širenje sreće u ljudskim srcima, svakodnevna je obaveza, ali i misija pravog vjernika. Dok je kod bolesnika, vjernik zna da je u društvu meleka, da se uz bolesnika čiste grijesi i da u bolesničkoj sobi struji Samilost Božija. Resulullah je rekao: Ko obilazi bolesne, zaplovi u Allahovu dž.š. Milost, a kad sjedne pored bolesnika, cio utone u Allahovu dž.š. Milost i Ljubav.

U Takvimu, sutrašnji dan, to jest 2. juni, označen je kao Dan brige Islamske zajednice za slijepe i slabovidne osobe. Drago nam je da Islamska zajednica i na ovaj način pokazuje da brine o ljudima, da se zauzima za nemoćne, stare i bolesne osobe i, da nastoji da pomogne u rješavanju njihovih konkretnih životnih problema. Briga za slijepe i slabovidne osobe ne bi smjela biti samo jedan dan. Ovaj dan, zapravo, služi samo da nas opomene i podstakne na našu obavezu stalne brige i pažnje prema navedenim licima. 

Evo nam još jedne prilike da na svijetlom primjeru Abdullaha, provjerimo svoj iman, svoju ljudskost i svoju duhovnost. Trebamo znati da nas Allah dž.š. kuša kroz naš odnos prema bolesnim i nemoćnim. Abdullah je išao trnovitom stazom, s lijepim i jasnim duhovnim vidikom, duboko uvjeren da na toj stazi neće zalutati. To je staza koja vodi ka raširenim džennetskim kapijama.

Neka naša današnja dova, bude dova plemenitog Hasana Basrije:

Bože, nemoj me učiniti od onih koji, kada obole, tada se kaju, a čim ozdrave, opet u iskušenja padaju, a kada osiromaše, tužni budu! Bože, podari mi zadovoljstvo onoga koji je Tobom zadovoljan! Čuvaj me u ovom mom životu, a i poslije moje smrti!

Amin, ja Rabbe-l-'alemin!

Autor: Šefko Sulejmanović