U 159. ajetu sure Ali Imran Allah poručuje Muhammedu, a.s. „i dogovaraj se s njima“. El-Endelusi (2014) tumačeći ovaj ajet kaže da je dogovaranje naređeno u vezi s onim stvarima koje nisu kategorički precizirane Šerijatom, a Muhamed Asad (2004) zaključuje: „Svi stručnjaci se slažu u tome da je gornja naredba, iako u prvom redu upućena Poslaniku, obavezujuća za sve muslimane i u svako doba.“ On smatra da „ovu izričitu naredbu koja implicira vladanje i savjetovanje, treba smatrati kao jednu od temeljnih kauzula čitavog kur'anskog zakonodavstva koje se odnosi na državništvo“ te da se dogovaranje odnosi na sve poslove od javnog značaja, uključujući i državnu upravu. Historiografija bilježi brojne slučajeve dogovaranja. Primjera radi, Muhammed, a.s. je konsultirao ashabe o načinu pozivanja na namaz te je tako ustanovljen ezan. Jamani (2013) navodi da je halifa Omer radi dogovaranja odlazio i van grada, provodeći dane s učesnicima raspravljajući o određenom predmetu.  Za Kamalija (1998) šura je islamski ekvivalent demokratiji i navodi da su Ibn Tejmije i Abduhu, smatrali šuru obaveznom, a Et-Taberi jednim od fundamentalnih principa Šerijata. I Hathout (2013), kao i mnogi drugi učenjaci, smatra da je muslimanima naređeno da odluke donose kroz proces šure, što uključuje odabir vođa kroz javno davanje mandata, to jeste ovlaštenje, kao i savjetovanje vladara s onima koje oni predstavljaju kad donose odluke koje će imati određene učinke na njih te na taj način islam sprječava svaki oblik diktature.

Hamidullah (1973) ističe da Kur'an ne propisuje ni metode u pogledu broja poslaničkih mjesta u parlamentu, način izbora, trajanje mandata itd. i sve je to prepušteno diskrecionom pravu svakog sistema i svake zemlje, a Alibašić (2000) navodi kako je najnerazvijenija oblast u studijama o šuri jeste ona koja se bavi institucionalizacijom ovog koncepta. On smatra da se vladar treba okružiti reprezentativnim osobama. Međutim, uloga savjetovanja ne podliježe, kako to ističe Ebu Sulejman (2011), ličnim interesima, interesima pojedinaca iz krugova vlasti, uprave i izvršnog aparata u različitim oblicima, već se provodi dogovaranjem zajednice u cilju zaštite zakonitih prava pojedinaca i zajednice i ona je zdanje “zrelih društvenih uvjerenja, temeljno ljudsko društveno sredstvo za razmjenu mišljenja (et-tehavur), te štit od tiranije, nasilja i nereda. Er-Rejsuni (2011) navodi deset koristi šure, među kojima je i promoviranje atmosfere slobode i inicijative, razvoj sposobnosti mišljenja i planiranja, te, što je naročito važno, spremnost da se podnesu neželjene posljedice. Prema njemu proces dogovaranja je moguć samo tamo gdje postoji sloboda savjesti, misli i govora. Na ovom principu održava se i kontinuitet rada Islamske zajednice u BiH pri kojoj postoji niz savjetodavnih tijela, počev od skupština džemata do tijela za izbor reisu-l-uleme. 

U 159. ajetu sure Ali Imran Allah poručuje Muhammedu, a.s. „i dogovaraj se s njima“. El-Endelusi (2014) tumačeći ovaj ajet kaže da je dogovaranje naređeno u vezi s onim stvarima koje nisu kategorički precizirane Šerijatom, a Muhamed Asad (2004) zaključuje: „Svi stručnjaci se slažu u tome da je gornja naredba, iako u prvom redu upućena Poslaniku, obavezujuća za sve muslimane i u svako doba.“ On smatra da „ovu izričitu naredbu koja implicira vladanje i savjetovanje, treba smatrati kao jednu od temeljnih kauzula čitavog kur'anskog zakonodavstva koje se odnosi na državništvo“ te da se dogovaranje odnosi na sve poslove od javnog značaja, uključujući i državnu upravu. Historiografija bilježi brojne slučajeve dogovaranja. Primjera radi, Muhammed, a.s. je konsultirao ashabe o načinu pozivanja na namaz te je tako ustanovljen ezan. Jamani (2013) navodi da je halifa Omer radi dogovaranja odlazio i van grada, provodeći dane s učesnicima raspravljajući o određenom predmetu.  Za Kamalija (1998) šura je islamski ekvivalent demokratiji i navodi da su Ibn Tejmije i Abduhu, smatrali šuru obaveznom, a Et-Taberi jednim od fundamentalnih principa Šerijata. I Hathout (2013), kao i mnogi drugi učenjaci, smatra da je muslimanima naređeno da odluke donose kroz proces šure, što uključuje odabir vođa kroz javno davanje mandata, to jeste ovlaštenje, kao i savjetovanje vladara s onima koje oni predstavljaju kad donose odluke koje će imati određene učinke na njih te na taj način islam sprječava svaki oblik diktature.

Hamidullah (1973) ističe da Kur'an ne propisuje ni metode u pogledu broja poslaničkih mjesta u parlamentu, način izbora, trajanje mandata itd. i sve je to prepušteno diskrecionom pravu svakog sistema i svake zemlje, a Alibašić (2000) navodi kako je najnerazvijenija oblast u studijama o šuri jeste ona koja se bavi institucionalizacijom ovog koncepta. On smatra da se vladar treba okružiti reprezentativnim osobama. Međutim, uloga savjetovanja ne podliježe, kako to ističe Ebu Sulejman (2011), ličnim interesima, interesima pojedinaca iz krugova vlasti, uprave i izvršnog aparata u različitim oblicima, već se provodi dogovaranjem zajednice u cilju zaštite zakonitih prava pojedinaca i zajednice i ona je zdanje “zrelih društvenih uvjerenja, temeljno ljudsko društveno sredstvo za razmjenu mišljenja (et-tehavur), te štit od tiranije, nasilja i nereda. Er-Rejsuni (2011) navodi deset koristi šure, među kojima je i promoviranje atmosfere slobode i inicijative, razvoj sposobnosti mišljenja i planiranja, te, što je naročito važno, spremnost da se podnesu neželjene posljedice. Prema njemu proces dogovaranja je moguć samo tamo gdje postoji sloboda savjesti, misli i govora. Na ovom principu održava se i kontinuitet rada Islamske zajednice u BiH pri kojoj postoji niz savjetodavnih tijela, počev od skupština džemata do tijela za izbor reisu-l-uleme. 

Šura 

Princip i proces međusobnog dogovaranja, savjetovanja s ciljem donošenja najkvalitetnije odluke općeg interesa koja nije suprotna islamu. Šura jezički se opisuje kao dogovaranje, konsultovanje, proces savjetovanja, predmet savjetovanja, a u literaturi se opisuje kao savjetodavno tijelo, državni organ, legislativno vijeće koje mora biti istinski predstavnik cijele zajednice, muškaraca i žena. U procesu dogovaranja muškarci i žene su ravnopravni, a Er-Rejsuni (2011), pored primjera iz prakse Muhammeda, a.s. primjere konsultacije žene i muškarca nalazi i u Kur'anu kao što je konsultacija kraljice Belkise sa svojim savjetnicima i prijedlog kćerke poslanika Šuajba, a.s. da se unajmi poslanik Musa, a.s.

Iako se o šuri najčešće govori u kontekstu javnih poslova, praksa dogovaranja i konsultiranja prema islamskom učenju preporučuje u svakodnevici svakom pojedincu, porodici i kolektivu i organizaciji. Prema Et-Turabiju (1997) postoje četiri vrste šure, a najvažnija je ona koja uključuje sav narod. Jezičko značenje šure je cijeđenje meda iz sača, što prema Abdelgafar (2020) aludira na preporuku da svaki proces donošenja odluka i njegovi rezultati moraju biti iluminirajući i korisni, odnosno voditi ka poboljšanju i cilj je da se generiraju kreativna rješenja javnih problema i riješe pitanja o kojima postoji neslaganje na način da se uključe zainteresirane osobe i osigura prihvatanje od javnosti. Tako je, prema njoj, proces šure blisko vezan za upravljanje javnim poslovima kroz sistem ekspertnog savjetovanja i ono uključuje: vođstvo, stručnost, građansko učešće, kriterije za odlučivanje, dokazivanje, uvjeravanje, istraživanje, glasanje/izbore, kvorum i konsenzus. Ovaj princip je spomenut u Kur'anu. U istoimenoj suri Eš-Šura šura je spomenuta s drugim fundamentalnim obavezama muslimana: namazom i udjeljivanjem iz imetka na način da se muslimani opisuju kao oni "koji se o poslovima svojim dogovaraju" (38).

U 159. ajetu sure Ali Imran Allah poručuje Muhammedu, a.s. „i dogovaraj se s njima“. El-Endelusi (2014) tumačeći ovaj ajet kaže da je dogovaranje naređeno u vezi s onim stvarima koje nisu kategorički precizirane Šerijatom, a Muhamed Asad (2004) zaključuje: „Svi stručnjaci se slažu u tome da je gornja naredba, iako u prvom redu upućena Poslaniku, obavezujuća za sve muslimane i u svako doba.“ On smatra da „ovu izričitu naredbu koja implicira vladanje i savjetovanje, treba smatrati kao jednu od temeljnih kauzula čitavog kur'anskog zakonodavstva koje se odnosi na državništvo“ te da se dogovaranje odnosi na sve poslove od javnog značaja, uključujući i državnu upravu. Historiografija bilježi brojne slučajeve dogovaranja. Primjera radi, Muhammed, a.s. je konsultirao ashabe o načinu pozivanja na namaz te je tako ustanovljen ezan. Jamani (2013) navodi da je halifa Omer radi dogovaranja odlazio i van grada, provodeći dane s učesnicima raspravljajući o određenom predmetu.  Za Kamalija (1998) šura je islamski ekvivalent demokratiji i navodi da su Ibn Tejmije i Abduhu, smatrali šuru obaveznom, a Et-Taberi jednim od fundamentalnih principa Šerijata. I Hathout (2013), kao i mnogi drugi učenjaci, smatra da je muslimanima naređeno da odluke donose kroz proces šure, što uključuje odabir vođa kroz javno davanje mandata, to jeste ovlaštenje, kao i savjetovanje vladara s onima koje oni predstavljaju kad donose odluke koje će imati određene učinke na njih te na taj način islam sprječava svaki oblik diktature.

Hamidullah (1973) ističe da Kur'an ne propisuje ni metode u pogledu broja poslaničkih mjesta u parlamentu, način izbora, trajanje mandata itd. i sve je to prepušteno diskrecionom pravu svakog sistema i svake zemlje, a Alibašić (2000) navodi kako je najnerazvijenija oblast u studijama o šuri jeste ona koja se bavi institucionalizacijom ovog koncepta. On smatra da se vladar treba okružiti reprezentativnim osobama. Međutim, uloga savjetovanja ne podliježe, kako to ističe Ebu Sulejman (2011), ličnim interesima, interesima pojedinaca iz krugova vlasti, uprave i izvršnog aparata u različitim oblicima, već se provodi dogovaranjem zajednice u cilju zaštite zakonitih prava pojedinaca i zajednice i ona je zdanje “zrelih društvenih uvjerenja, temeljno ljudsko društveno sredstvo za razmjenu mišljenja (et-tehavur), te štit od tiranije, nasilja i nereda. Er-Rejsuni (2011) navodi deset koristi šure, među kojima je i promoviranje atmosfere slobode i inicijative, razvoj sposobnosti mišljenja i planiranja, te, što je naročito važno, spremnost da se podnesu neželjene posljedice. Prema njemu proces dogovaranja je moguć samo tamo gdje postoji sloboda savjesti, misli i govora. Na ovom principu održava se i kontinuitet rada Islamske zajednice u BiH pri kojoj postoji niz savjetodavnih tijela, počev od skupština džemata do tijela za izbor reisu-l-uleme. 

Keywords & Tags

Contact Us