Sufizam 

Usmjerenje i specifičan doživljaj vjere u islamskoj tradiciji koji se nastoji opisati terminima islamski mistizicam, ezoterizam, asketizam, koji nerijetko mogu pojednostaviti ovaj fenomen. Također, pojam sufizam/sufije se danas kolokvijalno koristi i za brojne grupe i pokrete koji su prakticirali ovaj izraz vjere te razvili učenje s specifičnim duhovnim praksama. Izraz sufizam je izveden iz arapske riječi tesavvuf, a riječ suf na arapskom jeziku pokušava se dovesti u vezu s ‘čistotom’ ili pak ‘vunom’ kada se govori o prvim sufijama kao pobožnim osobama koje su uobičavale nositi jednostavnu odjeću od vune. Također, postoje mišljenja da izraz ukazuje i na sofe – trijeme džamije Muhammeda, a. s. gdje su živjeli muslimani posvećeni duhovnosti u pobožnom siromaštvu. Zehebi navodi kako postoji mišljenje da tesavvuf znači: predavanje svoga bića Allahu, dž. š., kako bi ono bilo onakvo kakvog ga Allah, dž. š., želi, ali i mišljenje da je tesawwuf najskrovitiji razgovor srca i muhabbet duše (munadžatu’l-qalbi we muhadethetu’r-ruhi ). U tom razgovoru se zbiva (o)čišćenje onoga ko želi da se očisti i čistota onoga ko želi da od sebe odstrani svaku nečist i prljavštinu, a u tom muhabbetu se duša uzdiže do visina svjetlosti i meleka i uspinje se do svijeta beskraja i inspiracije. Ko želi da očisti svoje biće i da se uspne na duhovne visine, on se mora udaljiti od zova strasti i tjelesnih užitaka. U tom slučaju, tesawwuf je promišljanje, dobročinstvo, učenje, spoznavanje i duhovno vježbanje. „Shvaćen na ovakav način, tesawwuf je postojao već od nastanka islama: mnogi ashabi su se ustezali od dunjaluka i njegovih užitaka, posvećivali se zuhdu i isposništvu i dugo ibadetili; mnogi od njih bi ustajali noću i ibadetili, a dane su provodili u postu; neki su stavljali kamen na svoj trbuh kako bi odgajali svoj nefs i kultivirali svoj ruh. Međutim, oni u njihovo vrijeme nisu bili nazvani imenom sufija, nego je ovaj priimenak postao poznat kasnije, a počeli su ga dobivati oni koji su se odavali zuhdu i “nestajanju” u pokornosti Uzvišenom Allahu.“ Prema Dizdareviću (2017) tesavvuf je u velikoj mjeri iniciran društvenim problemima i iskvarenošću te je kroz povijest razvijao vrlo sofisticirane metode, načine, instrumente, sredstva i tehnike borbe protiv istoga. To je istovremeno razlog zbog kojeg su sufije razvile izuzetno kreativan, inventivan i umjetnički sofisticiran jezik, govor i književnost. Specifična sufijska odjeća, neobičan način interakcije, razrađena pravila ponašanja, življenja i djelovanja u društvu u znatnoj mjeri predstavljaju interiorizaciju i utjelovljenje ovog buntovnog stava te stoga i efikasniji i uspješni način utjecaja na društvene promjene.

Prema Garodyju (2000) sufizam je unutarnje doživljavanje vjere, unutrašnja dimenzija islama. Gazali vidi u sufizmu najviši stepen poznavanja, četvrti stepen tevhida, kako piše u svom djelu Ihja: „Četvrti stepen je da u postojanju vidimo samo Jednog Jedinoga: to je kontemplacija pravednika koju sufije zovu gašenjem od nestajanja u Jedinstvu.“ U svom djelu Munkiz min el-dalal Gazali navodi: „Ja sam proveo više od dvije godine u povučenosti i samoći, u duhovnim vježbama i borbi, potpuno predan čišćenju svoje duše, nastojanju da svoje srce učinim sposobnim da primi Boga, prema učenju sufija.“

Ibn Haldun u svojoj Mukaddimi smješta sufizam u globalnu perspektivu islama: „Sufizam (tasavvuf) je jedan od nastalih oblika poznavanja Zakona (Šerijata). Put koji su slijedile buduće sufije uvijek je smatran putem istine i dobrog vladanja, kako od Poslanikovih ashaba, tako i od njihovih neposrednih učenika i njihovih nasljednika. Taj put znači strogo primjenjivanje pobožnosti, dosljedne vjere u Boga, odricanja od ovosvjetske taštine, užitaka, od bogatstva i počasti za kojima teže obični Ijudi, zatim u povremenom povlačenju, daleko od svijeta, kako bi se čovjek posvetio molitvi. Sve to bilo je uobičajeno među Poslanikovim ashabima i među prvim muslimanima. Počevši od drugog stoljeća po Hidžri (VIII stoljeće po Isau a. s.) težnja za dobrima ovoga svijeta počela je rasti i ljudi su se više okretali prema zemaljskim užicima. Upravo tada su se sufije počele smatrati ljudima koji teže samo za onim svijetom. Sufije su se odlikovale asketizmom, odricanjem i pobožnošću. Zatim su oni razvili jednu vrstu posebnog duhovnog iskustva: ekstazu. Sufija početnik napreduje od jedne stanice do druge dok se postigne iskustvo o jedinstvu Božijem“. Svi autoriteti sufizma navode da sufizam mora biti utemeljen u Šerijatu, pa se navodi da postoje četiri nivoa prakse i razumijevanja u sufizmu; svaki je sazdan na stepenu koji se nalazi ispod njega. To su: šerijat (vjerski zakon), tarikat (duhovni put), hakikat (istina) i marifet (spoznaja). Prema Fatiću (2018) s obzirom na kur’ansko-sunnetske korijene tesavvufa, sufije ili pripadnici tesavvufa svrstavaju se u ehl-i sunnetski pravac u vjerovanju. U svom djelu el-Ferku bejne l-firek čuveni učenjak Abdulkahir el-Bagdadi (u. 1037. g.) sufije (ez-zuhhādu s-sūfijje) ubraja u “šestu skupinu” ehl-i sunneta ve l-džema‘ata, čija je metoda, kako kaže ovaj učenjak, “prepuštanje uzvišenom Allahu, oslanjanje na Njega, potčinjavanje Njegovim naredbama, zadovoljstvo onime čime su opskrbljeni i izbjegavanje onoga što odvraća od Njega” (El-Ferku bejne l-firek, 317). Ahmed Džeriri je bio upitan o tesavvufu, pa je rekao: “To je pridržavanje svakog plemenitog ahlaka i ostavljanje i odbacivanje svakog hrđavog ahlaka”; Muhammed b. Ali Kassab je rekao: “Tesavvuf su plemenita svojstva koja se pokazuju u istom takvom vremenu, od plemenita čovjeka sa plemenitim ljudima”; Ma‘ruf Kerhi je rekao: “Tesavvuf je uzimanje suštine i zapostavljanje onoga što ljudi imaju.” Prema Chiticku (2109) sufije su smatrale da ni šerijat ni vjera uz njega nisu dovoljni za savršeno pridžavanje Sunneta. Moguće je slijediti šerijat i bez vjere u Boga, a moguće je imati vjeru bez iskrenosti u njoj i bez razvijanja osobina kao što su poniznost, milosrđe, samilost i ljubav. Cilj sufija je bio uspostaviti savršenu praksu i vjeru time što su razvijali unutrašnje osobine kroz ispravno jdelovanje i razmišljanje. To su, prema njima, stavovi i ćudoredne osobine koje su obilježavale Poslanikovu, a. s. ličnost.

Nisu prihvatili da slijeđenje Poslanika, a. s. podrazumijeva samo pamćenje Kur'ana i Hadisa, već da prilikom iskrenog i posvećenog slijeđenja Poslanika, a. s. mogu biti podučavani direktno od Allaha. Iako postoje kasnije devijacije u tumačenju sufizma, u biti sufizam se zasniva na Kur'anu i Sunnetu, te sve njegove manifestacije imaju za cilj apsolutno poštivanje Šerijata. U Kur'anu se nalaze ajeti koji svoje semantičko razbremenjenje nude samo ljudima sa znakovitim odlikama, to jest onima koji “posjeduju duhovno srce, koji slušaju i koji su uvijek prisebni.” (Qur’an, 50, 37; 9, 110-112; 6, 99; 10, 25; 13, 18; 18, 43; 57, 19 itd.).

Hafizović (1999) navodi da jedan od prvih sufija Abu’l-Hasan Nuri, ipak, misli da put sufizma ne čini samo mudrost ili teorijsko iskustvo, niti samo prepoznatljiva, sufizmu primjerena religijska praksa, već sufizam ima bitno da računa sa moralom, i on, prvenstveno, jest moral, a sam sufija nije drugo doli punina moralne vrline koja sukusira moralnu horizontalu ljudske I drugih viših, svjetlosnih, anđeoskih civilizacija. Jedan sufijski čin u sebi mora jasno zrcaliti gnozom prosvjetljen um, božanskim nadahnućem pročišćeno srce I vrlinom uravnoteženu dušu, jer svako od troje rečenog u konkretnom sufijskom religijskom činu nužno mora uroditi plodom metafizičke istine, sveto/etičke vrline i ortopraktičnog dobra. Hafizović (1999) navodi osam temeljnih svojstava jednog sufije koja su krasila osam slavnih poslaničkih likova kroz različita svetopovijesna razdoblja, a to su: Ibrahimova plemenitost koju je ispoljio kod pokušaja žrtvovanja vlastitog sina; Ismailovo prihvaćanje vlastite žrtve kojom je želio očitovati podložnost božanskome nalogu; Ejubova trpnja koju je podnosio poradi Milostivoga; Zekerijaova šutnja koju je upražnjavao tri dana po božanskom nalogu; Jahjaovo izgnanstvo iz vlastite domovine u tuđinu i od vlastite svojte, Isaovo uzdignuće na nebo i otrgnuće od stvari ovoga svijeta; Musaovo odijevanje u vuneno ruho i Muhammedovo siromaštvo. Ovih osam poslaničkih odlika smirenih u osobnosti svakog istinskog sufije jednodobno simboliziraju osam temeljnih pravila kod sticanja i življenja autentičnog sufijskog iskustva.

Keywords & Tags

Contact Us