Šerijat 

U klasičnoj muslimanskoj literaturi Šerijatom se naziva vjerozakon o uređenju društva na određenim principima, zasnovan na pravdi i pravičnosti, koji imaju cilj adekvatno uređenje društva u kojem se ističe pobožnost i pokornost Gospodaru, te činjenje dobra i dobročinstva ljudima, a sadrži dvije kompaktne i nerazdvojne cjeline: ibadat (odnos prema Gospodaru) muamelat (međuljudski odnosi). U strukturalnom smislu, Šerijat obuhvata feraiz - kompletno nasljedno pravo, hadd – kazneno pravo; vadžibe - zapovijedi ili neprikosnovene dužnosti i naredbe Zakonodavca, nehj i haram - zabrane, muamelat - sve propise koji se odnose na ljudska djela i građansko pravo i ahlak - sva pitanja koja tretiraju međuljudske veze i odnose i pripadaju islamskoj etici.

Prema Karadaviju (1989; 16) Šerijat je u stanju zadovoljiti potrebe svake sredine, društva, a karakteriziraju ga određene osobenosti: božansko porijeklo, univerzalna dobrota i humanost, apsolutna pravda, uravnoteženost između individualnih i skupnih interesa, simbioza postojanosti i fleksibilnosti koja omogućava napredak svakog društva kroz instrumente analogije, idžtihada, javnog interesa (al-maslahatu-l-mursele), istihsana itd. Ovaj autor navodi i uspjehe Šerijata u ostvarenju dobrobiti društva: formiranje zdrave i konstruktivne ličnosti, oslobađanje žene od nepravde i nasilja džahilijjeta, formiranje stabilne porodice, iskorjenjivanje pijenja i opijanja, oslobađanje ekonomije od kamata i onih koji žive od nje, oslobađanje od feudalizma (vidjeti djelo Šuhubat havlel-islam od Muhameda Kutba), tolerantnost prema protivnicima, pravednost prema svim ljudima, ravnopravno društvo bez razlika i klase, potpuna društvena solidarnost, učenjačko usmjeravanje valdara i halifa, izrastanje slobodne, jake i poštovane ličnosti, čestitost vladara u smislu konsultacije s narodom, ultura znanja i vjerovanja (vidjeti djelo Min revai hadaretina od Mustafe Es-Sibaija). 

Predstavljanje šerijata islamskim zakonom, bez podrobnijeg objašnjenja, može biti ograničavajuće, jer on ne predstavlja na jednom mjestu zaokružen Božiji zakonik kojim se uređuju svi aspekati čovjekovog privatnog i javnog života bez obzira na okolnosti. Šerijat se temelji na Kur'anu i Sunnetu, odnosno praksi i riječima poslanika Muhammeda, a.s., ali se danas šerijatom nazivaju ne samo propisi u Kur'anu, dijelovi Sunneta, već u mnogim slučajevima i pravna rješenja koja su produkt ljudskog intelekta oslonjenog na određene pravne institute kao što su kijas, idžma, idžtihad, masleha itd.

Može se kazati da ne postoji jedinstvena definicija Šerijata. Štulanović navodi da u današnje vrijeme termin šerijat ima dva značenja: 1. vjera u svom kompletnom značenju koja obuhvata doktrinu, sve pravne i moralno-etičke propise te 2. samo ono što je praktično pravni propis u vjeri iz područja obredoslovne prakse i civilnog ili građanskog prava odnosno, ono što obuhvata propise vezane za vezu čovjeka sa svojim Stvoriteljem i Njegovo obožavanje, građansko ili civilno pravo koje obuhvata i porodično pravo, društvene propise, propise vladanja državom i podanicima, međunarodno pravo i drugo od praktično pravnih propisa. Ramadan (2016) objašnjavajući Šerijat navodi da prema korijenu arapske riječi to je 'put', staza koja vodi izvorui opća zamisao stvaranja, postojanja, smrti i života koji proistječe iz te zamisli, a koja izvire iz normativnog čitanja i razumijevanja vjerskih izvora. Taj put određuje kako biti musliman. S druge strane, za pravnike to je korpus općih principa islamskog prava izveden iz dva glavna izvora Kurana i Sunneta.

Prema Šah-Velijullahu, kako navodi Karić (2002), osnovna svrha religije je slijeđenje Božije volje, u ličnom i društvenom životu, uz pridržavanje principa dobročinstva i čuvanje ravnoteže između duhovnog i tjelesnog te unapređivanje socijalnih institucija, a Šerijat upravo želi ovim nejasnim pojmovima dati oblik tako što utvrđuje njihove suštine, uvjete, forme itd. Tako Šerijat nastoji da utjelovi određene temeljne principe moralnosti, socijalne i krivične pravde. 

Poistovjećivanje šerijata s nekim zaokruženim pravnim sistemom u nekoj zemlji je izraženo u zemljama koje svoj državno-pravni sistem predstavljaju šerijatskim. Implementiranje određenih pravnih principa iz Kur'ana može biti odraz šerijata u jednoj zemlji, ali to ne znači nužno da je cijeli pravni sistem u toj zemlji šerijatski ili da se sprovodi Božija volja, već prije nečije razumijevanje. Posljedica, ali može biti i uzrok, toga je nerazlikovanje fikha i šerijata. Fikret Karčić piše o tome da je u određenim historijskim uvjetima prećutno obustavljeno samostalno tumačenje islamskog Zakona, te je cjelina ličnih pokušaja razumijevanja šerijata objektivizirana i pretvorena u sistem. Prema Karčiću taj sistem „po svojoj prirodi predstavlja tzv. pravničko pravo i naziva se pravna nauka ili jurisprudencija, odnosno fikh“.

Avde (2012) Šerijatom naziva objavu koju je Muhammed, a.s. primio i njeno ostvarenje učinio porukom i misijom svog života, tj. Kur'an i Tradicija Poslanika te prevodi riječ šerijat u značenju „načina života“, shodno kur'anskom terminu šerijat koji znači „objavljeni način života“. Prema njemu fikh predstavlja spoznajni dio islamskog prava, a Šerijat predstavlja „božanski“ dio ovog prava. Eš-Šari je i Božije ime u značenju zakonodavac. Brisanje linije između šerijata i fikha otvara put tvrdnjama o božanskom i svetom karakteru ljudskog pravničkog idžtihadskog rezonovanja, što je dovodilo do ozbiljnih pojava: uzajamnim optužbi za herezu i otpora prema obnovi islamskog prava. Riječ šerijat se samo jedanput javlja u Kur'anu, premda postoje i druge riječi izvedene iz istog korijena od kojih nijedno ne upućuje na pravni sistem koji se razvio mnogo kasnije. U svojoj prvoj upotrebi šir'a koristi se za opis smjera koji je Bog odredio svakoj zajednici vjernika i njegovih pomoćnih sredstava (minhadž) kako bi se postigao određeni cilj. Druga izvedenica je glagol šere'a što znači naređen ili propisan. Allah je propisao jednu religiju svim poslanicima. Prema Abdelgafar (2020) jedina referenca na šerijat u Kur'anu vezuje se za Muhammeda, a.s. kada se u suri El-Džasije govori o višem zakonu, dok drugi ovdje prevode šerijat pravcem. U najširem shvatanju Šerijat se odnosi na Božije propise, skup zakona koje je uspostavio Bog cijelom čovječanstvu, ali to nije zaokružen pravni sistem koji se može pronaći u nekoj zemlji, u knjizi i ustavu. 

Neki autori, u cilju ozbiljnijeg razmatranja institucije Šerijata, naglašavaju činjenicu da se tek do 500 ajeta odnosi na pravo, dok je oko 6000 ajeta usmjereno na spoznaju Boga i ćudoređe. Tako Hafizović (2018) pita šta je s preostalih 90% sadržaja Kur'ana, ulazi li on u sadržinski organon Šerijata, jer nije Šerijat samo pitanje kaznenog, obrednog, porodičnog i nasljednog prava. Tako je, prema njemu, Šerijat prije sukusirani božanski narativ koji se obraća svakom čovjeku i svakom segmentu njegovog fizičkog i duhovnog bića i on je zamišljena Božija vizija života u kojem treba prebivati duhovno dozrela ljudska civilizacija i njoj podređen makrokozmos. On smatra da bi suštinsko pozivanje na šerijat značila odgovornost ne samo muslimanskog pravnika i teologa, već i bioetičara, liječnika i drugih kako se ne bi povrijedila fitra svakog stvorenja te da se uistinu sprovodi šerijat u zemljama, koje sebe vole zvati islamskim, jedva da bi bilo ikoga na svijetu ko ne bi poželio takav zakon u vlastitom životu. Ovaj pogled je na tragu riječi Ibn Kajjima koji je kazao: Šerijat je utemeljen na mudrosti i postizanju interesa ljudi na ovom i budućem svijetu. Šerijat je sav sama pravda, milost, mudrost i dobro. Stoga, svako pravilo koje pravdu mijenja nepravdom, milost onim što joj je oprečno, opće dobro sa štetom ili mudrost sa besmislicom, ne spada u Šerijat, čak i ako se tvrdi tako, prema nekom tumačenju. Ovakvo rezonovanje štiti Šerijat od degradacije različitim pravnim tumačenjima te redukcije Šerijata na određene segmente, što je naročito prisutno na Zapadu kada se Šerijat poistovjećuje samo s fizičkim kaznama i praksom nekih zemalja s muslimanskom većinom koja nema veze sa Šerijatom.  

Keywords & Tags

Contact Us