Sloboda  

Muslimanski klasici su slobodu odmišljali u kontekstu teodiceje. Čovjek nema moć kreacije nego slobodnog postizanja djela, smatra umjereni klasik Maturidi. Čovjek je slobodan u izboru alternativa, usmjerenju ka izabranoj akciji. Bog mu je dao sva sredstva i sposobnosti za ostvarenje nekog djela. Sharif (1990:284) Pitanje slobode u muslimanskom svijetu je uvijek nosilo teret teoloških sukoba. Dogmatska sočiva predestinacije nisu bila strana ni drugim religijskim tradicijama. U filozofiji, kao i u teologiji, su se iskristalisala tri pravca, u kojima su njihovi zagovornici; ili pravdali apsolutnu slobodu čovjeka, ili krajnost predestinacije, ili se pomirljivo kretali između ove dvije. Svensen (2009)

Tako je i u islamskom učenju. Od samih početaka se javljaju oni koji brane čovjekovu bezuslovnu slobodu (mutezile), za koju Sartr kaže da se sastoji u našem: Ne. Bilo čemu, pa i Objavi. Prema Objavi samo mi i imamo pravo na tu pogibeljnu privilegiju"( el-Ahzab 114). Ili Ne" despotizmu, ne represiji, dominaciji... Garaudy (2000). U ovom negiranju ipak izostaje stvaralački sadržaj čovjekove slobode. U okviru Božije apsolutne slobode nalazi se ljudksa kojoj je srazmjerna i njegova odgovornost. Muslimanski fatalizam" izveden iz predestinacije je omiljena tema neprijatelja islama i argument" za sve neslobode u muslimanskom svijetu. Garaudy smatra da je ključ u tumačenju riječi kader i takdir koje treba prevoditi sa: odrediti mjesto, a ne dijeliti sudbinu. Tvrdnju da je sve predodređeno Bog stavlja u usta nevjernika: Da je Allah htio, mi ne bismo druge Njemu ravnim smatrali." (el-En'am, 149.)