Riječ “šehid” (mn. “šuheda’”) nosi značenja poput: “biti očevidac nekom događaju, svjedočiti, prisustvovati…”. U teološkoj terminologiji, šehidom se naziva musliman koji pogine na Allahovom, dž.š., putu.
Šehid je punoljetna osoba, pripadnik islama, koja bude ubijena nepravedno. Takve osobe se ne gasule, nego se zajedno sa krvlju i odjećom u kojoj su ubijene zamotavaju, klanja im se dženaza namaz i ukopavaju se. S njih se skida samo ono što nije prilično da bude kefin (odjeća umrlog) kao što je pancir, oružje i čizme. Ako određeni dio odjeće u kojoj je šehid poginuo nedostaje te na taj način bude otkriven njegov avret (dio tijela koji mora biti pokriven) u tom slučaju se taj dio prekriva sa platnom. (vidi šire u Hanefijski fikh, Abdulhamid Mahmud Tuhmaz, Izdavač Haris Grabus, Sarajevo 2002, str. 430-431; ili u Fikhul-ibadat, Muhamed Seid Serdarević, 85-86) (op.prev.)
Šehid prvenstveno označava osobu koja pogine na Allahovom putu, ali je šehid i utopljenik u moru, onaj koji se bori da spasi nečiji život pa na tom putu preseli, alim koji preseli na putu dijelenja znanja itd. Od Poslanika, alejhiselam, se prenosi da je rekao: “ Šehid će činiti šefaat za 70 osoba iz svoje porodice. ” (Ebu Davud, Sunen)
Karić (1994) objašnjava da šehid bori da živi a ne da umre, naime, on ne hlepi, naslijepo za smrću, niti glavu nudi naslijepo „za džennetska blaženstva“. Pogrešno je, naime, poistovjećivati instituciju šehida sa samoubojstvom koje je u islamu najstrožije zabranjeno: „Nije šehid, izričito kažu, islamska djela, onaj ko pogine boreći se za položaj (menasib), za ratni plijen (maganim), niti onaj ko pogine a pritom se razmeće junaštvom (izharuššadžah), niti pak onaj ko hoće da stekne slavu (šuhrah)... Na Onom svijetu takva osoba neće imati nagrade niti udjela.“ Neke (političke) organizacije pokušavaju svoje političke ciljeve da ostvare putem upotrebe religije. U mnogim islamskim zemljama ljudima koji žive u bijedi, tiraniji, i nedostatku obrazovanja političari im ne mogu niti političku niti socijalnu alternativu da ponude kako bi im pomogli kod njihovih problema.
Zbog tog razloga određene grupacije, također često politički orijentirane, koriste vjeru kao paravan i instrumentalizuraju je kako bi zadobili političku vlast ili ostali na vlasti. U ime religije (islama) čine od nepismenih, neobrazovanih, neukih, socijalno slabih ljudi teroriste obećavajući im prelijep život na Ahiretu i pomoć onima koji ostaju iza njih na dunjaluku. Među teroristima se mogu naći i intelektualci koji uglavnom predstavljaju vođe koji se ponekad i sami uključuju u atentate, a ne samo da rade iza kulisa. Kadić (2013) navodi da Maj Jayyusi piše kako se samoubilački borci trebaju razumijevati u odnosu na novu formu političkog subjektiviteta koji je formiran u kontekstu otpora pojedinim moćima. Kako bi opisala ove moći autorica priziva Carl Scmittovu ideju „države izuzetka“ i Agambenovu teoriju o homo saceru. Kroz inverziju Agambena Jayyusi tvrdi: ukoliko je homo sacer neko ko može biti ubijen, ali ne i žrvovan, onda mučenik izokreće odnos prema suverenitetu, transformirajući sebe u onoga ko može biti žrtvovan, ali ne i ubijen.
Mnogi testamenti bombaša samoubica se završavaju potpisom „živi mučenik“ (eš-šehidu-l-hajj). Mogu biti žrtvovani, ali ne i ubijeni, prema ajetu: “I ne recite za one koji budu ubijeni na Allahovom Putu: ‘Mrtvi su!’ Ne! Oni su živi, ali vi to ne znate.” (“Al-Baqara”, 154.) Asad smatra kako se i Jayyusi, pozivajući se na vjersku ideju žrtvovanja a u sklopu dosta šire teorije o “svetom čovjeku”, zadržava na području motiva. Motivi su u vječnosti ili besmrtnosti koja je obećana onima koji budu ubijeni na Božijem Putu. (Nije slučajno da bombaši-samoubice nikad nisu stari, što upućuje na to da su dob i fizičko stanje važniji za njihov performans od određenog motiva.)
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba