Štaviše, te nas tajne nadmašuju. Kao da one višestruko nadilaze sve one snage i moći kojima je opskrbljena i pripravljena naša lomna ljudska egzistencija.

Jedna od takvih alineja Kurʼāna je i ova, uočljivo istaknuta, u suri 51:47: 

“A nebo smo Mi snagom sazdali

i zbilja širimo ga Mi!“ 

Kad se na ovom mjestu iznova razvidi original Kurʼāna, iz njega nam Božiji glas Kurʼāna kazuje: “A nebo smo Mi [Moćnom Božanskom] Rukom sazdali,  i, zbilja, Mi smo [ovih nebesa] širitelji!“

Nije ovo u Kurʼānu jedino mjesto gdje se uzima nebo ili nebesa, i za njima poseže kao jamstvom da Bog ima, i da ovo svekoliko Postojanje nije moglo doći bez Boga. 

Ali, u Kurʼānu je ovo  – rekli bismo – jedino  mjesto gdje se posve jasno izjavljuje da  je samo  Bog taj “koji širi svemir“ ili da  je  jedini Bog taj “koji širi nebo“. Bog – Nebesa – Čovjek, ta se trijada usputno podrazumijeva u ovom retku Kurʼāna (51:47). 

Krenemo li pomnije razviđati tu trijadu, dobro je podsjetiti da Kurʼān, na mnogim drugim mjestima, govori o nebesima na način ukazivanja na činjenicu njihova stvaranja. To stvaranje raskriva Božansku moć ili, slobodnije rečeno, raskriva Boga samog! U Kurʼānu se, naime, Boga naziva  “Onim Vidljivim“ - aẓ-Ẓāhiru.   Kurʼān skrovito poručuje: Ovo nesagledivo Postojanje oko nas, ljudi i čovječanstva, ne završava se u samome sebi, svrha mu nije u njemu samom, već je Postojanje  jedna snažna poruka o “Onom Vidljivom“ - aẓ-Ẓāhiru ili Bogu. 

Dakako,  svekolika Nebesa – čije  nama susjedne predjele vidimo – , ne raskrivaju nam nikada Boga dokraja ili “na jāvi“. Jer, Kurʼān poručuje: Bog je, također, i  “Onaj Nevidljivi“ (al-Bāṭin),  kako se to moćno razglašava u sūri Željezo/al-Ḥadīd, (57:3). 

K tome svemu, stavak: “A nebo smo Mi [Moćnom Božanskom] Rukom sazdali,  i, zbilja, Mi smo [ovih nebesa] širitelji!“ – pobuđuje ljude da razmisle o jednom  paradoksu. Naime, nebesa su već nepojamno mnogo prostrana! Zar ih Bog to još i širi?! Tu su i daljnja pitanja: 

– U koja to nepojamna prostranstva  Bog širi svemir?! 

– Zar to iza graničja stvorenog svemira ima još prostranstava u koja dolaze i mogu stati novostvoreni dijelovi svemira?! 

– Da li Božansko stvaranje nebesa znači, također, i širenje nebesa?! 

– Koja se to svrha nahodi u stalnom širenju nebesa?! 

– Gdje je tu čovjek i njegova egzistencija?! 

– Napokon, na koji način se čovjek i čovječanstvo trebaju suočiti sa kurʼānskom činjenicom da Bog neprestano  “širi svemir“?!

Ovaj stavak/āyat (Oni koji pušu/aḏ-Ḏāriyāt,  51:47) saopćen je po matrici  “ne samo ovo, već i ono“, to jest: “Ne samo da Bog stvara cijeli svemir, već Bog ovaj svemir neprestano širi!“ 

Kako to Bog čini, i, k tome, zašto to Bog čini?! – to su pitanja koja čovjek može postavljati. 

Jedna od draži čovjekove egzistencije je i ta da ova pitanja postavlja, i da na njih odgovara. 

Čovjek će to činiti uvijek iznova, sve dok ispraća smjene noći i dana na Zemlji. Recimo na kraju ove crtice da se “širenje neba“ može shvatiti i tako da sa širenjem nebeskih prostranstva dolazi i do Božijeg objavljivanja drugačijih perspektiva za sve Postojanje. To bi značilo da Svemir ili Kosmos nisu stvoreni tako da bi  “slijepo“ slijedili jednu davno zadatu matricu svoga bivstvovanja u postojanju “od svoga početka“. Naprotiv, tako/zato što stalno širi svemir, Bog tom svemiru dariva uvijek nove perspektive. 

A ni sam čovjek nije izvan tih perspektiva.

(...)

Autor: Enes Karić