Blago učenom koji govori i blago onome koji pomno sluša
Kao što smo rekli da je traženje nauke jedan od sastavnih dijelova imana, također je i širenje i prenošenje te nauke na druge jedan od njegovih sastavnih dijelova.
Prikrivati nauku od onih koji je traže se smatra jednim od grijeha, na što ukazuje i ovaj kur'anski ajet u kojem Allah, dž.š., kaže:
«A kada je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima objašnjavati, da neće iz nje ništa kriti, oni su je, poslije, za leđa svoja bacili i nečim što malo vrijedi zamjenili; a kako je ružno to što su u zamjenu dobili!» (Sura Ali Imran, 187)
U drugom kur'anskom ajetu Allah, dž.š., kaže: «...pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate.» (Sura En-Nahl, 43) U ovom ajetu se naređuje onima koji ne znaju da pitaju učenjake, iz čega proizilazi da, učenjak kada bude upitan, treba da odgovori. (Šuabul-iman, 2/273)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., također podstiče na čuvanje i prenošenje nauke na druge, bilo da se radi o njegovim, s.a.v.s., hadisima ili drugim oblastima nauke. Zejd ibn Sabit, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: «Allah se smilovao čovjeku koji čuje od nas neki hadis pa ga zapamti i prenese (ispriča) nekom drugom. Mnogo je onih koji prenose znanje onima koji će to razumjeti bolje od njih samih i mnogo je onih koji prenose znanje a oni ga ne razumiju... Kome cilj (nijjet) bude onaj svijet, Allah, dž.š., će mu dati sređenu situaciju i učiniti ga u srcu zadovoljnim, a dunjaluk će mu sam doći. Kome cilj (nijjet) bude dunjaluk, Allah, dž.š., će mu dati nesređenu situaciju a siromaštvo će mu dati pred njegovim očima, a od dunjaluka neće dobiti ništa osim ono što mu je propisano.» (Ebu Davud, br. 3660 i Tirmizi, br. 2656)
Ebu Bekr, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Tražite nauku i širite je među ljudima!» (Šuabul-iman, 2/275)
Onima koji budu prikrivali nauku Poslanik, s.a.v.s., prijeti kaznom na onom svijetu, što potvrđuje hadis koji prenosi Ebu Hurejre, r.a., da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ko bude upitan o nauci pa je prikrije, doći će na Sudnjem danu a na ustima će mu biti žvalje od vatre.» (Hadis je hasen, a zabilježili su ga Ebu Davud br. 3658, Tirmizi, Ibn Madže, br. 261 i Hakim 1/101)
Onaj ko ima znanja dužan je druge tome podučavati na lijep i prihvatljiv način, jer podučavanje, opomena i savjet koriste vjernicima. Alija, r.a., kaže: Kada je objavljen kur'anski ajet: «Zato ove ostavi, prijekor nećeš zaslužiti,» (Sura Ez-Zarijati, 54) to nas je rastužilo pa smo rekli: -Poslaniku je naređeno da nas ostavi-, pa je objavljen slijedeći ajet: «i nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.» (Sura Ez-Zarijati, 55)
Halil ibn Ahmed –rahimehullah- kaže: «Susrećem se sa četiri vrste ljudi: čovjek koji je učeniji od mene i to je dan kada se okoristim; čovjek koji je poput mene i to je dan kada zajednički obnavljamo nauku; čovjek koji hoće od mene nešto da nauči i to je dan kada zaradim sevap i nagradu; i čovjek koji zna manje od mene –a kaže da je učeniji od mene- i to je čovjek u kojeg ne gledam.» (Ibn Abdil-Berr u Džamiul-bejanu 1/133)
Katade kaže: Od mudrosti je napisano: «Blago učenom koji govori i blago onome koji pomno sluša.» (Šuabul-iman, 2/278)
Fudej ibn Ijad –rahimehullah- kaže: «Kada bih znao da ima iko da traži nauku u ime Uzvišenog Allaha, bila bi mi obaveza da odem njegovoj kući da ga podučim.» (Šuabul-iman, 2/279)
I onaj ko traži nauku i učenjak koji širi nauku, treba da vode računa o tome da njihov posao bude u ime Allaha, dž.š., a ne da bude radi ovodunjalučkih interesa, isticanja i predstiža nad svojim kolegama i tome slično.
Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: «Ko bude tražio nauku, koja se traži u ime Allaha, a on je bude tražio radi dunjalučkih interesa, neće osjetiti džennetskog mirisa.» (Ebu Davud, br.3664, Ibn Madže, br.252 i Hakim 1/85)
Džabir ibn Abdullah, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: «Ko bude tražio nauku da bi se time ponosio pred učenjacima, ili raspravljao sa neznalicama, ili time izražavao svoju pristranost nekom medžlisu (halki), taj je zaslužio vatru.» (Hakim 1/86)
Enes ibn Malik, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: «U noći kada sam bio na isra'u, vidio sam ljude kojima se usne sijeku makazama od vatre, kad god ih osijeku, ponovo narastu. Upitao sam Džibrila: -Ko su ovi? On mi reče: -To su hatibi od tvog ummeta koji su drugima govorili ono što sami nisu radili, učili su Kur'an a po njemu nisu postupali.» (Šuabul-iman, 2/283)
Ebu Hurejre, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: «O pripadnici moga ummeta, ne bojim se za vas zbog onoga što ne znate, ali gledajte kako primjenjujete ono što znate.» (Ebu Nuajm u Hil'ji, 8/132)
Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Najtežu kaznu na Sudnjem danu imaće onaj učenjak od čijeg znanja nije bilo koristi.» (Ibn Asakir u Tarihu Bagdad, pogledaj El-Kenz, br. 29099)
Enes ibn Malik, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., učio ovakvu dovu: «Allahu moj, utječem se Tebi od znanja koje ne koristi, od srca u kojem nema bogobojaznosti, od duše koja se ne može zasititi i od dove koja se ne prima. Utječem Ti se od sve ovo četvero.» (Muslim)
Muaz ibn Džebel, r.a., pripovijeda od Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da je rekao: «Neće se čovjek ni pomaknuti sa mjesta na Sudnjem danu a da neće biti upitan za četvero: o svome životu u šta ga je potrošio, o svojoj mladosti u čemu ju je proveo, o svome imetku, kako ga je zaradio i u šta ga je potrošio i o svome znanju šta je njime činio.» (Hadis je sahih, a zabilježio ga je Tirmizi, br. 2417)
Hasan Basri –rahimehullah- kaže da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: «Ko god od ljudi održi hutbu (govor) Allah, dž.š. će ga pitati, šta je s time želio postići?» Malik ibn Dinar, kada bi god prenosio ovaj hadis gorko bi zaplakao, tako da nije mogao dalje govoriti. Nakon toga bi rekao: Mislite da je meni lahko kada vam nešto govorim, a ja znam da će me Allah, dž.š., za to pitati na Sudnjem danu, šta sam time želio postići.» (Ahmed ibn Hanbel u Zuhdu, br. 1894)
Autor: Fuad Sedić