15. DŽUZ

MUHAMED ASAD

(Ne)napuštanje ovog svijeta radi vjere

 

Sve što je na Zemlji Mi smo joj kao ukras stvorili da iskušamo ljude ko će se od njih ljepše vladati. (El-Kehf, 7)

Ova sura, objavljena neposredno prije sure En-Nahl (Pčela), tj. u posljednjoj godini mekkanskog razdoblja, skoro je potpuno posvećena nizu parabola ili alegorija izgrađenih u vezi s temom vjerovanja u Allaha, protiv prekomjerne ljubavi prema životu ovog svijeta;ključna izreka čitave sire je iskaz u ajetu 7: Mi smo htjeli da sva ljepota na Zemiji bude sredstvo kojim Mi iskušavamo ljude - misao koja je najjasnije izražena u usporedbi bogataša i siromaha (ajeti 32-44). Ovaj ajet implicira da Bog pušta ljude da otkriju svoj istinski karakter u svome ponašanju - moralnom i nemoralnom - prema materijalnim dobrima i koristima koje im nudi ovaj svijet. U daljnjoj analizi, ovaj odlomak implicira da je stvarni motiv koji stoji iza čovjekovog odbijanja da vjeruje u Božiju duhovnu poruku skoro uvijek njegova pretjerana, slijepa privrženost dobrima ovog svijeta, kombinirana s lažnim ponosom na ono što on smatra svojim vlastitim dostignućem.

 

Kazivanje o ljudima iz pećine - po kojoj je sura dobila  naziv - ilustrira (u ajetima 13-20) načelo napuštanja ovog svijeta radi vjere, a produbljeno je u alegoriji o smrti, ponovnom oživljenju i duhovnom buđenju. U kazivanju o Musau i neimenovanom mudracu (ajeti 60-82), tema duhovnog buđenja doživljava značajnu promjenu: ona se pomjera na plan čovjekovog intelektualnog života i njegove potrage za konačnim istinama. Izgled i stvarnost prikazani su kao bitno različiti - toliko različiti da nam samo mistička pronicavost može otkriti šta je prividno, a šta stvarno. I, konačno, alegorija o Zulkarnejnu, "Dvorogu", kaže nam da odricanje ovog svijeta nije, samo po sebi, nužna dopuna nečijeg verovanja u Boga, drugim riječima, da ovosvjetski život i moć ne trebaju biti u sukobu s duhovnom krjepošću, sve dok ostajemo sjesni prolazne naravi čovjekovih djela i naše konačne odgovornosti prema Njemu, koji je iznad svih ograničenja vremena i privida. Tako sura završava riječima: Zato, ko god s radošću iščekuje susret sa svojim Uzdržavateljem, neka čini čestita djela, i neka ne pripisuje nikome ili ničemu udio u obožavanju koje duguje svome Uzdržavatelju.

 

16. DŽUZ

HUSEIN NASR i dr.

Hazreti Merjem

I spomeni u Knjizi Merjemu: kada se od ukućana svojih na istočnu stranu povukla. i jedan zastor da se od njih zakloni uzela, Mi smo k njoj meleka Džibrila poslali i on joj se prikazao u liku savršeno stvorena muškarca. (Merjem, 16, 7)

Merjem, kći Imranova (66:12), potekla je iz čiste i plemenite loze, iz potomstva Davuda. O njenom rođenju i zavjetu njene majke da je posveti Hramu može se pročitati u komentaru ajeta sure Al-Imran (35–37). Njena čistoća spominje se u više kur'anskih ajeta, uključujući treći ajet, u kojem se kaže da je njena majka u dovi molila Allaha da je zaštiti od šejtana, a ta je molba bila uslišena; zatim u 21:91 i 66:12. U svom komentaru ovog ajeta, El-Bakli (Rūzbihān al-Baqlī) navodi da je Merjemina suština bila čista i neiskvarena fiṭrah – iskonska ljudska priroda, oblikovana u svojoj najuzvišenijoj formi.

Ona se povukla od svoje porodice kako bi se posvetila osami i ibadetu. Izraz "istočno mjesto" može označavati područje istočno od hramskog svetišta ili istočno od njenog doma. Neki komentatori nagađaju da se, možda, povukla nakon početka menstruacije ili da bi se nakon toga očistila. Drugi, pak, izvještavaju da je, na čudesan način, izašla iz svoje zaključane molitvene odaje kako bi se povukla u osamu na nekom brežuljku ili planinskom području u blizini Hrama.

Treća interpretacija ovog ajeta sugerira da je Merjemino povlačenje zapravo bilo duhovno – napuštanje svijeta stvorenja, simbolizovanog njenom porodicom, kako bi ušla u sveti prostor Duha, "istočno mjesto", gdje će svjedočiti Božanskom i osjetiti "vječni dah sjedinjenja". U ovom svjetlu, ajet se može razumjeti kao pouka da se čovjek ne može približiti duhovnoj dimenziji postojanja, sve dok se ne odvoji od svega što ga odvraća od sjećanja na Allaha.

Ona se zastorom zakloni od njih – doslovno, „postavi između sebe i njih zastor (hidžab)“. Ovaj zastor mogao je biti zavjesa ili zid koji ju je skrivao od pogleda, možda dok se pripremala za obredno pročišćenje. U tom stanju, Merjem se susrela s melekom koji joj je donio radosnu vijest da će začeti sina. Većina komentatora smatra da se izraz „Ruh“ odnosi na meleka Džibrila, koji je na drugim mjestima spomenut kao “Rūḥ al-Qudus”  ili kao “Rūḥ al-Amīn” – „Povjerljivi Duh“. Smatra se da je dobio ta imena jer kroz njega vjera biva obnovljena, baš kao što je duh povezan s darovanjem života. Melek joj se prikazao u liku savršeno oblikovanog čovjeka, kojeg neki opisuju kao mladića bez brade, lijepog i blistavog izgleda, savršeno proporcionalnog i bez ikakve mahane. Pojavio joj se u ovom obliku, kako neki tvrde, da je ne bi preplašio i da ne bi ustuknula od njega. Melek je došao da Merjem podari čednog sina, odnosno, da bude uzrok njenog začeća, tako što će udahnuti duh u njen rukav, ili odjeću, ili, pak, jednostavno da joj donese radosnu vijest da će začeti takvog sina.

 

17. DŽUZ

IBN KESIR

Vaga pravde na Sudnjem danu

Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne tezulje (terazije, vage pravde) postaviti, pa se nikome neće krivo učiniti: ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati. (El-Enbija, 47)

 

Uzvišeni kaže: Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne tezulje postaviti, pa se nikome neće krivo učiniti, tj. na Sudnjem danu ćemo postaviti terezije pravde. Vaga je jedna, ali je ovdje upotrijebljena množina da se ukaže na brojnost djela koja će se vagati.

Uzvišeni kaže: Nikome se neće krivo učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice, Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati, kao što Uzvišeni kaže: Gospodar tvoj neće nikome napravdu učiniti/18:49/, i kaže: Allah neće nikome ni trunke nepravde učiniti. Dobro djelo On će umnogostručiti i još od Sebe nagradu veliku dati. /4:40/ U Buharijinom i Muslimovom "Sahihu" navodi se hadis, a bilježi ga Ebu-Hurejre, u kome Poslanik, s. a. v. s., kaže: /179/ „Imaju dvije izjave lahke za izgovaranje, teške na vagi (nizanu), a omiljene i drage Svemilosnom: 'Subhanellahi ve bi hamdihi subhanellahil-azim.'“ Ahmed prenosi od Abdulalha ibn Amra ibn Asa, da je Poslanik, s. a. v. s., rekao: /180/ „Zaista će se na Sudnjem danu izdvojiti jedan čovjek od mojih sljedbenika i doći pred ostala stvorenja, a zatim donijeti, kao svjedočanstvo, protiv sebe 99 registara, a veličina samo jednog od njih je dokle pogled dopire. Bit će upitan: 'Poričeš li nešto od ovoga što je u registrima zabilježeno i čine li ti kakvu napravdu čuvari ovih pismenih dokumenata?' Čovjek će odgovoriti: 'Ne, Gospodaru moj.' 'A imaš li opravdanje ili neko dobro djelo?' Čovjek će se zbuniti i reći: 'Ne, Gospodaru moj.' Reći će: 'Naprotiv, ti kod Nas imaš jedno dobro djelo i danas ti se neće učiniti nepravda.' Tada će mu se pokazati listić na kome piše: 'Ešhedu en la ilahe illallah ve ešhedu enne Muhammeden resulullah', i reći se: Dodajte ga! Čovjek će reći: 'Gospodaru moj, što je ovaj listić u odnosu na ovolike registre?' Reći će: 'Tebi se, zaista, neće nepravda učiniti.' Registri će se staviti na jedan, a onaj listić na drugi tas vage, pa će listić pretegnuti i biti teži od svih 99 registara', a potom reče: 'Ništa nije teže od Bismillahir-rahmanir-rahim.'" Bilježe ga Tirmizi i Ibn-Madže, od Lejsa ibn Sa'da, a Tirmizi kaže da je ovaj hadis hasen-garib.

 

18. DŽUZ

DŽELALEJN I IBN ABBAS

 

Lađa i znak Nuhov

I Mi mu objavismo: "Gradi lađu pod Našom pažnjom i prema Našem nadahnuću, pa kad zapovijed Naša dođe i voda na površinu zemlje izbije, ti u nju ukrcaj od svake vrste po par, mužjaka i ženku, i čeljad svoju, ali ne one o kojima je već sud donesen, i ne obraćaj Mi se za nevjernike, jer će, doista, biti potopljeni"... (El-Muminun, 27)

 

Izraz Dželalejn se odnosio na zajedničko ime tefsira dvojice učenjaka istog imena Dželaludina El-Mehallija i Dželaludina Es-Sujutija. U tefsiru ovog ajeta o kazni Nuhovog, a.s naroda objašnjava se i priprema za kaznu. Objašnjavaju da je Nuh, a.s. imao obavezu ukrcati u lađu od svake životinje dva partnera, mužjaka i ženku. „Allah je sakupio sve zvijeri grabljivice i ptice i druge [životinje] za Nuha. Nuh je stavio svoje ruke na svaku vrstu, njegova desna ruka bi pala na mužjaka, a lijeva na a ženke, nakon čega bi ih ukrcao na brod zajedno sa porodicom — njegovom ženom i djecom — osim za one protiv kojih je Riječ već došla, da budu uništeni, odnosno njegova žena i njegov sin Kanaan (Kan‘ān), za razliku od Sama (Sām), Hama (Hām) i Jafeta (Yāfith) koje je zajedno s njihove tri supruge povezao brod. U suri Hūd se spominje gdje je Nuhu, a.s. rečeno koga treba nositi u lađi: '...i oni koji vjeruju.' I niko nije vjerovao s njim osim nekolicine. Smatra se da je bilo šest muškaraca i njihove žene. Štaviše, kaže se da su od svih onih koji su bili na brodu, sedamdeset osam, polovina bili muškarci, a polovina žene.“ Poslije uništenja Nuhovog naroda, nastao je narod Ad, kojem je Allah poslao Huda, a.s.“

U Ibn Abbasovom tefsiru objašnjava se: „Poslali smo mu Džibrila s govorom: počni graditi brod pod Našim pogledom (i Našom inspiracijom) i kroz ono čime smo vas Mi nadahnuli. Pa kad zapovijed Naša dođe i voda počne šikljati iz zemlje, također se kaže da to znači: kada svane, ti u nju ukrcaj od svake vrste po par, mužjaka i ženku (i tvoje domaćinstvo) i uzmi one od tvog ukućana koji vjeruju, osim onoga protiv koga je Riječ došla da će biti kažnjen (već je izašao).“ Mufesiri objašnjavaju koji je to znak bio kada je počela kazna odnosno znak Nuhu, a.s. da je započela kazna. S tim u vezi Ibn Abbas navodi mišljenje da je riječ o izlasku vode iz zemlje, iz kamena, ali misli se i na zoru. Također, navode se mišljenje da je znak bio što je voda potekla iz same pećnice što je bio znak Nuhu, a.s. da je kazna započela. Ova značenja korespondiraju iz razloga što je logično i moguće da voda potekne iz zemlje, da bude poseban znak tako da provrije iz peći, ali i da bude jutarnja kazna s obzirom da je Allah, dž.š. slao kazne u kasnonoćnim ili jutarnjim satima.