Obično pred obilježavanje Nove hidžretske godine govorimo o hidžri Muhameda, a. s., i njegovih ashaba iz Mekke u Medinu. Podsjećanje na hidžru je traženja inspiracije u postupcima posljednjeg poslanika Muhammeda, a. s., razumijevanja konteksta kako se on ponašao u različitim životnim iskušenjima.

O hidžri i njenim univerzalnim porukama moramo, međutim, više govoriti i u raznim drugim prilikama. Mi Bošnjaci često smo kroz povijest bili prisiljeni seliti iz jednog kraja u drugi, tako da danas vjerovatno veći broj Bošnjaka živi izvan svoje domovine Bosne i Hercegovine od onih koji su ostali.

U četrdesetom ajetu sure “Et-Tevbe” stoji: “Ako mu vi i ne pomognete, njemu Bog pomaže. Kad su ga oni koji poriču prisilili da se iseli pa je, kao jedan od dvojice koja su se nalazila u pećini, rekao svome saputniku: 'Ne sekiraj se, doista, Bog je s nama', Bog je na njega Svoj spokoj spustio i vojskom ga koju vi niste mogli vidjeti pomogao, i učinio je da riječ nevjernika bude donja, a Božija riječ je ta koja je gornja, jer Bog je moćan i mudar.”

Nadalje, u stotom ajetu sure “En-Nisa” Allah, dž. š., kaže:

“Onaj koji se iseli na Božijem putu naći će na Zemlji mnogo mjesta i prostranstva da se skloni, a ko napusti svoj dom seleći se Bogu i Poslaniku Njegovu pa ga stigne smrt, na Boga pada obaveza da ga nagradi, a Bog mnogo prašta i jako je milostiv.”

Iz ova dva ajeta razumijemo da je uz muhadžira (iseljenika na putu Božijem) uvijek njegov Gospodar i da mu garantira pomoć. Potrebno je, međutim, doživjeti duhovno i moralno iskustvo hidžre kako bi naša sveukupna djela bila oplemenjena iskrenim namjerama i konkretnim životnim plodovima i postignućima.

Božiji poslanik Muhammed, a. s., jednom je rekao: “Djela se, zaista, cijene po namjerama. Čovjekovo je ono što nanijeti. Pa čija hidžra bude u ime Boga i Poslanika, bit će mu hidžra Bogu i Poslaniku. A čija hidžra bude radi Dunjaluka ili radi žene da se oženi, bit će mu hidžra čemu je nanijetio.”

Dolaskom u Medinu muslimani su dobili sigurno utočište. Nisu više morali strahovati za svoje živote. Ensarije, koji su ih prijateljski dočekali i prihvatili u Medini, širom su im otvorili svoja srca i domove. Bratimljenje između pridošlih muhadžira i Ensarija bit će čvrst temelj novom društvu, zajednici utemeljenoj na pravdi i dobročinstvu. Unikatna je to zajednica u povijesti, u mnogim segmentima nikad neprevaziđena.

Pa, ipak, većina muhadžira, među kojima i Muhamed, a. s., imala je žarku želju za povratkom svome topraku. Ljubav prema rodnom kraju, nostalgija za domom i domovinom, čežnja za zavičajem bila je veća od gostoprimstva i dobrodošlice u Medini. Na kraju će im dragi Bog omogućiti da se vrate u svoj rodni zavičaj i to će biti veličanstven povratak ne samo fizičkoj kući već i povratak u slobodu, mir i sigurnost.

Braćo i sestre!

O čemu mi, bosanskohercegovački muslimani, razasuti po cijelom svijetu, razmišljamo u svjetlu hidžre Poslanika, a. s., i njegovih drugova? Kako mi treba da uzvratimo na sigurnost i dobrotu koju smo osjetili kod naših domaćina? Razmišljamo li o obavezi koja je proistekla iz toga? Jesmo li dostojni muhadžiri i ambasadori naše domovine Bosne? Kakav primjer kao muslimani pružamo autohtonim građanima države u kojem su priznata i naša građanska prava?

Ukoliko budemo svjesni ovoga amaneta, onda će naša domovina u iseljeništvu imati nekoliko miliona uspješnih ambasadora, a ne samo bezobličnu i stihijsku masu izbjeglica. Iako nam je kao evropskim muslimanima bio namijenjen biološki nestanak, danas imamo priliku da vlastitim primjerom pokažemo istinsko lice islama. To nije vjera mržnje i slijepog fanatizma koja toleriše pasivnost i nerad. To nije vjera imanentnog nasilja, kako se tendenciozno islam nastoji krivotvoriti u jednom dijelu zapadnih medija i zapadnjačkih desničarskih političkih pokreta.

Iskoristimo priliku da od naših domaćina, ne zaboravljajući sve vrijedno što smo sa sobom donijeli, usvojimo pozitivne vrline i navike koje se ne kose sa našim učenjem i vjerovanjem. To je put uspješne integracije u novo društvo u kojem možemo očuvati vlastiti identitet i biti korisni članovi zajednice u kojoj živimo.

Statistika pokazuje da su Bošnjaci najbolje integrirani doseljenici. Tako je konstatovano na osnovu istraživanja u Švedskoj i još nekim zemljama. To nas, ipak, ne bi trebalo uljuljkati i zavarati. Za nas uspješna integracija ne podrazumijeva odricanje od svojih duhovnih i nacionalnih korijena. Štaviše, naš kulturno-civilizacijski identitet iznjedrio je posebne vrijednosti koje su kompatibilne s vrijednostima koje zatičemo na tlu Zapadne Evrope. Gdje god se okrenemo primijetit ćemo bogatstvo različitosti, od različitih rasa i jezika do specifičnih nacionalnih temperamenata i običaja. U tom smislu, potrebno je da i mi očuvamo vlastite posebnosti. Važno je da naša djeca ovladaju stranim jezicima, ali je naša ljudska i patriotska obaveza da djeci omogućimo izučavanje maternjeg, bosanskog jezika. Budući da je bosanski jezik neodvojivi dio našeg etničkoga i domovinskoga identiteta, potrudimo se da isključivo na bosanskom jeziku govorimo u svojim domovima, među svojim ukućanima i rodbinom rasutom po cijelome svijetu. Bosanski jezik je ključ bez kojeg naša djeca ne mogu upoznati svoju raskošnu historiju i kulturu. U bosanskom jeziku je sadržano naše hiljadugodišnje postojanje, nataloženo iskustvo, najpouzdanija veza sa zavičajem i identitetnim korijenima. U atmosferi bosanskog jezičkog naslijeđa svoj univerzalni kulturnoetički izraz našla je i sevdalinka, i balada Hasanaginica, i epskejunačke pjesme, u kojima se slavi viteštvo i humanizam, i bosanska pripovjedačka magija i cjelokupna književna baština ostvarivana na našem lijepome bosanskom jeziku. U bosanskom jeziku čuva se i, zahvaljujući nama i našim aktivnostima, ukupno nacionalno i simboličko bogatstvo domovine Bosne, njezine povijesti i tradicije!

Uz to, dužni smo našu djecu i mlade poučiti islamskim vrijednostima.

Mektebi su tom smislu neprevaziđene odgojno-obrazovne ustanove. Bez znanja o Bogu i budućem svijetu, bez islamske prakse i izvršavanja vjerskih dužnosti, naši mladi će izgubiti putokaze i etičke kriterije koji su im neophodni pred važnim životnim prekretnicama i odlukama.

 

I na kraju, na isti način kako su Muhamed, a. s., i njegovi drugovi razmišljali o Mekki, i mi bi morali razmišljati o našoj domovini. Bez patetike, valjalo bi nam nanovo afirmirati nečiju mudru misao: Nije vrijeme da mislimo šta je država uradila za nas, vrijeme je da razmišljamo šta smo mi uradili za državu!

Oni koji su nas protjerali iz zavičaja, čine sve da nam omrznu državu, da ljutimo sve što na nju asocira i podsjeća. To je smišljena strategija koja nas udaljava od simbola države s ciljem da se distanciramo i najzad odreknemo od države i bilo kakve emocionalne povezanosti s njom.

Mi, koji pamtimo komšijsku agresiju na na našu domovinu pamtimo i žrtvu kojom je plaćen njen opstanak, zato se moramo suprotstaviti dušmanskim strategijama našega udaljavanja, odrođavanja, odustajanja od zemlje Bosne i države Bosne i Hercegovine. Izlazak na političke izbore ne bi smio biti nimalo upitan. Upisivanje djece u bosanskohercegovačko državljanstvo, također. Isto tako, uključivanje u što više kulturnopromotivnih i humanitarnih akcija kojima se pomaže našoj domovini.

Našoj domovini treba što više investicija, što više istinskog i zdravog dijaloga, više razumijevanja i strpljenja u komunikaciji između iseljenika i naše braće i sestara koji ponekad jedni o drugima imaju, nažalost, jako mnogo predrasuda.

Kada ćemo se vratiti u domovinu?

To je otvoreno pitanje sa mnogo nepoznanica.

Možda smo domovini u ovom trenutku korisniji u statusu iseljenika. Islamska zajednica je možda jedina institucija u domovini koja se iseljeništvom bavi ozbiljno i u kontinuitetu. Sada već sa sigurnošću možemo kazati da je Zajednica, s obzirom na resurse, pružila veliku pomoć našim džematima izvan Bosne i Hercegovine. S druge strane, naši džemati iz isljejeništva uzvraćaju na tu pomoć kroz nebrojeno različitih akcija. Reorganizacijom Islamske zajednice ove aktivnosti bit će u budućnosti još lakše provoditi. Tu je, naravno, uvijek potrebno iznalaziti nove ideje i načine.

Treba znati da će u budućnosti sve više naših članova u dijaspori biti rođenih izvan domovine. Ne smijemo dozvoliti da oni zbog toga imaju manju svijest i brigu o svojoj domovini. Ne smijemo dozvoliti da pripadnost (i članstvo) nekom džematu u dijaspori ne bude priznato kao punopravno članstvo i u džematu u domovini. Treba nastaviti raditi i sa bratimljenjem džemata iz dijaspore s nekim od džemata u domovini, posebno povratničkim džematima u onome manjem bosanskohercegovačkom entitetu.

Zajedničkim snagama bi trebalo da pomognemo i ohrabrimo sve one koji se trajno vraćaju u našu domovinu Bosnu i Hercegovinu!

Kako da pomognemo?

Pa konkretnim i organiziranim akcijama!

Ni ashabi Muhammeda, a. s., nisu se, 632. godine, odnosno desete godine po Hidžri, vratili pukim riječima, samo zato što su to željeli i što su govorili da će se vratiti, nego su se svojim topracima vratili mudrošću, hrabrošću, upornošću, strpljenjem i, naravno, velikim svojim pokazanim djelom.

Ukoliko na ovakav način budemo pristupali našoj hidžri, našoj bošnjačkoj muslimanskoj hidžri, bit ćemo bliži ostvarenju njenoga najvećeg cilja potaknutom, evo, i objašnjenom u Poslanikovu, a. s., hadisu izrečenom na početka ove hutbe.

Gospodaru naš, pomozi nam da naša hidžra bude Tebi i Tvom poslaniku, a. s., i da i rijeka Drina, kako je to u vrijeme agresije na našu domovinu rekao jedan bosanski pjesnik bude i ostane i naša Mekka i Medina!

BILJEŠKE:

  1. Kur`an s prijevodom Nurke Karamana, Kupola, d.o.o, Sarajevo, 2018
  2. Buharijina zbirka hadisa – sažetak, El-Kalem, Sarajevo 2004.