Ovih dana sam, preturajući po vlastitoj arhivi, “slučajno” naišao na jedan naizgled nevažan detalj, na karticu koju sam kao student arapskog jezika i književnosti u Beogradu dobio 1970. godine a kojom me se obavještava da je upavo tada, na 15. generalnoj Generalnoj Skupštini Ujedinjenih Nacija arapski jezik i službeno priznat kao svjetski jezik.

Ta “slučajnost” izazvala je gotovo seriju reakcija u mome emocionalnom, intelektualnom i profesionalnom svijetu, svjedočeći kako jedan naoko iznenadan i uzgredan detalj proizvodi niz duboko smislenih veza i interaktivnih odnosa.

Najprije sam, ugledavši taj “papirić”, shvatio da me on snažno podsjeća da je upravo sada 50 godina od datuma priznavanja arapskog jezika svjetskim jezikom u OUN. Važan datum, zbog mnogo razloga!

Pamtim da smo kao studenti arabistike zbog toga pucali od ponosa, da smo naprosto lebdjeli, između ostalog i zbog toga što su nam tada na Filološkom fakultetu priznali arapski i na postdiplomskom studiju te nismo morali polagati neki od drugih svjetskih jezika. Odluka OUN vjerovatno je bila motivirana, ili podstaknuta, u značajnoj mjeri političkom relevantnošću tadašnjeg bloka nesvrstanih zemalja. U to vrijeme je arapski svijet bio u zanosu izgradnje, relativno uspješne solidarnosti, s političkom vizijom i sa izglednom perspektivom.

Nakon 50 godina, u prilici sam, danas, da osmotrim neke važne stvari u vezi s arapskim jezikom, naročito u vezi s njegovim statusom svjetskog jezika. Od te moje značajne studentske godine – trijumfalne, zaista – stjecao sam iskustva, pisao radove i pratio zbivanja, sve do članstva u tri arapske akademije nauka, do UNESCO-ve nagrade za doprinos arapskoj kulturi (2003. g.), zatim kao dugogodišnji šef Katedre za arapski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. (Nije ovdje riječ o intimizaciji, već o profesionalnom osvrtu na jednu pojavu opće naravi i značaja.)

Iz ove perspektive, pitam se koji su stvarni kriteriji za tako visoko priznanje nekom jeziku. Da li je to broj stanovnika koji govore tim jezikom, da li njegov globalni značaj u svijetu nauke, tehnologije, kulture, da li u njegovoj povijesnoj interkulturalnoj ulozi… Naravno, razložno je i moguće je kombiniranje ovih faktora. Postavlja se pitanje koliko je arapski jezik danas zaista svjetski jezik u punom značenju toga pojma i svoje pozicije jer, kriteriološki, nužno je, radi optimalne objektivnosti, samjeravati njegov značaj, njegovu važnost,  s drugim svjetskim jezicima, pošto sama sintagma “svjetski jezik” upućuje na njegov mnogostruk globalni značaj.

Nema sumnje da je zadovoljen kriterij o broju nativnih govornika ovim jezikom. Međutim, upitno je da li je uloga arapskog svijeta toliko važna u domenu nauke, tehnike/tehnologije, književnosti i dr. da bi opravdavao status svjetskog jezika. Danas je svjetski jezik prvenstveno onaj koji se uči, kao takav, radi dostupnosti i globalnog značaja naučnih i umjetničkih djela nastalih na njemu. Arapski je u klasičnoj epohi bio apsolutno superioran u tom pogledu; danas on to nije, nažalost. Kao osoba koja je posvetila svoj vijek arapskom jeziku i njegovoj kulturi, konstatiram s velikim žaljenjem da je taj svijet u političkom rasulu, destrukciji; u domenu kulture je stagnirajući u najmanju ruku, i on je nezasiti konzument zapadnjačkih tehnologija. Zbog toga i znatan dio Arapa danas vrlo rado govore nekim jezikom Zapada, prije nego maternjim. Na najvećem broju fakulteta na kojima se izučavaju prirodne nauke u arapskom svijetu nastava se održava uglavnom na engleskom jeziku. Nije to stvar pomodnosti, kao u nekim drugim oblastima i prilikama, nego je to neumitna posljedica činjenice o znanstveničkoj pa i civilizacijskoj inferiornosti. Terminologija, odnosno metajezik, nastaje na onome jeziku na kome nastaje i određena nauka i metodologija te nauke. Općenito, ne čini se da su odveć skloni snažnoj promociji svoga jezika kao svjetskog, ili to čine na neadekvatan, na neefikasan način čak i tamo gdje bi mogli i morali, jer svjetski jezik, odnosno oni koji govore njime, morali bi imati izrazito kultiviranu svijest o toj činjenici. U mnoštvu primjera mogu navesti makar dva. Odsjek za orijentalnu filologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu jedini je u BiH matični za arapski jezik i književnost, ali, evo, već neko vrijeme ne uspijevamo dobiti čak ni lektora za arapski jezik iako višekratno tražimo da nam ga pošalju. Ili, godinama sam uzalud tražio kakvu donaciju za objavljivanje lektire/ literature za naše studente (riječ je o arapskoj književnosti) dok se posvuda donira za štampanje sufara. (Velika čast sufarama, zaista, ali STUDIJ arapskog jezika i književnosti zaslužuju posebnu, a ne nikakvu pažnju.)

Po mome sudu, više od svega arapski jezik svjetskim jezikom čini činjenica da je u klasičnoj epohi bio planetarno važan upravo zbog nemjerljivih postignuća u svim oblastima nauke i kulture, te da je nezamjenljivim i dragocjenim podsticanjem Renesanse udario temelje modernome Zapadu. Bez poznavanja klasične kulture na arapskom jeziku nemoguće je kompetentno i svestrano poznavanje nauke i kulture modernoga svijeta općenito. Drugim riječima i u samoj biti stvari, preci su arapskom jeziku osigurali status svjetskog jezika. 

A danas je prilika – upravo na 50. godišnjicu njegova proglašavanja svjetskim jezikom – da se kritički osmotri šta to čine njegovi današnji govornici da bi, u tom pogledu, bili dostojni slavnih predaka koji su arapski jezik, odnosno nauku i kulturu nastale na njemu, čvrsto ugradili u povijest i kontinuitet svjetske nauke i kulture. Arapski jezik i njegov oficijelni status svjetskog jezika zaslužuju mnogo više pažnje od one koju danas objektivno imaju.

 

Autor: Esad Duraković