„Bog zna najbolje“ je završni izrijek kojim se pored svega prethodno navedenog, ipak na kraju zaključuje kako je Božija zadnja, kako krajnju intenciju i najbolji odgovor samo Bog znade. Sve ono što je prije te rečenice navedeno bilo rečeno ili napisano, a vezano je za vjersku tematiku, nije ništa drugo negoli samo mišljenje pojedinca bez obzira kojim i kakvim argumentima da se koristio. Tradicija u islamu nalaže da zadnje riječi budu „Bog znade najbolje“. Ovakav pristup vjerskim narativima i tumačenjima je jedinstven u povijesti tumačenja vjere i vjerskog u odnosu na sve druge religije, te ćemo nerijetko u nekim drugim religijama primijetiti poseban status, često izdignut na nivo svetosti pojedinih osoba, koje su dale veliki doprinos u izučavanju vlastite duhovnosti. U islamu nije takav slučaj. Kritičari islama će rečenicu „Bog zna najbolje“ koristiti kao dokaz slijepog slijeđenja i fanatizma kod muslimana pojašnjavajući kako se na određena pitanja, uvjerenja, predanja u islamu ne mogu racionalno dokazati i shvatiti, pa se traži slijepo slijeđenje. Ili pak ukazujući na naoko određene kontradiktornosti kur'anskog teksta, zaključkom „Bog zna najbolje“ uskraćuje se dublja analiza Teksta, nazivaju to bježanjem od odgovornosti. 

Poruke i značenja u iskazu „Bog zna najbolje“

Allahu ja'lemu ili Bog zna najbolje potvrđuje prije svega kur'ansku tvrdnju kako je čovjeku dato malo znanja (28:19), odnosno koliko god se činilo da je čovjek u sposobnostima znanja i saznanja neograničen, u odnosu na ukupnost znanja ono što čovjek zna ili misli da zna je tek mali dio. To je vidljivo na primjeru ekspanzije tehnoloških znanosti u našeme vremenu gdje se jasno prepoznaje ova ljudska ograničenost. Ono što je do prije nekoliko godina ili mjeseci bio vrhunac u tehnologiji u vrlo kratkom vremenskom periodu doživjelo je tolike inovacije da se originalni pronalazak više skoro i ne prepoznaje. „Bog zna najbolje“ potvrđuje ljudsku ograničenost, sklonost ka grešci i ljudsku skučenost u iščitavanju religijskog teksta, pa se podvlači kako je konačno znanje samo kod Boga. Sve ono prije te rečenice je samo pokušaj i ništa više. Ljudsko znanje je ograničeno mjestom, vremenom, strogo subjektivno, uvjetovano trenutnim okolnostima koje kao takve svaki put iznova postavljaju nove izazove i traže novi pristup, saznanja i rješenja u odgonetanju Božanskog nauma u Tekstu. „Bog zna najbolje“ je svojevrstan podstrek svakome muslimanu i učenjaku da u svome vremenu istražuje i otkriva višeznačnost Božanskog teksta sukladno izazovima koje vrijeme donosi bez straha i nelagode da će pogriješiti ili izmijeniti krajnju intenciju Teksta. U samome tekstu Kur'ana nailazimo na ohrabrenje u otkrivanju novih poruka i tumačenja Svetog teksta gdje se podstiče čovjek na trud jer „Bog će vidjeti vaš trud..“(9:105). U tome smislu snaži i Poslanikova poruka kada kaže: „Kada učenjak uloži trud i dođe do ispravnog stava ima dvije nagrade za to, a ako pogriješi ima jednu nagradu za trud uloženi“. (Buhari) 

Podsticaj na stalna propitivanja

Priznavajući samo Bogu krajnje poznavanje smisla i namjere, derogira se mišljenje kritičara kako je to pristajanje na pasivan odnos i slijepo slijeđenje dogme. Ova sintagma kao završnica je upravo izazov za stalno i konstantno traganje i otkrivanje novih puteva spoznaje pri tom ističući vlastitu ograničenost. 

Poruka ove konstrukcije je kroz povijest islama razvila širinu misli unutar muslimanskog mislećeg korpusa. Najočitija različitost vidi se u mnogobrojnosti pravnih škola u islamu kojih je bilo na desetine, ako ne i stotine, ali je pod raznim utjecajima prije svega političkim i državnim, preživjela samo nekolicina. U današnjem vremenu svjedočimo kako upravo iz sličnih razloga ulažu se veliki napori da se i preostale različitosti potaru. Različiti pristupi izučavanju Božije knjige su svaki put iznova obogaćivali i unosili osvježenje, otkrivajući nove poruke i značenja vječne Božanske poruke i nauma. Ne dopuštajući i ne prihvatajući drugačija čitanja Božanske Poruke, oslanjajući se samo na već izrečeno i kazano zaustavlja se iskonska težnja čovjeka da pomjera granice spoznaje. Rečenica „Bog zna najbolje“ koju takvi isključivi pokreti i ideologije po navici tradicije navode na završetku svojih izlaganja gubi na svome istinskom značenju i zvuči potpuno isprazno. Na takav način se štaviše oduzima pravo Bogu na poznavanju krajnjeg smisla i vlastita tvrdnja se smatra konačnom i neporecivom. Imajući u vidu prve riječi Poruke „uči, iščitavaj, saznaji“, jasna je intencija Svetog teksta da se čovjek treba upuštati u konstantno stjecanje novih saznanja i vještina i to u svakome vremenu, a ne, da se sve svede na puko ponavljanje već naučenog. A Bog zna najbolje.