Tvrdnja proživljenja na onom svijetu jeste izgradnja svoga ubjeđenja nakon priznavanja Jednoče Uzvišenog Allaha.

   Vjerovanje u onaj svijet i njegove predznake spada u vjerovanje onoga što je nevidljivo, onoga do ćega ljudski razum nemože dosegnuti, i ne postoji način da se to sazna, osim putem Jasne potvrde koja je došla Objavom od strane Allaha dž.š. nekome od Njegovih poslanika.

   Zbog velike važnosti ovog uzvišenog Dana nalazimo kako Allah dž.š. na mnogo mjesta (u Kur’anu) spaja vjerovanje u Njega Jedinoga sa vjerovanjem u onaj svijet; kao na primjer u riječima Uzvišenog:

   “Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Allaha, i u onaj svijet,”

   “To je savjet za onoga koji u Allaha i u onaj svijet vjeruje,” … i još mnogo drugih ajeta.

   Vrlo malo puta se može desiti da pređemo neku stranicu u Kur’anu a da ne nađemo u njoj govor o onom svijetu, i onome što on sadržI od nagrada i kazni.

   život, u jednom islamskom objektivu, nije ovaj kratki, određeni dunjalički život, i nije kratki i određeni ljudski život.

   Nego je život, Islamski gledano, dugo pružanje u vremenu do beskonačnosti, počevšI od mjesta na onome svijetu i dženneta čije je prostranstvo nebesa i Zemlje; ili vatre koja se širi za mnoge generacije koji su živjeli na zemljinoj površini mnogo godina:

   Allah dž.š. kaže:

   “Nadmećite se da u Gospodara svoga zaslužite oprost i džennet, prostran koliko su nebo i Zemlja prostrani, i pripremljen za one koji u Allaha i poslanike Njegove vjeruju.”

   “Na Dan kad upitamo džehennem: “Jesi li se napunio?” - on će odgovoriti: “Ima li još?”

   Vjerovanje u Allaha dž.š., onaj svijet i ono što s njim dolazi od nagrada i kazni, jeste istinski i pravi usmjerivač ljudskog ponašanja ka pravom i dobrom putu. Ne postoji ni jedan zakon od ljudskih zakona koji je u stanju da uravnotežI i uspravi ljudsko ponašanje, kao što to pravi vjerovanje u onaj svijet.

   Zbog ovoga (gore navedenog), uviđamo veliku razliku i ogroman kontrast između ponašanja onoga ko vjeruje u Allaha dž.š. i onaj svijet, koji zna da je ovaj svijet (dunjaluk) ahiretska njiva i da su dobra djela ahiretska opskrba; kao što kaže Uzvišeni Allah:

   “I onim, što vam je potrebno za put, snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost.”

   Rekao je Plemeniti ashab, Umejr ibn el-Hamam:

Trčanje Allahu bez snabdijevanja za put

  Osim bogobojaznosti i sočnih djela

     i strpljivosti u ime Allaha na džihadu

        A svako spremanje za put je težnja i trošak

           Osim bogobojaznosti, dobročinstva i darežljivosti.

 

   Uviđamo veliku razliku između one osobe koju smo malo prije spomenuli, te one osobe koja ne vjeruje u Allaha dž.š., u onaj svijet i ono što on nosi sa sobom od nagrađivanja i kažnjavanja. Onaj koji istinski vjeruje u onaj svijet, sve svoje poslove usresređuje nebeskom, a ne zemaljskom vaganju; radi na račun onog svijeta a ne nikako na račun ovoga prolaznog. On posjeduje jedinstveno ponašanje u svome životu. U njemu vidimo korektnost, širokogrugnost (široke vidike), snagu vjerovanja, nepokolebljivost u nedačama i strpljivost u nevoljama, samo želeći za to dobro i nagradu od Allaha dž.š.. On zna da je bolje i dugotrajnije ono što je za njega pripremio Allah dž.š..

   Imami Muslim prenosi od Suhejba r.a. da je rekao: Rekao je Allahov Poslanik s.a.v.s.: “Čudna li je stvar sa vjernikom! Svaka stvar je za njega dobro, a to nije nikome drugom do vjerniku. Ako ga zadesi ono što ga raduje, on zahvali Allahu dž.š. i bude to najbolje za njega; a ako ga zadesi nešto loše, on se strpi i to bude najbolje za njega.”

   Musliman ne ograničava svoju korist samo na ljudski rod, nego je čak proširuje i prema životinjama; kao što se to navodi u poznatoj izreci Omera ibn El-Hattaba r.a.: “Ako bi potukla Mazga u Iraku, zzamislio bih se da će me Allah dž.š. pitati o njoj: zašto joj nisi izravnao put o Omere”.

   Ovaj osječaj dolazi od posljedice vjerovanja u Allaha dž.š. i onaj svijet, osječaj težine odgovornosti i prevelikog povjerenja koje je čovjek ponjeo a koje su odbila nebesa, Zemlja i brda. Oni su znali da će se za svako djelo, bilo ono malo ili veliko polagati račun, biti pitano zbog njega i biti nagrađivano zbog njega; ako ono bude dobro, bit će ti dobro; a ako ono bude loše, bit će ti loše:

   “Onoga dana kad svaki čovjek pred sobom nađe dobro djelo koje je uradio i rđavo djelo koje je učinio - poželjeće da se između njih i njega nalazi udaljenost velika”.

   “I Knjiga će biti postavljena i vidjećete grešnike prestravljene zbog onog što je u njoj. “Teško nama!” - govoriće - “kakva je ovo knjiga, ni mali ni veliki grijeh nije propustila, sve je nabrojala!” - i naći će upisano ono što su radili. Gospodar tvoj neće nikome nepravdu učiniti”.

   što se pak tiće onoga koji ne vjeruju u Allaha dž.š., onaj svijet i ono što dolazi s njim od polaganja računa i nagrađivanja; on pokušava svim silama da ostvari svoje želje u ovome prolaznom životu na dunjaluku. Zadihan iza svojih napora, nemočan da ih sviha sabere, žele da dobro stigne ljudima samo njegovim putem i njegovim zaslugama. Ponekada učine da dunjaluk postane njegova najveća preokupacija i vrhunac njegova znanja. On stvari ocjenjuje samo prema svojim ličnim interesima. Njega niko drugi ne zanima i ne interesuje. On se čak i ne okreće za onima koji su njegove vrste, osim u granicama koliko mu je to potrebno u ovome određenom i kratkom životu. On se kreće, ali sve njegove  granice su zemaljske, koje traju onoliko koliko traje njegov život; a nakon toga se mjenjaju njegovi računi, mjenjaju se njegova vaganja, i završavaju pogrešnim rezultatima, jer je za njega proživljenje nevjerovatno:

   “Ali, čovjek hoće dok je živ da griješI pa pita: “Kada će Smak svijeta biti?”

   Ovo je razmišljanje neuka, stiješnjena i ograničena čovjeka. Neznabošci (predislamski arapi) su prolivali krv, pljačkali imovinu i presretali na putevima, zbog toga što nisu vjerovali u proživljenje i nagrađivanje; kao što je Allah dž.š. opisao njihova stanja riječima:

   “I rekli bi: “Nema života osim na ovom svijetu i mi nećemo biti oživljeni!”… ili kako kaže jedan od njih: “To je samo maternica koja izbaci i zemlja koja proguta”.

   Prolaze stolječa, dolazi iznenađenje, dešavaju se još veća poricanja od ovoga (gore spomenutog). Svjedoci smo poricanja u potpunosti koje se krije iza onoga što je osječajno i opipljivo; kao što se to dešava u otpadničkom komunističkom marksizmu, koji ne vjeruje u Allaha Uzvišenog i u onaj svijet. On ovaj život opisuje samo kao neku stvar, dok se ništa ne nalazi iza te osječajne i opipljive stvari. Njihov zagovornik, otpadnik (Marks) tvrdi da ne postoji Bog dž.š.!, dok je život sam stvar! Oni su zbog ovoga kao životinje. Oni nisu u stanju da spoznaju pravo značenje života i onoga zbog čega su stvoreni; nego su oni potpuno zaneseni i izgubljeni. Ako se ostvari njihovo jedinstvo, onda je to samo zbog straha od ugnjetačkog režima.

   Ova vrsta ljudi ulaže najveće napore i žrtvuje se za život; zbog toga što ne vjeruju u proživljenje poslije smrti, kao što Allah dž.š. kaže za mnogobošce (Jevreje i ostale):

   “I naći ćeš ih, sigurno, da više žude za životom od svih ostalih ljudi, čak i od mnogobožaca; svaki bi volio da poživi hiljadu godina, mada ga to, i kad bi toliko živio, ne bi od patnje udaljilo! -A Allah dobro vidi ono što oni rade”.

   Mnogobožac ne želi proživljenje poslije smrti. On voli dug život. Ponekad Jevrej zna ono što ga ćeka na onom svijetu od sramote i nevolje, prema onome što im je dato  od znanja u njihovim knjigama. Ova i slična vrsta ljudi su najgori. Vidjet češ kako je među njima proširena: Pohlepa, užitak, ugnjetavanje naroda, njihovo podčinjavanje i prisvajanje njihovih bogastava. Vidiš ih požrtvovane u užicima i naslađivanjima ovog života na Zemlji. Zbog toga se među njima pojavljuje prirodna impotencija i životinjsko ponašanje.

   Ako bi uvidjeli da im život na ovome svijetu donosi poteškoće i neugodnosti, od onoga što očekuju u trenutačnim užitcima, onda ih ništa ne bi sprečavalo da izvrše samoubistvo. Oni nisu u stanju da podnesu odgovornost u nekom drugom životu, pa tako ne nalaze nikakvu zapreku da se riješe ovoga života.

   Zbog ovoga svega, Islam posvečuje pažnju, i to potvrđuje Kur’anom o bitnosti vjerovanja u onaj svijet; potvrđivanje proživljenja, polaganja računa i nagrađivanja. Islam je neznabošcima negirao njihovo udaljavanje od toga, i naredio njihovu poslaniku da im se zakune da je on (onaj svijet) istina:

   “Reci: “Hoćete, Gospodara mi moga, sigurno ćete biti oživljeni, pa o onom što ste radili, doista, biti obaviješteni!” - a to je Allahu lako-,”… da im saopšti neka stanja u kojima će ljudi biti tog Dana; te onoga što je Allah dž.š. pripremio bogobojaznima od nagrada, a neposlušnima i nevjernicima od kazni. Isto tako je nevjernicima okrenuo poglede ka istinskim dokazima, izbacio svaku moguću sumnju iz njihovih srca; tako su ljudi ovaj Dan uzeli za svoju stalnu preokupaciju, jer će se toga dana dešavati stvari od kojih se tjela koče. Ovo je sve utjecalo da oni usresrede svoja ponašanja u ovome životu, slijedeči Istinsku vjeru s kojom im je došao njihov Poslanik Muhammed s.a.v.s.. Sada ćemo navesti i neke dokaze za to:

   a)Prvo stvaranje: Rekao je Uzvišeni:

   “O ljudi, kako možete sumnjati u oživljenje, - pa, Mi vas stvaramo od zemlje, zatim od kapi sjemena, potom od ugruška, zatim od grude mesa vidljivih i nevidljivih udova, pa vam pokažemo moć Našu! A u materice smještamo što hoćemo, do roka određenog, zatim činimo da se kao dojenčad rađate i da poslije do muževnog doba uzrastete; jedni od vas umiru, a drugi duboku starost doživljavaju, pa začas zaboravljaju ono što saznaju. i ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar da mrtve oživi, i što On sve može. i što će Čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživjeti”.

   Ko je bio kadar (u mogućnosti) da stvori čovjeka u raznim oblicima, nema nikakvih poteškoća da to ponovo uradi; čak šta više, i po našim razonovanjima, to je mnogo lakše od prvog puta, kao što kaže Uzvišeni:

   “I Nama navodi primjer, a zaboravlja kako je stvoren, i govori: “Ko će oživjeti kosti, kad budu trule?” Reci: “Oživjeće ih Onaj koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio”.

   b)Sve ovo, osjećajno i opipljivo, što nas okružuje, nam jasno ukazuje i tvrdi u mogućnost proživljenja: 

   Rekao je Uzvišeni:

   “I ti vidiš zemlju kako je zamrla, ali kad na nju kišu spustimo, ona ustrepće i uzbuja, i iz nje iznikne svakovrsno bilje prekrasno, zato što Allah postoji, i što je On kadar da mrtve oživi, i što On sve može. i što će Čas oživljenja, u to nema sumnje, doći i što će Allah one u grobovima oživjeti”.

   Oživljavanje zemlje kišom i iznicanje raznovrsnog bilja je očit dokaz na moč Uzvišenog Stvoritelja da oživi mrtve i da nastane Sudnji dan.

   c)Jasna i Uzvišena moć Allaha dž.š. u najuzvišenijem stvaranju: Rekao je Allah dž.š.:

“Zar Onaj koji je stvorio nebesa i Zemlju nije kadar da stvori njima slične? Jeste, On sve stvara i On je Sveznajući; i zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi!” - i ono bude”.

   Stvoritelj veličanstvenih nebesa i Zemlje je kadar (u mogućnosti) da ponovo povrati (stvori) ovo sičušno ljudsko stvorenje; kao što kaže Uzvišeni:

   “Stvaranje nebesa i Zemlje je sigurno veće nego stvaranje roda ljudskog, ali većina ljudi ne zna”.

   d)Njegova Uzvišena i vidljiva mudrost za one koji vide i istražuju u svemu onome što je stvoreno, svakome onome kome je data blagodat vida, a nije mu pomučeno razmišljanje fanatizmom i praznovjerjem:

   Mudri nije ostavio ljude bez upute, a niti ih je stvorio uzaludno; da im nije naređivano, zabranjivao, i da ih neće nagraditi prema njihovim zaslugama:

   Allah dž.š. kaže:

   “Zar ste mislili da smo vas uzalud stvorili i da Nam se nećete povratiti?” i neka je Uzvišen Allah, Vladar istiniti, nema drugog boga osim Njega, Gospodara svemira veličanstvenog”!

   i kaže Uzvišeni:

   “Mi nismo stvorili nebesa i Zemlju i ono što je između njih da bismo se igrali. Mi smo ih stvorili sa ciljem, ali većina ovih ne zna”.

   Posve je jasno onome koji pogleda okolo sebe u raznovrsna i čudnovata stvorenja, razmisli o skladu i mudrosti u kojima se nalaze; sve je stvoreno s mjerom, sve je stvoreno radi određenog cilja i dužine ostvarivanja tog cilja koji mu je zadan. Njegovo opstojanje i djelovanje teče prema uputama i odredbama koje mu je Allah dž.š. odredio.

   Kada malo bolje pogledamo u ovaj prostrani svijet, vidjećemo - stranom Njegovog Uzvišenog znanja i ogromne moči - dalekosežnu Njegovu Mudrost. Nije ostavio ljude u stanju da jaki vršI nasilje nad slabim a da za to ne postoji zabrana i ograničenje. Isto tako, nije ostavio ni ove koji su skrenuli sa pravoga puta a da za njih nije spremio kaznu nakon ovoga prolaznoga života koji im je bio podesan. Isto tako, nije ostavio one koji su gomilali i sakupljali svoje napore, i bili ponizniu poslovima sa kojima je zadovoljan njihov Gospodar, a da neće naći od Allahovih darivanja i blagodati koja im je pripremio na onome svijetu; jer oni znaju da sve ono što su žrtvovali od užitaka, podnosili od poteškoća u životu na ovome svijetu je neznačajno u pogledu onoga što će dobiti za to od nagrada i blagodati u džennetu; u njemu se nalazi ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo a niti osobi naumpalo.

   Kada bi ljudi samo malo razmislili o Allahovom zakonu u svemu onome što nas okružuje, izvandredne i Uzvišene Njegove Mudrosti, Ogromne Njegove brige za čovjekom davajuči mu poštovanja i blagodati, to bi ga podstreklo da vjeruje u onaj svijet. Tada nebi bilo dugih jadikovanja sa mržnjom u licu, a niti pobješnjelosti u ovom životu na dunjaluku, nego bi se ljudi međusobno potpomagali u dobročinstvu i bogobojaznosti.

 

Autor: Jusuf b. Abdullah b. Jusuf el-Vabil