Sedž

Sedž je stilistički termin za rimovanu prozu, "neisprekidani govor na jedan metar" (هو موالاة الكلام على وزن واحد ) preuzet od gukanja golubice (سجع gukati). To je golubičino glasovno ponavljanje na jedan skladan način u kome je posljednji suglasnik, koji se rimuje, raznovrstan. U tom gukanju glasovi su podudarni – kao i u književnoj formi sedža – zbog čega sedž nema obzira prema sadržaju; to je samo aliteracija[1] u govoru. Po tome se ova forma razlikuje i od poezije u kojoj se ciljano dotjeruju stihovi na oba nivoa, sadržajnom i formalnom.

Semantičari koji odbijaju postojanje sedža u Kuranu držali su se upravo ove osobine / nedostatka sedža, ali i jedni i drugi su saglasni da je čitav kuranski govor hvalevrijedan (محمود mahmud), bez ikakve primjese izobličenosti. Jedni odbijaju sve, pa i davanje naziva koji bi mogao nagovijestiti neku manjkavost ili usiljenost kuranskog teksta.[2] Najtemeljitije odbijanje, نفي السجع nefju s-sedži, napisao je Bakillani, koji na početku kaže da su "svi naši drugovi" odbacili postojanje sedža u Kuranu.[3] Bakillani navodi mišljenje Ebu l-Hasana el-Ešarija koji smatra da su oni koji su ovu formu vidjeli u Kuranu poistovjetili je sa tedžnisom (تجنيس ), kuranskom aliteracijom na kraju ajeta, i iltifatom (التفات), obrtanjem riječi. El-Ešari ove stilske figure ubraja u بيان bejan i فصاحة fesaha i navodi primjer iz sure Taha, 70., u kojem stoji هارون و موسى Haraune we Muusaa. Svi se slažu u tome da Musa ima viši stepen od Haruna, a ovdje je Harun prvi spomenut. Inače, na svim ostalim mjestima u Kuranu uvijek se Musa prvi spominje. Time je Kuran zadržao svoj tedžnis, rimu sa dugim –a na kraju riječi, koja se proteže kroza skoro čitavu suru (القى elqaa, تسعى tesaa, اعلىealaa, اتىetaa..); da je upotrijebljen obrnut red ovih dviju riječi, ta bi rima u ovom kuranskom ajetu bila slomljena.[4]

Bakillani svoj stav argumentira slijedećim dokazima:

Ako bismo prihvatili tvrdnju onih koji kažu da i sedž ima svojstvo idžaza, mogli bismo to reći i za poeziju. Kako da to kažemo za sedž kada su njega sastavljali arabljanski proroci? Primjerenije je i preče da Kuran odbije sedž nego pjesništvo pošto su proroci poricali poslanstvo dok svi pjesnici to nisu činili; U zabludi su oni koji su u Kuranu vidjeli sedž zato što su primijetili govor sličan sedžu, ali to nije sedž..., jer sedž pripada govoru u kome sadržaj slijedi izraz kojim se ostvaruje sedž dok u onome što su oni shvatili kao sedž Kurana izraz slijedi sadržaj; Kad bi u Kuranu bilo onoga što oni smatraju sedžom, on bi bio mizeran i prost. Naime, kada se u sedžu poremeti ritam, on postaje ružan govor...Kada govornik napravi prazninu u svome govoru, to već nije govorništvo, a tako isto, kada pjesnik izađe izvan konvencionalnog metra, čini grešku i ta poezija postaje mizerna. No, poznato je da je ono što neki nazivaju sedžom slično fewasilu i blisko meqatiu i da je to stajalište proizašlo iz dužina i ponavljanja završetaka ajeta na jedinstven prvobitan metar nakon dužega govora. Međutim, ovo u sedžu nije pohvalno činiti; Oni koji dopuštaju postojanje sedža i ne odustaju od svoga stava nisu u stanju objasniti jezičke strukture (نظام nizam). Ubad ibn Sulejman i Hišam Qarzijj zastupaju mišljenje da u nazmu i telifu (تاليف), kompoziciji Kurana, nema idžaza i da je – u ovom segmentu – moguće oponirati Kuranu.[5]

Osim Ešarija i Bakillanija, i mutezilije[6] su se oštro suprotstavili postojanju sedža u Kuranu, a već spomenuti Rummani je iznio njihove dokaze.[7] On jednostavno smatra da kuranski fewasili, svršeci, nisu sedž, jer je Kuran, prema njegovom shvatanju, uzvišen da bio se tako nazvao.[8]

S druge strane, oni koji prihvataju postojanje sedža u Kuranu svoj stav zasnivaju na činjenici da postoje svršeci ajeta i mjesta gdje se čini predah u kojima čitamo identične harfove. Naravno, i oni su uvjereni da je kuranski sedž uzvišeniji od bilo kojeg ljudskoga govora. Nadalje, ovi tvrde da sedž u osnovi nije manjkav govor, već je jedan od najljepših načina izražavanja na kojem su izrečene mnoge riječi slavnih Arapa. Među njima su se posebno istakli Ebu Hilal Askeri[9], Abdulkahir Džurdžani i Ibn Sinan Haffadži. Također, Ebu Zehra spominje i mišljenje Ibn Esira koji odbija stav da je sedž pokuđen i smatra da su kuranski svršeci identičnim harfovima upravo sedž. On kaže: "Da je sedž pokuđen, on ne bi tako često bio prisutan u Kuranu; čak su pojedine sure u potpunosti sedž, poput sura Er-Rahman i El-Kamer."[10]

Askeri tvrdi da je sve što čitamo u Kuranu od sedža i paralelizma (ازدواج izdiwadž, dosl. udvojenost) različito po svom značenju, izrazu i ljupkosti od govora ljudi. On citira slijedeće kuranske ajete: وَالْعَادِيَاتِ ضَبْحًا فَالْمُورِيَاتِ قَدْحًا فَالْمُغِيرَاتِ صُبْحًا فَأَثَرْنَ بِهِ نَقْعًا فَوَسَطْنَ بِهِ جَمْعًا Tako mi onih koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu tada prašinu pa u njoj u gomilu upadaju.[11] Potom kaže: "Ovo nadmašuje sve njihove zakletve izrečene na ovaj način, poput riječi vračara: و السماء و الارض و القرض و الفرض و الغمر و البرد Tako mi neba i Zemlje, i duga i obaveze, i mnoštva ljudi i zime. Ovo je pokuđeni sedž jer sadrži usiljenosti (تكلف tekelluf) i izvještačenosti (تعسف teassuf).[12]

Ibn Sinan[13] imenuje sedžom sve svršetke ajeta i mjesta predaha koji sadrže identične harfove. Naravno, i on potcrtava da je posrijedi uzvišeni stepen govorništva koga niko od ljudi nije u stanju oponašati. On slijedeće kuranske ajete ubraja u sedž: وَالْفَجْرِ وَلَيَالٍ عَشْرٍ وَالشَّفْعِ وَالْوَتْرِ وَاللَّيْلِ إِذَا يَسْرِ هَلْ فِي ذَلِكَ قَسَمٌ لِّذِي حِجْر[14] kao i nastavak ove sure: أَلَمْ تَرَ كَيْفَ فَعَلَ رَبُّكَ بِعَادٍ إِرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ الَّتِي لَمْ يُخْلَقْ مِثْلُهَا فِي الْبِلَادِ وَثَمُودَ الَّذِينَ جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلَادِ فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ [15]

Nakon što je spomenuo stavove i argumente suprotstavljenih tabora, Ebu Zehra donosi zaključak i kaže: "Ukoliko se sedž tumači kao postojanje kuranskih svršetaka identičnim harfovima i da značenje ne slijedi izraz, onda možemo kazati da Kuran sadrži sedž koji je, svakako, iznad ljudskih mogućnosti. Međutim, ako je sedž poput poezije u kojoj značenje slijedi rimu i pjesnički metar, tada je Kuran daleko od sedža. Ipak, mi smo bliže stavu da se identični kuranski svršeci ne ubrajaju u sedž, jer se oni koji mnogo govore i pišu u rimovanoj prozi prije svega upravljaju prema izrazima, što može biti lahko i slatko, ali ne priliči Kuranu."[16]

[1] Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili suglasničkih grupa u nizu riječi. V: Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[2] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[3] Al-Qadi Abu Bakr al-Baqilani: Idžaz al-Quran, Dar al-fikr, Bejrut, 2005., poglavlje "Fi nefj al-sedži min al-Quran – O odbacivanju mišljenja da postoji sedž u Kuranu", str. 622.

[4] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122-123.

[5] Isto, 123-124.

[6] Prva racionalistička škola u islamu, nastala u drugom stoljeću po Hidžri, a njen osnivač je Vasil ibn Ata. V: Muhammad Husayn al-Dhahabi, al-Tafsir wa al-mufessirun, Avand Danesh LTD, 1425./2005., I, od 240. str. pa nadalje.

[7] Latić, Džemal, nav. dj., str. 124.

[8] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296.

[9] Abu Hilal al-Askeri (umro 395. H.) autor je Kitab al-sinaatayn - Knjige o dvjema vještinama: stilistici i poeziji (Kairo, 1952.).

[10] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 299.

[11] El-Adijat, 1-5.

[12] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296-297.

[13] Ibn Sinan al-Khaffadž (umro 466. H.) – autor djela Sirr al-fasaha – Tajna rječitosti.

[14] El-Fedžr, 1-5.

[15] Isto, 6-12.

[16] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 302.