Prvo, neka mjesta ukazuju na sporenja između jevreja i kršćana o tome ko je  “na Pravom Putu“.  Naprimjer, sûra 2:113., obznanjuje: 

“Jevreji vele: ʼKršćani su ni na čemu!ʼ

A kršćani vele: ʼJevreji su ni na čemu!ʼ

A oni čitaju Knjigu...“

Ovdje Kurʼān opisuje tipičnu svađu među različitim vjerama o tome ko to, doista, zaslužuje Božiju milost, oprost i, u krajnjemu, spasenje. Vrlo je zanimljivo da Kurʼān na ove svađe i na ovo “otimanje oko Boga“ ne gleda blagonaklono. Zato ovdje i imamo ove četiri riječi wa hum yatlûna l-kitāba (a oni čitaju Knjigu), to jest, Sljedbenici Knjige imaju Knjigu, tj. Bibliju pa neka u njoj vide da Boga niko ne posjeduje i da se Boga ne može svojatati. Poruka i Biblije i Kurʼāna je: U Boga treba vjerovati i činiti dobro. A Božija milost obuhvata sve ljude koji tu milost zasluže vjerovanjem i dobrim djelima. Osim toga, isključivo je Božije pravo da On oprosti kome hoće i da podari spasenje. U krajnjemu, Bog to spasenje nudi svima, sve ljude njemu poziva. Baš stoga, jedni ljudi ne mogu biti ključarima Raja ili Pakla za druge ljude.  Svako će samo svoje breme prtiti! – više puta se proglašava sa stranica Kurʼāna.

Drugo, u Kurʼānu imamo redaka koji nas izbliza upućuju na davna medinska susretanja jevreja i kršćana, s jedne, i muslimana, s druge strane. I na njihova uobičajena sporenja. Prema Kurʼānu (2:111), Sljedbenici Knjige (jevreji i kršćani) su muslimanima govorili: 

“U Raj neće nikako ući drugi

doli oni koji budu jevreji ili budu kršćani!“

To su njihove puste želje. Ti reci:

ʼDokaz vaš dajte ako je istina to što zborite!“.

Sa stranica Kurʼāna se negoduje na ovakvo, ili bilo koje drugo, svojatanje Boga i Njegove milosti. Kurʼān poručuje da svi ljudi, koji to žele i svoju želju opečate dobrim djelima, imaju mogućnost da stupe u Raj. U retku Kurʼāna 2:112., jasno se obznanjuje:

“A nije tako!

Nego, koji god čovjek predano okrene lice svoje Bogu,

a bude dobra djela činio,

njemu pripada nagrada njegova kod Gospodara njegova!

Takvima nema straha niti će se žalostiti!“

I na ovom mjestu vidimo jednu svojevrsnu  kurʼānsku “teologiju oslobođenja“. Jedne vjere ne trebaju biti ključari Raja ili Pakla za druge vjere. Jedni ljudi ne trebaju biti ključari Raja ili Pakla za druge ljude. (Usporedi sva ova mjesta Kurʼāna sa retkom Kurʼāna u 2:62., gdje se posve jasno govori da kod Boga imaju nagradu svi koji vjeruju u Boga, u Sudnji Dan i koji čine dobra djela).

Treće, baš kad bismo pomislili da će na stranicama Kurʼāna, po ovom pitanju,  muslimani proći bez prijekora, Kurʼān nas opomene da neće biti tako, već da su i muslimani skloni svojatati Božiju milost. Sûra 4:123., na vrlo karakterističan način opisuje sporenja, sada između muslimana, jevreja i kršćana o tome ko to, doista, zaslužuje ulazak u Raj. U ovoj suri se kaže:

“Neće [stupanje u Raj] biti ni po vašim [muslimanskim] željama,

niti [će stupanje u Raj biti] po željama Sljedbenika Knjige,

nego: ko radi zlo, za zlo će kažnjen biti, 

i osim Boga on neće naći 

ni prijatelja niti pomagača“.

Podsjetimo na kraju da se iz cjeline Kurʼāna vidi da je samo u Božijoj prerogativi da primi i čovjekovo djelo i čovjekovu vjeru, i da za njih podari vječnost Raja. Ili u suprotnom da, gluho bilo, kazni Paklom! 

“Zar da oni [ljudi] raspodjeljuju milost Tvoga Gospodara?!“ – kaže se u Kurʼānu. I svjetuje ljude da se sjete da je Bog rabbu l-ʻālamīn – Gospodar svih svjetova.

Autor: Enes Karić