Zejd, sin Ḥārise, “posinak” i štićenik Muḥammeda, a.s. jedini ashab čije je ime spomenuto u Kur’anu Časnom.
Zejd, sin Ḥārise i Su'de, rođen je između 576. i 581. godine u Nedždu (centralna Arabija). Zejd je poznati vojskovođa i jedan od najdražih ashaba Allahovom Poslaniku, zbog čega je nosio počasni nadimak “Voljeni” (el-ḥibb ili el-ḥabīb) ili “Miljenik Allahovog poslanika”. Pripovjedači i historičari ga opisuju kao niskog, tamnoputog čovjeka spljoštenog nosa.
Zejd, sin Ḥarise, r.a., je kao dječak, dok je s majkom boravio kod njene porodice u plemenu Maʿn koje je iznenada napadnuto, pao u ropstvo (kao ratni zarobljenik) i prodan je na pijaci/marketu na ʿUkāẓu (Sūq ʿUkāẓ) skupa sa ostalim zarobljenicima. U to vrijeme je ropstvo bilo priznata i postojeća društvena činjenica i nastojalo se nametnuti kao neizbježnost. Zejda je na spomenutoj pijaci (ot)kupio Ḥakīm, sin Ḥuzāme, izuzetno imućan Kurejšija. Ḥakīmova tetka bila je hazreti Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, supruga Muhammeda, s.a.v.s. U nastojanju da pokaže zahvalnost i darežljivost prema tetki Ḫadīdži, Ḥakīm je odlučio pokloniti joj jednog od robova koje je kupio na ʿUkāẓu. Hazreti Ḫadīdža izabrala je upravo - Zejda. Ḫadīdža je planirala pokloniti nešto vrijedno Muhammedu, s.a.v.s., pa mu je darovala Zejda. Tako se, eto, Zejd našao u kući posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Dječak Zejd je bio zahvalan što je dospio do Muhammeda, s.a.v.s., koji ga je prihvatio i pazio kao svoje rođeno dijete. Bio je jako zadovoljan Zejdom i odmah ga je oslobodio ropstva. Njegovo veliko i milostivo srce bilo je ispunjeno brigom i ljubavlju prema ovom dječaku.
Na drugoj strani, u rodnom mjestu Zejda, njegova majka je neprestano lila suze i bol joj nije jenjavala otkako se od nje rastao njen sin Zejd. Njegov otac Ḥārise ga je isto tako tražio i pitao bi svakog putnika o svome sinu Zejdu. Obrise prevelike tuge za sinom Zejdom nalazimo i u njegovim stihovima:
Plakao sam za Zejdom i ne znam šta je s njim,
da li je živ i da mu se nadam ili mu je došla smrt?
Tako mi Boga, ja ne znam i
pitam se da li te je progutala pustinja ili te je progutalo brdo.
Svako rađanje Sunca podsjeća me na tebe,
i to sjećanje ponovo mi se vraća kod njegova zalaska.
U potrazi za tobom dat ću sve od sebe i neću štedjeti ni sebe ni devu.
Samo smrt me može spriječiti da te nađem.
Jer svako će nestati ma koliko se nadao da će živjeti…
Na jedno od hodočašća u Mekku zaputila se i skupina hodočasnika iz porodice Zejda. Dok su obilazili oko Kaʿbe sreli su Zejda. Razgovarali su o svemu što se mu se dogodilo. Zejd ih je zamolio da njegovim roditeljima prenesu da ih on voli i da jedva čeka da ih vidi. Rekao im je: “Recite mom ocu da ovdje živim sa najvelikodušnijim i najmilijim ocem?” Kada su završili hodočašće, vratili su se svojim kućama i obavijestili su njegovog oca o svemu što su čuli i vidjeli. Pošto je Ḥārise saznao da je Zejd živ, njegovo srce se ispunilo srećom i odmah se počeo pripremati za put s namjerom da ga otkupi. Zajedno s njim je pošao njegov brat Kaʿb, amidža Zejda. Išli su žurno prema Mekki, a kada su stigli, odmah su potražili Muhammeda, s.a.v.s. Kada ga je Ḥārise upoznao, rekao mu je: “O, sine ʿAbdul-Muṭṭaliba! O, sine vođe svoga plemena! Tvoje imanje ulijeva sigurnost i zaštitu i poznat si po tome što pomažeš nesretnima i štitiš zatočene. Došli smo ovdje da te zamolimo da nam vratiš našeg sina. Zato te molimo da nam učiniš uslugu i da odrediš neku razumnu otkupninu za njega?” Poslanik, s.a.v.s., znao je koliko ga Zejd voli i koliko mu je privržen, međutim u isto vrijeme poštovao je roditeljsko pravo. Zato mu je rekao: “Pozovi Zejda neka dođe ovamo i neka on izabere između mene i tebe. Ako izabere tebe, može slobodno ići sa tobom, ali ako izabere mene onda, tako mi Allaha neću ga dati ni za šta na svijetu?” Lice Ḥārise je sada bilo ozareno jer nije očekivao takvu velikodušnost, pa je rekao: “Ti si mnogo velikodušniji nego mi?” Potom je Poslanik, s.a.v.s., pozvao Zejda. Kada je došao, upitao ga je: “Poznaješ li ove ljude?" Zejd odgovori: “Da, ovo je moj otac, a to je moj amidža?” Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je isto što i njegovom ocu, a Zejd je na to odgovorio: “Neću izabrati nikoga drugoga osim tebe, jer ti si mi i otac i amidža?” Poslanikove oči su zablistale od suza koje su izražavale zahvalnost i saosjećajnost. Uzeo je Zejda za ruku i poveo ga do Kaʿbe, gdje su Kurejšije držale sastanak, a zatim povikao: “Svjedočim da je Zejd moj sin i ako ja umrem prije njega, on će naslijediti dio od mene, a ako on umre prije mene, ja ću naslijediti dio od njega.” Ḥārise je bio presretan jer njegov sin ne samo da je bio oslobođen, nego je postao posinak čovjeka koji je bio poznat u plemenu Kurejš kao Iskreni i Pouzdani. Ḥārise i Kaʿb su se vratili kući, a Zejda su, nakon što je postao slobodan čovjek i pošto ih je Muhammed, oslobodio svake brige za njegovom sudbinom, ostavili živog i zdravog u Mekki kod Muhammeda. Zejd je odabrao Muhammeda, jer je kod njega vidio i od njega doživio samo dobro. Muhammed je, dakle, imao prefinjen edeb, moral i najčistiji ahlak i prije poslanstva. Nije čudno da je Zejd upravo jedan od prvih muslimana, pisar objave Kurʼana, jedan od najbližih saradnika Allahovog poslanika, s.a.v.s.
Muhammed, s.a.v.s., uzeo je Zejda za posnika, prije nego što su objavljeni kurʼanski ajeti kojim je to zabranjeno i poništeno: Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Aḥzāb, 5.) Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna. (El-Aḥzāb, 40.)
Zejd, sin Ḥārise, je sve do objave gornjih ajeta nosio nadimak Zejd, sin Muhammeda (Zejd ibn Muhammed).
Nesumljivo je da je Zejd bio među prvima koji su prigrlili islam. Odrastao je u kući iz koje se razlilo svjetlo upute i blistavosti vjere Uzvišenog Allaha, u kući Muhammeda, s.a.v.s., Allahovog poslanika čitavom čovječanstvu. Poslanik, s.a.v.s., mnogo je volio Zejda zbog njegove neviđene odanosti, velikodušnosti, savjesti, iskrenosti i pouzdanosti. Sve ove i mnoge druge vrline doprinijele su da Zejd, sin Ḥārise ili Zejd Voljeni, kako su ga zvali ashabi, zauzme posebno mjesto u srcu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. ‘Āʼiša, supruga Muhammeda, s.a.v.s., rekla je: “Poslanik je Zejda slao u pohode samo kao vojskovođu i da njegov život nije tako kratko trajao, on bi bio njegov nasljednik.”
Muhammed, s.a.v.s., predložio je Zejdu brak sa Zejneb, kćerkom Džaḥša. Čini se da je Zejneb prihvatila taj brak jer je bilo stid odbiti Poslanikovo, a.s., posredovanje. Nažalost, jaz između njih dvoje, Zejda i Zejneb, svakim je danom bio sve veći i na kraju je taj brak, koji je trajao nešto manje od dvije godine, propao. Poslanik, s.a.v.s., je možda osjećao da je na neki način on odgovoran za ovaj brak, koji je završen razvodom. Za Zejda je izabrao drugu ženu, Ummi Kulsūm, kćerku ‘Uqbe. Na kraju je Poslanik, s.a.v.s., oženio Zejneb, kćerku Džaḥša. Na taj način je Poslanik lično svojim primjerom dokinuo predislamski običaj po kojem nije bilo dozvoljeno čovjeku da se oženi ranijom ženom svoga posinka. Svakako da su licemjeri ovaj događaj iskoristili i počeli o tome izmišljati priče i praviti spletke, koje nisu ništa drugo do obične laži i izmišljotine na časnog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Ibn Džuzejj el-Kilbī el-Endelūsī, čuveni komentator Kurʼana, u djelu Olakšani komentar Kur’ana (Et-Teshīlu li ‘ulūmi-l-Qur’ān) ovako pojašnjava kur’anske ajete koji tretiraju ovo pitanje: ”A kad ti reče onome kome je Allah bio blagodaran, a kome si i ti bio blagodaran – a on je Zejd b. Harise el-Kelbi. Allah, dž.š., je bio blagodaran prema njemu jer mu je darovao islam i druge ljepote, a Vjerovjesnik, s.a.v.s, je bio blagodaran prema njemu time što ga je oslobodio ropstva. Kod Zejda je bila njegova žena Zejneb bint Džahš, a ona je kćerka Umejme. Zejd se žalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na njeno loše ponašanje u braku i uzvisivanje nad njim, zbog čega je želio da se razvede od nje. Tada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – boj se Allaha u pogledu riječi da se ona loše ponaša u braku i boj se Allaha i ne puštaj je, a što je zabrana razvoda u značenju odvraćanja, kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Najmrža dozvoljena stvar kod Allaha je razvod braka!’; a u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti – Ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., skrivao je dozvoljena stvar, u kojoj nema nikakva grijeha niti zaslužuje bilo kakav prijekor, međutim, on se bojao da Allah ne obruši jezike ljudi na njega pa da ga izvrijeđaju. Ono što je u sebi skrivao je bilo iz stida i čuvajući svoj ugled, jer se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,, htio da Zejd pusti Zejnebu da bi se on oženio s njom. Rekao je: ‘Zadrži...!’ jer je ona bila Zejdu žena, a skrivao je težnju prema njoj bojeći se govora ljudi koji bi sigurno govorili: ‘Oženio se sa ženom svoga sina’ obzirom da mu je Zejd bio posinak. Dakle, ono što je skrivao je njegova želja da se sa Zejnebom oženi, pa je Allah to objelodanio time što je odredio da će se s njome oženiti. Aiša, r.a., je rekla: ‘Da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sakrio išta od Objave, sakrio bi ovaj ajet jer mu je bio težak.’ Veli se: Allah je objavio Poslaniku, s.a.v.s., da će se oženiti sa Zejnebom nakon što se Zejd od nje razvede, pa je ono što je Allahov Poslanik,s.a.v.s., skrivao upravo ono što ga je Allah poučio u vezi sa ženidbom koja će se desiti; i bojao si se ljudi, a preče je da se Allaha bojiš - pošto se Zejd od nje razveo, Mi smo jē za tebe udali – Niko od ashaba nije spomenut imenom u Kur'anu osim Zejda b. Harisea. Vetarun je potreba, tj. kada Zejd više nije imao potrebe kod Zejnebe (pošto se Zejd od nje razveo), Allah ju je udao za Svoga Poslanika, s.a.v.s.. Allah, dž.š., je čin udaje vezao za Sebe u čemu se ogleda velika počast za hazreti Zejnebu. Zbog toga se ona hvalisala pred ostalim Poslanikovim, s.a.v.s., ženama govoreći: ‘Allah me je udao za Vjerovjesnika iznad sedam nebesa, a vas su dale vaše porodice’; kako se vjernici ne bi ustručavali da se žene sa ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. – Allah je vjenčao Zejnebu, bivšu ženu Zejdovu, za Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako bi poučio vjernike da im je dozvoljeno ženiti se sa ženama njihovih posinaka kad se oni od njih razvedu, jer oni nisu njihovi pravi sinovi. A Allahova odredba je izvršna.”
Zejd je učestvovao u mnogim vojnim pohodima. Neki historičari preciziraju da je predvodio sedam vojnih ekspedicija. Bio je jedan od ashaba koji su se borili u bitkama na Bedru i na Uhudu. Učestvovao je u odbrani Medine od saveznika (Bitka na Hendeku) i u pohodu na Hajber.
U mjesecu septembru 629. godine (8. godine po Hidžri), Muhammed, s.a.v.s., odlučio je pokrenuti vojni pohod protiv Bizantinaca i njihovih saveznika među arapskim kršćanskim plemenima. Povod za ovo je bilo ubistvo Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika Ḥārisa, sina ‘Umejra, od strane plemena Gassān. Ḥāris je trebao dostaviti pismo vladaru Busre u Siriji. Ubistvo izaslanika se u tom vremenu smatralo direktnom prijetnjom i objavom rata, velikim zločinom i najgnusnijom povredom dostojanstva i časti. Saznavši za pokretanje kaznene vojne ekspedicije, pleme Gassān traži zaštitu od svojih saveznika. Do bitke će doći kraj sela Mu'ta istočno od rijeke Jordan i Kereka (Jordan). Na čelo te vojske Muhammed, s.a.v.s., postavio je Zejda i tom prilikom je dao zapovijed da, ako Zejd pogine, komandu preuzme Dža'fer, sin Ebū Ṭāliba, a ako i on pogine, ljude će voditi 'Abdullāh, sin Revāḥe. Suočeni sa znatno brojnijom vojskom, muslimani su se otisnuli na bojno polje bez obzira na posljedice i opasnost. Njihov vojskovođa Zejd nosio je Poslanikov, s.a.v.s., bajrak i boreći se probijao put kroz more strijela i sablji neprijateljskih vojnika, sve dok nije iskrvario pod udarcima neprijatelja. Zatim je zastavu uzeo Dža'fer. I on je poginuo. 'Abdullāh borio se hrabro, ali je i on pao kao šehid. Muslimansku vojsku koja je brojala 3.000 boraca od velikog gubitka spasio je Ḫālid, sin Velīda, koji je uspješno zavarao Bizantince da muslimanima dolaze pojačanja iz Medine.
Tako je život okončao Zejd, ostavivši iza sebe veličanstvene uspjehe i prelijepe uspomene.
Kada vijest o pogibiji trojice muslimanskih vojskovođa stigla do Muhammeda, s.a.v.s., mnogo je bio pogođen i ožalošćen. Kaže se da nikad nije bio tužniji. Poslanik, s.a.v.s., je obišao porodice poginulih, a kad je došao do kuće Zejda, dočekala ga je njegova kćerkica. Poslanik je toliko plakao da su mnogi čuli njegov glas. Upitao ga je Sa'd, sin Ubāde: "Šta je to, o Allahov Poslaniče?!" A on, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Ovo je plač prijatelja za prijateljem.”
" /> Zejd, sin Ḥārise, “posinak” i štićenik Muḥammeda, a.s. jedini ashab čije je ime spomenuto u Kur’anu Časnom.Zejd, sin Ḥārise i Su'de, rođen je između 576. i 581. godine u Nedždu (centralna Arabija). Zejd je poznati vojskovođa i jedan od najdražih ashaba Allahovom Poslaniku, zbog čega je nosio počasni nadimak “Voljeni” (el-ḥibb ili el-ḥabīb) ili “Miljenik Allahovog poslanika”. Pripovjedači i historičari ga opisuju kao niskog, tamnoputog čovjeka spljoštenog nosa.
Zejd, sin Ḥarise, r.a., je kao dječak, dok je s majkom boravio kod njene porodice u plemenu Maʿn koje je iznenada napadnuto, pao u ropstvo (kao ratni zarobljenik) i prodan je na pijaci/marketu na ʿUkāẓu (Sūq ʿUkāẓ) skupa sa ostalim zarobljenicima. U to vrijeme je ropstvo bilo priznata i postojeća društvena činjenica i nastojalo se nametnuti kao neizbježnost. Zejda je na spomenutoj pijaci (ot)kupio Ḥakīm, sin Ḥuzāme, izuzetno imućan Kurejšija. Ḥakīmova tetka bila je hazreti Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, supruga Muhammeda, s.a.v.s. U nastojanju da pokaže zahvalnost i darežljivost prema tetki Ḫadīdži, Ḥakīm je odlučio pokloniti joj jednog od robova koje je kupio na ʿUkāẓu. Hazreti Ḫadīdža izabrala je upravo - Zejda. Ḫadīdža je planirala pokloniti nešto vrijedno Muhammedu, s.a.v.s., pa mu je darovala Zejda. Tako se, eto, Zejd našao u kući posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Dječak Zejd je bio zahvalan što je dospio do Muhammeda, s.a.v.s., koji ga je prihvatio i pazio kao svoje rođeno dijete. Bio je jako zadovoljan Zejdom i odmah ga je oslobodio ropstva. Njegovo veliko i milostivo srce bilo je ispunjeno brigom i ljubavlju prema ovom dječaku.
Na drugoj strani, u rodnom mjestu Zejda, njegova majka je neprestano lila suze i bol joj nije jenjavala otkako se od nje rastao njen sin Zejd. Njegov otac Ḥārise ga je isto tako tražio i pitao bi svakog putnika o svome sinu Zejdu. Obrise prevelike tuge za sinom Zejdom nalazimo i u njegovim stihovima:
Plakao sam za Zejdom i ne znam šta je s njim,
da li je živ i da mu se nadam ili mu je došla smrt?
Tako mi Boga, ja ne znam i
pitam se da li te je progutala pustinja ili te je progutalo brdo.
Svako rađanje Sunca podsjeća me na tebe,
i to sjećanje ponovo mi se vraća kod njegova zalaska.
U potrazi za tobom dat ću sve od sebe i neću štedjeti ni sebe ni devu.
Samo smrt me može spriječiti da te nađem.
Jer svako će nestati ma koliko se nadao da će živjeti…
Na jedno od hodočašća u Mekku zaputila se i skupina hodočasnika iz porodice Zejda. Dok su obilazili oko Kaʿbe sreli su Zejda. Razgovarali su o svemu što se mu se dogodilo. Zejd ih je zamolio da njegovim roditeljima prenesu da ih on voli i da jedva čeka da ih vidi. Rekao im je: “Recite mom ocu da ovdje živim sa najvelikodušnijim i najmilijim ocem?” Kada su završili hodočašće, vratili su se svojim kućama i obavijestili su njegovog oca o svemu što su čuli i vidjeli. Pošto je Ḥārise saznao da je Zejd živ, njegovo srce se ispunilo srećom i odmah se počeo pripremati za put s namjerom da ga otkupi. Zajedno s njim je pošao njegov brat Kaʿb, amidža Zejda. Išli su žurno prema Mekki, a kada su stigli, odmah su potražili Muhammeda, s.a.v.s. Kada ga je Ḥārise upoznao, rekao mu je: “O, sine ʿAbdul-Muṭṭaliba! O, sine vođe svoga plemena! Tvoje imanje ulijeva sigurnost i zaštitu i poznat si po tome što pomažeš nesretnima i štitiš zatočene. Došli smo ovdje da te zamolimo da nam vratiš našeg sina. Zato te molimo da nam učiniš uslugu i da odrediš neku razumnu otkupninu za njega?” Poslanik, s.a.v.s., znao je koliko ga Zejd voli i koliko mu je privržen, međutim u isto vrijeme poštovao je roditeljsko pravo. Zato mu je rekao: “Pozovi Zejda neka dođe ovamo i neka on izabere između mene i tebe. Ako izabere tebe, može slobodno ići sa tobom, ali ako izabere mene onda, tako mi Allaha neću ga dati ni za šta na svijetu?” Lice Ḥārise je sada bilo ozareno jer nije očekivao takvu velikodušnost, pa je rekao: “Ti si mnogo velikodušniji nego mi?” Potom je Poslanik, s.a.v.s., pozvao Zejda. Kada je došao, upitao ga je: “Poznaješ li ove ljude?" Zejd odgovori: “Da, ovo je moj otac, a to je moj amidža?” Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je isto što i njegovom ocu, a Zejd je na to odgovorio: “Neću izabrati nikoga drugoga osim tebe, jer ti si mi i otac i amidža?” Poslanikove oči su zablistale od suza koje su izražavale zahvalnost i saosjećajnost. Uzeo je Zejda za ruku i poveo ga do Kaʿbe, gdje su Kurejšije držale sastanak, a zatim povikao: “Svjedočim da je Zejd moj sin i ako ja umrem prije njega, on će naslijediti dio od mene, a ako on umre prije mene, ja ću naslijediti dio od njega.” Ḥārise je bio presretan jer njegov sin ne samo da je bio oslobođen, nego je postao posinak čovjeka koji je bio poznat u plemenu Kurejš kao Iskreni i Pouzdani. Ḥārise i Kaʿb su se vratili kući, a Zejda su, nakon što je postao slobodan čovjek i pošto ih je Muhammed, oslobodio svake brige za njegovom sudbinom, ostavili živog i zdravog u Mekki kod Muhammeda. Zejd je odabrao Muhammeda, jer je kod njega vidio i od njega doživio samo dobro. Muhammed je, dakle, imao prefinjen edeb, moral i najčistiji ahlak i prije poslanstva. Nije čudno da je Zejd upravo jedan od prvih muslimana, pisar objave Kurʼana, jedan od najbližih saradnika Allahovog poslanika, s.a.v.s.
Muhammed, s.a.v.s., uzeo je Zejda za posnika, prije nego što su objavljeni kurʼanski ajeti kojim je to zabranjeno i poništeno: Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Aḥzāb, 5.) Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna. (El-Aḥzāb, 40.)
Zejd, sin Ḥārise, je sve do objave gornjih ajeta nosio nadimak Zejd, sin Muhammeda (Zejd ibn Muhammed).
Nesumljivo je da je Zejd bio među prvima koji su prigrlili islam. Odrastao je u kući iz koje se razlilo svjetlo upute i blistavosti vjere Uzvišenog Allaha, u kući Muhammeda, s.a.v.s., Allahovog poslanika čitavom čovječanstvu. Poslanik, s.a.v.s., mnogo je volio Zejda zbog njegove neviđene odanosti, velikodušnosti, savjesti, iskrenosti i pouzdanosti. Sve ove i mnoge druge vrline doprinijele su da Zejd, sin Ḥārise ili Zejd Voljeni, kako su ga zvali ashabi, zauzme posebno mjesto u srcu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. ‘Āʼiša, supruga Muhammeda, s.a.v.s., rekla je: “Poslanik je Zejda slao u pohode samo kao vojskovođu i da njegov život nije tako kratko trajao, on bi bio njegov nasljednik.”
Muhammed, s.a.v.s., predložio je Zejdu brak sa Zejneb, kćerkom Džaḥša. Čini se da je Zejneb prihvatila taj brak jer je bilo stid odbiti Poslanikovo, a.s., posredovanje. Nažalost, jaz između njih dvoje, Zejda i Zejneb, svakim je danom bio sve veći i na kraju je taj brak, koji je trajao nešto manje od dvije godine, propao. Poslanik, s.a.v.s., je možda osjećao da je na neki način on odgovoran za ovaj brak, koji je završen razvodom. Za Zejda je izabrao drugu ženu, Ummi Kulsūm, kćerku ‘Uqbe. Na kraju je Poslanik, s.a.v.s., oženio Zejneb, kćerku Džaḥša. Na taj način je Poslanik lično svojim primjerom dokinuo predislamski običaj po kojem nije bilo dozvoljeno čovjeku da se oženi ranijom ženom svoga posinka. Svakako da su licemjeri ovaj događaj iskoristili i počeli o tome izmišljati priče i praviti spletke, koje nisu ništa drugo do obične laži i izmišljotine na časnog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Ibn Džuzejj el-Kilbī el-Endelūsī, čuveni komentator Kurʼana, u djelu Olakšani komentar Kur’ana (Et-Teshīlu li ‘ulūmi-l-Qur’ān) ovako pojašnjava kur’anske ajete koji tretiraju ovo pitanje: ”A kad ti reče onome kome je Allah bio blagodaran, a kome si i ti bio blagodaran – a on je Zejd b. Harise el-Kelbi. Allah, dž.š., je bio blagodaran prema njemu jer mu je darovao islam i druge ljepote, a Vjerovjesnik, s.a.v.s, je bio blagodaran prema njemu time što ga je oslobodio ropstva. Kod Zejda je bila njegova žena Zejneb bint Džahš, a ona je kćerka Umejme. Zejd se žalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na njeno loše ponašanje u braku i uzvisivanje nad njim, zbog čega je želio da se razvede od nje. Tada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – boj se Allaha u pogledu riječi da se ona loše ponaša u braku i boj se Allaha i ne puštaj je, a što je zabrana razvoda u značenju odvraćanja, kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Najmrža dozvoljena stvar kod Allaha je razvod braka!’; a u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti – Ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., skrivao je dozvoljena stvar, u kojoj nema nikakva grijeha niti zaslužuje bilo kakav prijekor, međutim, on se bojao da Allah ne obruši jezike ljudi na njega pa da ga izvrijeđaju. Ono što je u sebi skrivao je bilo iz stida i čuvajući svoj ugled, jer se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,, htio da Zejd pusti Zejnebu da bi se on oženio s njom. Rekao je: ‘Zadrži...!’ jer je ona bila Zejdu žena, a skrivao je težnju prema njoj bojeći se govora ljudi koji bi sigurno govorili: ‘Oženio se sa ženom svoga sina’ obzirom da mu je Zejd bio posinak. Dakle, ono što je skrivao je njegova želja da se sa Zejnebom oženi, pa je Allah to objelodanio time što je odredio da će se s njome oženiti. Aiša, r.a., je rekla: ‘Da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sakrio išta od Objave, sakrio bi ovaj ajet jer mu je bio težak.’ Veli se: Allah je objavio Poslaniku, s.a.v.s., da će se oženiti sa Zejnebom nakon što se Zejd od nje razvede, pa je ono što je Allahov Poslanik,s.a.v.s., skrivao upravo ono što ga je Allah poučio u vezi sa ženidbom koja će se desiti; i bojao si se ljudi, a preče je da se Allaha bojiš - pošto se Zejd od nje razveo, Mi smo jē za tebe udali – Niko od ashaba nije spomenut imenom u Kur'anu osim Zejda b. Harisea. Vetarun je potreba, tj. kada Zejd više nije imao potrebe kod Zejnebe (pošto se Zejd od nje razveo), Allah ju je udao za Svoga Poslanika, s.a.v.s.. Allah, dž.š., je čin udaje vezao za Sebe u čemu se ogleda velika počast za hazreti Zejnebu. Zbog toga se ona hvalisala pred ostalim Poslanikovim, s.a.v.s., ženama govoreći: ‘Allah me je udao za Vjerovjesnika iznad sedam nebesa, a vas su dale vaše porodice’; kako se vjernici ne bi ustručavali da se žene sa ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. – Allah je vjenčao Zejnebu, bivšu ženu Zejdovu, za Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako bi poučio vjernike da im je dozvoljeno ženiti se sa ženama njihovih posinaka kad se oni od njih razvedu, jer oni nisu njihovi pravi sinovi. A Allahova odredba je izvršna.”
Zejd je učestvovao u mnogim vojnim pohodima. Neki historičari preciziraju da je predvodio sedam vojnih ekspedicija. Bio je jedan od ashaba koji su se borili u bitkama na Bedru i na Uhudu. Učestvovao je u odbrani Medine od saveznika (Bitka na Hendeku) i u pohodu na Hajber.
U mjesecu septembru 629. godine (8. godine po Hidžri), Muhammed, s.a.v.s., odlučio je pokrenuti vojni pohod protiv Bizantinaca i njihovih saveznika među arapskim kršćanskim plemenima. Povod za ovo je bilo ubistvo Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika Ḥārisa, sina ‘Umejra, od strane plemena Gassān. Ḥāris je trebao dostaviti pismo vladaru Busre u Siriji. Ubistvo izaslanika se u tom vremenu smatralo direktnom prijetnjom i objavom rata, velikim zločinom i najgnusnijom povredom dostojanstva i časti. Saznavši za pokretanje kaznene vojne ekspedicije, pleme Gassān traži zaštitu od svojih saveznika. Do bitke će doći kraj sela Mu'ta istočno od rijeke Jordan i Kereka (Jordan). Na čelo te vojske Muhammed, s.a.v.s., postavio je Zejda i tom prilikom je dao zapovijed da, ako Zejd pogine, komandu preuzme Dža'fer, sin Ebū Ṭāliba, a ako i on pogine, ljude će voditi 'Abdullāh, sin Revāḥe. Suočeni sa znatno brojnijom vojskom, muslimani su se otisnuli na bojno polje bez obzira na posljedice i opasnost. Njihov vojskovođa Zejd nosio je Poslanikov, s.a.v.s., bajrak i boreći se probijao put kroz more strijela i sablji neprijateljskih vojnika, sve dok nije iskrvario pod udarcima neprijatelja. Zatim je zastavu uzeo Dža'fer. I on je poginuo. 'Abdullāh borio se hrabro, ali je i on pao kao šehid. Muslimansku vojsku koja je brojala 3.000 boraca od velikog gubitka spasio je Ḫālid, sin Velīda, koji je uspješno zavarao Bizantince da muslimanima dolaze pojačanja iz Medine.
Tako je život okončao Zejd, ostavivši iza sebe veličanstvene uspjehe i prelijepe uspomene.
Kada vijest o pogibiji trojice muslimanskih vojskovođa stigla do Muhammeda, s.a.v.s., mnogo je bio pogođen i ožalošćen. Kaže se da nikad nije bio tužniji. Poslanik, s.a.v.s., je obišao porodice poginulih, a kad je došao do kuće Zejda, dočekala ga je njegova kćerkica. Poslanik je toliko plakao da su mnogi čuli njegov glas. Upitao ga je Sa'd, sin Ubāde: "Šta je to, o Allahov Poslaniče?!" A on, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Ovo je plač prijatelja za prijateljem.”
" />Zejd, sin Ḥārise, “posinak” i štićenik Muḥammeda, a.s. jedini ashab čije je ime spomenuto u Kur’anu Časnom.
Zejd, sin Ḥārise i Su'de, rođen je između 576. i 581. godine u Nedždu (centralna Arabija). Zejd je poznati vojskovođa i jedan od najdražih ashaba Allahovom Poslaniku, zbog čega je nosio počasni nadimak “Voljeni” (el-ḥibb ili el-ḥabīb) ili “Miljenik Allahovog poslanika”. Pripovjedači i historičari ga opisuju kao niskog, tamnoputog čovjeka spljoštenog nosa.
Zejd, sin Ḥarise, r.a., je kao dječak, dok je s majkom boravio kod njene porodice u plemenu Maʿn koje je iznenada napadnuto, pao u ropstvo (kao ratni zarobljenik) i prodan je na pijaci/marketu na ʿUkāẓu (Sūq ʿUkāẓ) skupa sa ostalim zarobljenicima. U to vrijeme je ropstvo bilo priznata i postojeća društvena činjenica i nastojalo se nametnuti kao neizbježnost. Zejda je na spomenutoj pijaci (ot)kupio Ḥakīm, sin Ḥuzāme, izuzetno imućan Kurejšija. Ḥakīmova tetka bila je hazreti Ḫadīdža, kćerka Ḫuvejlida, supruga Muhammeda, s.a.v.s. U nastojanju da pokaže zahvalnost i darežljivost prema tetki Ḫadīdži, Ḥakīm je odlučio pokloniti joj jednog od robova koje je kupio na ʿUkāẓu. Hazreti Ḫadīdža izabrala je upravo - Zejda. Ḫadīdža je planirala pokloniti nešto vrijedno Muhammedu, s.a.v.s., pa mu je darovala Zejda. Tako se, eto, Zejd našao u kući posljednjeg Allahovog poslanika, Muhammeda, s.a.v.s. Dječak Zejd je bio zahvalan što je dospio do Muhammeda, s.a.v.s., koji ga je prihvatio i pazio kao svoje rođeno dijete. Bio je jako zadovoljan Zejdom i odmah ga je oslobodio ropstva. Njegovo veliko i milostivo srce bilo je ispunjeno brigom i ljubavlju prema ovom dječaku.
Na drugoj strani, u rodnom mjestu Zejda, njegova majka je neprestano lila suze i bol joj nije jenjavala otkako se od nje rastao njen sin Zejd. Njegov otac Ḥārise ga je isto tako tražio i pitao bi svakog putnika o svome sinu Zejdu. Obrise prevelike tuge za sinom Zejdom nalazimo i u njegovim stihovima:
Plakao sam za Zejdom i ne znam šta je s njim,
da li je živ i da mu se nadam ili mu je došla smrt?
Tako mi Boga, ja ne znam i
pitam se da li te je progutala pustinja ili te je progutalo brdo.
Svako rađanje Sunca podsjeća me na tebe,
i to sjećanje ponovo mi se vraća kod njegova zalaska.
U potrazi za tobom dat ću sve od sebe i neću štedjeti ni sebe ni devu.
Samo smrt me može spriječiti da te nađem.
Jer svako će nestati ma koliko se nadao da će živjeti…
Na jedno od hodočašća u Mekku zaputila se i skupina hodočasnika iz porodice Zejda. Dok su obilazili oko Kaʿbe sreli su Zejda. Razgovarali su o svemu što se mu se dogodilo. Zejd ih je zamolio da njegovim roditeljima prenesu da ih on voli i da jedva čeka da ih vidi. Rekao im je: “Recite mom ocu da ovdje živim sa najvelikodušnijim i najmilijim ocem?” Kada su završili hodočašće, vratili su se svojim kućama i obavijestili su njegovog oca o svemu što su čuli i vidjeli. Pošto je Ḥārise saznao da je Zejd živ, njegovo srce se ispunilo srećom i odmah se počeo pripremati za put s namjerom da ga otkupi. Zajedno s njim je pošao njegov brat Kaʿb, amidža Zejda. Išli su žurno prema Mekki, a kada su stigli, odmah su potražili Muhammeda, s.a.v.s. Kada ga je Ḥārise upoznao, rekao mu je: “O, sine ʿAbdul-Muṭṭaliba! O, sine vođe svoga plemena! Tvoje imanje ulijeva sigurnost i zaštitu i poznat si po tome što pomažeš nesretnima i štitiš zatočene. Došli smo ovdje da te zamolimo da nam vratiš našeg sina. Zato te molimo da nam učiniš uslugu i da odrediš neku razumnu otkupninu za njega?” Poslanik, s.a.v.s., znao je koliko ga Zejd voli i koliko mu je privržen, međutim u isto vrijeme poštovao je roditeljsko pravo. Zato mu je rekao: “Pozovi Zejda neka dođe ovamo i neka on izabere između mene i tebe. Ako izabere tebe, može slobodno ići sa tobom, ali ako izabere mene onda, tako mi Allaha neću ga dati ni za šta na svijetu?” Lice Ḥārise je sada bilo ozareno jer nije očekivao takvu velikodušnost, pa je rekao: “Ti si mnogo velikodušniji nego mi?” Potom je Poslanik, s.a.v.s., pozvao Zejda. Kada je došao, upitao ga je: “Poznaješ li ove ljude?" Zejd odgovori: “Da, ovo je moj otac, a to je moj amidža?” Poslanik, s.a.v.s., rekao mu je isto što i njegovom ocu, a Zejd je na to odgovorio: “Neću izabrati nikoga drugoga osim tebe, jer ti si mi i otac i amidža?” Poslanikove oči su zablistale od suza koje su izražavale zahvalnost i saosjećajnost. Uzeo je Zejda za ruku i poveo ga do Kaʿbe, gdje su Kurejšije držale sastanak, a zatim povikao: “Svjedočim da je Zejd moj sin i ako ja umrem prije njega, on će naslijediti dio od mene, a ako on umre prije mene, ja ću naslijediti dio od njega.” Ḥārise je bio presretan jer njegov sin ne samo da je bio oslobođen, nego je postao posinak čovjeka koji je bio poznat u plemenu Kurejš kao Iskreni i Pouzdani. Ḥārise i Kaʿb su se vratili kući, a Zejda su, nakon što je postao slobodan čovjek i pošto ih je Muhammed, oslobodio svake brige za njegovom sudbinom, ostavili živog i zdravog u Mekki kod Muhammeda. Zejd je odabrao Muhammeda, jer je kod njega vidio i od njega doživio samo dobro. Muhammed je, dakle, imao prefinjen edeb, moral i najčistiji ahlak i prije poslanstva. Nije čudno da je Zejd upravo jedan od prvih muslimana, pisar objave Kurʼana, jedan od najbližih saradnika Allahovog poslanika, s.a.v.s.
Muhammed, s.a.v.s., uzeo je Zejda za posnika, prije nego što su objavljeni kurʼanski ajeti kojim je to zabranjeno i poništeno: Zovite ih po očevima njihovim, to je kod Allaha ispravnije. A ako ne znate imena očeva njihovih, pa, braća su vaša po vjeri i štićenici su vaši. Nije grijeh ako u tome pogriješite, grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je. (El-Aḥzāb, 5.) Muhammed nije roditelj nijednom od vaših ljudi, nego je Allahov poslanik i posljednji vjerovjesnik – a Allah sve dobro zna. (El-Aḥzāb, 40.)
Zejd, sin Ḥārise, je sve do objave gornjih ajeta nosio nadimak Zejd, sin Muhammeda (Zejd ibn Muhammed).
Nesumljivo je da je Zejd bio među prvima koji su prigrlili islam. Odrastao je u kući iz koje se razlilo svjetlo upute i blistavosti vjere Uzvišenog Allaha, u kući Muhammeda, s.a.v.s., Allahovog poslanika čitavom čovječanstvu. Poslanik, s.a.v.s., mnogo je volio Zejda zbog njegove neviđene odanosti, velikodušnosti, savjesti, iskrenosti i pouzdanosti. Sve ove i mnoge druge vrline doprinijele su da Zejd, sin Ḥārise ili Zejd Voljeni, kako su ga zvali ashabi, zauzme posebno mjesto u srcu Božijeg Poslanika, s.a.v.s. ‘Āʼiša, supruga Muhammeda, s.a.v.s., rekla je: “Poslanik je Zejda slao u pohode samo kao vojskovođu i da njegov život nije tako kratko trajao, on bi bio njegov nasljednik.”
Muhammed, s.a.v.s., predložio je Zejdu brak sa Zejneb, kćerkom Džaḥša. Čini se da je Zejneb prihvatila taj brak jer je bilo stid odbiti Poslanikovo, a.s., posredovanje. Nažalost, jaz između njih dvoje, Zejda i Zejneb, svakim je danom bio sve veći i na kraju je taj brak, koji je trajao nešto manje od dvije godine, propao. Poslanik, s.a.v.s., je možda osjećao da je na neki način on odgovoran za ovaj brak, koji je završen razvodom. Za Zejda je izabrao drugu ženu, Ummi Kulsūm, kćerku ‘Uqbe. Na kraju je Poslanik, s.a.v.s., oženio Zejneb, kćerku Džaḥša. Na taj način je Poslanik lično svojim primjerom dokinuo predislamski običaj po kojem nije bilo dozvoljeno čovjeku da se oženi ranijom ženom svoga posinka. Svakako da su licemjeri ovaj događaj iskoristili i počeli o tome izmišljati priče i praviti spletke, koje nisu ništa drugo do obične laži i izmišljotine na časnog Poslanika Muhammeda, s.a.v.s.
Ibn Džuzejj el-Kilbī el-Endelūsī, čuveni komentator Kurʼana, u djelu Olakšani komentar Kur’ana (Et-Teshīlu li ‘ulūmi-l-Qur’ān) ovako pojašnjava kur’anske ajete koji tretiraju ovo pitanje: ”A kad ti reče onome kome je Allah bio blagodaran, a kome si i ti bio blagodaran – a on je Zejd b. Harise el-Kelbi. Allah, dž.š., je bio blagodaran prema njemu jer mu je darovao islam i druge ljepote, a Vjerovjesnik, s.a.v.s, je bio blagodaran prema njemu time što ga je oslobodio ropstva. Kod Zejda je bila njegova žena Zejneb bint Džahš, a ona je kćerka Umejme. Zejd se žalio Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., na njeno loše ponašanje u braku i uzvisivanje nad njim, zbog čega je želio da se razvede od nje. Tada mu je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Zadrži ženu svoju i boj se Allaha!’ – boj se Allaha u pogledu riječi da se ona loše ponaša u braku i boj se Allaha i ne puštaj je, a što je zabrana razvoda u značenju odvraćanja, kao što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: ‘Najmrža dozvoljena stvar kod Allaha je razvod braka!’; a u sebi si skrivao ono što će Allah objelodaniti – Ono što je Allahov Poslanik, s.a.v.s., skrivao je dozvoljena stvar, u kojoj nema nikakva grijeha niti zaslužuje bilo kakav prijekor, međutim, on se bojao da Allah ne obruši jezike ljudi na njega pa da ga izvrijeđaju. Ono što je u sebi skrivao je bilo iz stida i čuvajući svoj ugled, jer se prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s.,, htio da Zejd pusti Zejnebu da bi se on oženio s njom. Rekao je: ‘Zadrži...!’ jer je ona bila Zejdu žena, a skrivao je težnju prema njoj bojeći se govora ljudi koji bi sigurno govorili: ‘Oženio se sa ženom svoga sina’ obzirom da mu je Zejd bio posinak. Dakle, ono što je skrivao je njegova želja da se sa Zejnebom oženi, pa je Allah to objelodanio time što je odredio da će se s njome oženiti. Aiša, r.a., je rekla: ‘Da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., sakrio išta od Objave, sakrio bi ovaj ajet jer mu je bio težak.’ Veli se: Allah je objavio Poslaniku, s.a.v.s., da će se oženiti sa Zejnebom nakon što se Zejd od nje razvede, pa je ono što je Allahov Poslanik,s.a.v.s., skrivao upravo ono što ga je Allah poučio u vezi sa ženidbom koja će se desiti; i bojao si se ljudi, a preče je da se Allaha bojiš - pošto se Zejd od nje razveo, Mi smo jē za tebe udali – Niko od ashaba nije spomenut imenom u Kur'anu osim Zejda b. Harisea. Vetarun je potreba, tj. kada Zejd više nije imao potrebe kod Zejnebe (pošto se Zejd od nje razveo), Allah ju je udao za Svoga Poslanika, s.a.v.s.. Allah, dž.š., je čin udaje vezao za Sebe u čemu se ogleda velika počast za hazreti Zejnebu. Zbog toga se ona hvalisala pred ostalim Poslanikovim, s.a.v.s., ženama govoreći: ‘Allah me je udao za Vjerovjesnika iznad sedam nebesa, a vas su dale vaše porodice’; kako se vjernici ne bi ustručavali da se žene sa ženama posinaka svojih kad se oni od njih razvedu. – Allah je vjenčao Zejnebu, bivšu ženu Zejdovu, za Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako bi poučio vjernike da im je dozvoljeno ženiti se sa ženama njihovih posinaka kad se oni od njih razvedu, jer oni nisu njihovi pravi sinovi. A Allahova odredba je izvršna.”
Zejd je učestvovao u mnogim vojnim pohodima. Neki historičari preciziraju da je predvodio sedam vojnih ekspedicija. Bio je jedan od ashaba koji su se borili u bitkama na Bedru i na Uhudu. Učestvovao je u odbrani Medine od saveznika (Bitka na Hendeku) i u pohodu na Hajber.
U mjesecu septembru 629. godine (8. godine po Hidžri), Muhammed, s.a.v.s., odlučio je pokrenuti vojni pohod protiv Bizantinaca i njihovih saveznika među arapskim kršćanskim plemenima. Povod za ovo je bilo ubistvo Poslanikovog, s.a.v.s., izaslanika Ḥārisa, sina ‘Umejra, od strane plemena Gassān. Ḥāris je trebao dostaviti pismo vladaru Busre u Siriji. Ubistvo izaslanika se u tom vremenu smatralo direktnom prijetnjom i objavom rata, velikim zločinom i najgnusnijom povredom dostojanstva i časti. Saznavši za pokretanje kaznene vojne ekspedicije, pleme Gassān traži zaštitu od svojih saveznika. Do bitke će doći kraj sela Mu'ta istočno od rijeke Jordan i Kereka (Jordan). Na čelo te vojske Muhammed, s.a.v.s., postavio je Zejda i tom prilikom je dao zapovijed da, ako Zejd pogine, komandu preuzme Dža'fer, sin Ebū Ṭāliba, a ako i on pogine, ljude će voditi 'Abdullāh, sin Revāḥe. Suočeni sa znatno brojnijom vojskom, muslimani su se otisnuli na bojno polje bez obzira na posljedice i opasnost. Njihov vojskovođa Zejd nosio je Poslanikov, s.a.v.s., bajrak i boreći se probijao put kroz more strijela i sablji neprijateljskih vojnika, sve dok nije iskrvario pod udarcima neprijatelja. Zatim je zastavu uzeo Dža'fer. I on je poginuo. 'Abdullāh borio se hrabro, ali je i on pao kao šehid. Muslimansku vojsku koja je brojala 3.000 boraca od velikog gubitka spasio je Ḫālid, sin Velīda, koji je uspješno zavarao Bizantince da muslimanima dolaze pojačanja iz Medine.
Tako je život okončao Zejd, ostavivši iza sebe veličanstvene uspjehe i prelijepe uspomene.
Kada vijest o pogibiji trojice muslimanskih vojskovođa stigla do Muhammeda, s.a.v.s., mnogo je bio pogođen i ožalošćen. Kaže se da nikad nije bio tužniji. Poslanik, s.a.v.s., je obišao porodice poginulih, a kad je došao do kuće Zejda, dočekala ga je njegova kćerkica. Poslanik je toliko plakao da su mnogi čuli njegov glas. Upitao ga je Sa'd, sin Ubāde: "Šta je to, o Allahov Poslaniče?!" A on, s.a.v.s., mu je odgovorio: “Ovo je plač prijatelja za prijateljem.”
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba