Semantičari koji odbijaju postojanje sedž’a u Kur’anu držali su se upravo ove osobine / nedostatka sedž’a, ali i jedni i drugi su saglasni da je čitav kur’anski govor hvalevrijedan (محمود mahmud), bez ikakve primjese izobličenosti. Jedni odbijaju sve, pa i davanje naziva koji bi mogao nagovijestiti neku manjkavost ili usiljenost kur’anskog teksta.[2] Najtemeljitije odbijanje, نفي السجع nefju ’s-sedž’i, napisao je Bakillani, koji na početku kaže da su ”svi naši drugovi” odbacili postojanje sedž’a u Kur’anu.[3] Bakillani navodi mišljenje Ebu ’l-Hasana el-Eš’arija koji smatra da su oni koji su ovu formu vidjeli u Kur’anu poistovjetili je sa tedžnisom (تجنيس ), kur’anskom aliteracijom na kraju ajeta, i iltifatom (التفات), obrtanjem riječi. El-Eš’ari ove stilske figure ubraja u بيان bejan i فصاحة fesaha i navodi primjer iz sure Taha, 70., u kojem stoji هارون و موسى Haraune we Muusaa. Svi se slažu u tome da Musa ima viši stepen od Haruna, a ovdje je Harun prvi spomenut. Inače, na svim ostalim mjestima u Kur’anu uvijek se Musa prvi spominje. Time je Kur’an zadržao svoj tedžnis, rimu sa dugim –a na kraju riječi, koja se proteže kroza skoro čitavu suru (القى elqaa,  تسعى tes’aa,  اعلىe’alaa,  اتىetaa..); da je upotrijebljen obrnut red ovih dviju riječi, ta bi rima u ovom kur’anskom ajetu bila slomljena.[4]

Bakillani svoj stav argumentira slijedećim dokazima:

1. Ako bismo prihvatili tvrdnju onih koji kažu da i sedž’ ima svojstvo i’džaza, mogli bismo to reći i za poeziju. Kako da to kažemo za sedž’ kada su njega sastavljali arabljanski proroci? Primjerenije je i preče da Kur’an odbije sedž’ nego pjesništvo pošto su proroci poricali poslanstvo dok svi pjesnici to nisu činili;
2. U zabludi su oni koji su u Kur’anu vidjeli sedž’ zato što su primijetili govor sličan sedž’u, ali to nije sedž’..., jer sedž’ pripada govoru u kome sadržaj slijedi izraz kojim se ostvaruje sedž’ dok u onome što su oni shvatili kao sedž’ Kur’ana izraz slijedi sadržaj;
3. Kad bi u Kur’anu bilo onoga što oni smatraju sedž’om, on bi bio mizeran i prost. Naime, kada se u sedž’u poremeti ritam, on postaje ružan govor...Kada govornik napravi prazninu u svome govoru, to već nije govorništvo, a tako isto, kada pjesnik izađe izvan konvencionalnog metra, čini grešku i ta poezija postaje mizerna. No, poznato je da je ono što neki nazivaju sedžo’m slično fewasilu i blisko meqati’u i da je to stajalište proizašlo iz dužina i ponavljanja završetaka ajeta na jedinstven prvobitan metar nakon dužega govora. Međutim, ovo u sedž’u nije pohvalno činiti;
4. Oni koji dopuštaju postojanje sedž’a i ne odustaju od svoga stava nisu u stanju objasniti jezičke strukture (نظام nizam). Ubad ibn Sulejman i Hišam Qarzijj zastupaju mišljenje da u nazmu i te’lifu (تاليف), kompoziciji Kur’ana, nema i’džaza i da je – u ovom segmentu – moguće oponirati Kur’anu.[5]

Osim Eš’arija i Bakillanija, i mu’tezilije[6] su se oštro suprotstavili postojanju sedž’a u Kur’anu, a već spomenuti Rummani je iznio njihove dokaze.[7] On jednostavno smatra da kur’anski fewasili, svršeci, nisu sedž’, jer je Kur’an, prema njegovom shvatanju, uzvišen da bio se tako nazvao.[8]  

S druge strane, oni koji prihvataju postojanje sedž’a u Kur’anu svoj stav zasnivaju na činjenici da postoje svršeci ajeta i mjesta gdje se čini predah u kojima čitamo identične harfove. Naravno, i oni su uvjereni da je kur’anski sedž’ uzvišeniji od bilo kojeg ljudskoga govora. Nadalje, ovi tvrde da sedž’ u osnovi nije manjkav govor, već je jedan od najljepših načina izražavanja na kojem su izrečene mnoge riječi slavnih Arapa. Među njima su se posebno istakli Ebu Hilal ’Askeri[9], Abdulkahir Džurdžani i Ibn Sinan Haffadži. Također, Ebu Zehra spominje i mišljenje Ibn Esira koji odbija stav da je sedž’ pokuđen i smatra da su kur’anski svršeci identičnim harfovima upravo sedž.’ On kaže: ”Da je sedž’ pokuđen, on ne bi tako često bio prisutan u Kur’anu; čak su pojedine sure u potpunosti sedž’, poput sura Er-Rahman i El-Kamer.”[10]

’Askeri tvrdi da je sve što čitamo u Kur’anu od sedž’a i paralelizma (ازدواج izdiwadž, dosl. udvojenost) različito po svom značenju, izrazu i ljupkosti od govora ljudi. On citira slijedeće kur’anske ajete: وَالْعَادِيَاتِ ضَبْحًا  فَالْمُورِيَاتِ قَدْحًا  فَالْمُغِيرَاتِ صُبْحًا  فَأَثَرْنَ بِهِ نَقْعًا  فَوَسَطْنَ بِهِ جَمْعًا  Tako mi onih koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu tada prašinu pa u njoj u gomilu upadaju.[11] Potom kaže: ”Ovo nadmašuje sve njihove zakletve izrečene na ovaj način, poput riječi vračara: و السماء و الارض  و القرض و الفرض  و الغمر و البرد ’Tako mi neba i Zemlje, i duga i obaveze, i mnoštva ljudi i zime.’ Ovo je pokuđeni sedž’ jer sadrži usiljenosti (تكلف tekelluf) i izvještačenosti (تعسف te’assuf).[12]

Ibn Sinan[13] imenuje sedž’om sve svršetke ajeta i mjesta predaha koji sadrže identične harfove. Naravno, i on potcrtava da je posrijedi uzvišeni stepen govorništva koga niko od ljudi nije u stanju oponašati. On slijedeće kur’anske ajete ubraja u sedž’: وَالْفَجْرِ  وَلَيَالٍ عَشْرٍ وَالشَّفْعِ وَالْوَتْرِ  وَاللَّيْلِ إِذَا يَسْرِ  هَلْ فِي ذَلِكَ قَسَمٌ لِّذِي حِجْر[14] kao i nastavak ove sure: أَلَمْ تَرَ كَيْفَ فَعَلَ رَبُّكَ بِعَادٍ  إِرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ  الَّتِي لَمْ يُخْلَقْ مِثْلُهَا فِي الْبِلَادِ  وَثَمُودَ الَّذِينَ جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ  وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ  الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلَادِ  فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ [15]

Nakon što je spomenuo stavove i argumente suprotstavljenih tabora, Ebu Zehra donosi zaključak i kaže: ”Ukoliko se sedž’ tumači kao postojanje kur’anskih svršetaka identičnim harfovima i da značenje ne slijedi izraz, onda možemo kazati da Kur’an sadrži sedž’ koji je, svakako, iznad ljudskih mogućnosti. Međutim, ako je sedž’ poput poezije u kojoj značenje slijedi rimu i pjesnički metar, tada je Kur’an daleko od sedž’a. Ipak, mi smo bliže stavu da se identični kur’anski svršeci ne ubrajaju u sedž’, jer se oni koji mnogo govore i pišu u rimovanoj prozi prije svega upravljaju prema izrazima, što može biti lahko i slatko, ali ne priliči Kur’anu.”[16]

[1] Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili suglasničkih grupa u nizu riječi. V: Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[2] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[3] Al-Qadi Abu Bakr al-Baqilani: I’džaz al-Qur’an, Dar al-fikr, Bejrut, 2005., poglavlje ”Fi nefj al-sedž’i min al-Qur’an – O odbacivanju mišljenja da postoji sedž’ u Kur’anu”, str. 622.

[4] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122-123.

[5] Isto, 123-124.

[6] Prva racionalistička škola u islamu, nastala u drugom stoljeću po Hidžri, a njen osnivač je Vasil ibn Ata. V: Muhammad Husayn al-Dhahabi, al-Tafsir wa al-mufessirun, Avand Danesh LTD, 1425./2005., I, od 240. str. pa nadalje.

[7] Latić, Džemal, nav. dj., str. 124.

[8] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296.

[9] Abu Hilal al-’Askeri (umro 395. H.) autor je Kitab al-sina’atayn -  Knjige o dvjema vještinama: stilistici i poeziji (Kairo, 1952.).

[10] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 299.

[11] El-Adijat, 1-5.

[12] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296-297.

[13] Ibn Sinan al-Khaffadž (umro 466. H.) –  autor djela Sirr al-fasaha – Tajna rječitosti.

[14] El-Fedžr, 1-5.

[15] Isto, 6-12.

[16] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 302.

Semantičari koji odbijaju postojanje sedž’a u Kur’anu držali su se upravo ove osobine / nedostatka sedž’a, ali i jedni i drugi su saglasni da je čitav kur’anski govor hvalevrijedan (محمود mahmud), bez ikakve primjese izobličenosti. Jedni odbijaju sve, pa i davanje naziva koji bi mogao nagovijestiti neku manjkavost ili usiljenost kur’anskog teksta.[2] Najtemeljitije odbijanje, نفي السجع nefju ’s-sedž’i, napisao je Bakillani, koji na početku kaže da su ”svi naši drugovi” odbacili postojanje sedž’a u Kur’anu.[3] Bakillani navodi mišljenje Ebu ’l-Hasana el-Eš’arija koji smatra da su oni koji su ovu formu vidjeli u Kur’anu poistovjetili je sa tedžnisom (تجنيس ), kur’anskom aliteracijom na kraju ajeta, i iltifatom (التفات), obrtanjem riječi. El-Eš’ari ove stilske figure ubraja u بيان bejan i فصاحة fesaha i navodi primjer iz sure Taha, 70., u kojem stoji هارون و موسى Haraune we Muusaa. Svi se slažu u tome da Musa ima viši stepen od Haruna, a ovdje je Harun prvi spomenut. Inače, na svim ostalim mjestima u Kur’anu uvijek se Musa prvi spominje. Time je Kur’an zadržao svoj tedžnis, rimu sa dugim –a na kraju riječi, koja se proteže kroza skoro čitavu suru (القى elqaa,  تسعى tes’aa,  اعلىe’alaa,  اتىetaa..); da je upotrijebljen obrnut red ovih dviju riječi, ta bi rima u ovom kur’anskom ajetu bila slomljena.[4]

Bakillani svoj stav argumentira slijedećim dokazima:

1. Ako bismo prihvatili tvrdnju onih koji kažu da i sedž’ ima svojstvo i’džaza, mogli bismo to reći i za poeziju. Kako da to kažemo za sedž’ kada su njega sastavljali arabljanski proroci? Primjerenije je i preče da Kur’an odbije sedž’ nego pjesništvo pošto su proroci poricali poslanstvo dok svi pjesnici to nisu činili;
2. U zabludi su oni koji su u Kur’anu vidjeli sedž’ zato što su primijetili govor sličan sedž’u, ali to nije sedž’..., jer sedž’ pripada govoru u kome sadržaj slijedi izraz kojim se ostvaruje sedž’ dok u onome što su oni shvatili kao sedž’ Kur’ana izraz slijedi sadržaj;
3. Kad bi u Kur’anu bilo onoga što oni smatraju sedž’om, on bi bio mizeran i prost. Naime, kada se u sedž’u poremeti ritam, on postaje ružan govor...Kada govornik napravi prazninu u svome govoru, to već nije govorništvo, a tako isto, kada pjesnik izađe izvan konvencionalnog metra, čini grešku i ta poezija postaje mizerna. No, poznato je da je ono što neki nazivaju sedžo’m slično fewasilu i blisko meqati’u i da je to stajalište proizašlo iz dužina i ponavljanja završetaka ajeta na jedinstven prvobitan metar nakon dužega govora. Međutim, ovo u sedž’u nije pohvalno činiti;
4. Oni koji dopuštaju postojanje sedž’a i ne odustaju od svoga stava nisu u stanju objasniti jezičke strukture (نظام nizam). Ubad ibn Sulejman i Hišam Qarzijj zastupaju mišljenje da u nazmu i te’lifu (تاليف), kompoziciji Kur’ana, nema i’džaza i da je – u ovom segmentu – moguće oponirati Kur’anu.[5]

Osim Eš’arija i Bakillanija, i mu’tezilije[6] su se oštro suprotstavili postojanju sedž’a u Kur’anu, a već spomenuti Rummani je iznio njihove dokaze.[7] On jednostavno smatra da kur’anski fewasili, svršeci, nisu sedž’, jer je Kur’an, prema njegovom shvatanju, uzvišen da bio se tako nazvao.[8]  

S druge strane, oni koji prihvataju postojanje sedž’a u Kur’anu svoj stav zasnivaju na činjenici da postoje svršeci ajeta i mjesta gdje se čini predah u kojima čitamo identične harfove. Naravno, i oni su uvjereni da je kur’anski sedž’ uzvišeniji od bilo kojeg ljudskoga govora. Nadalje, ovi tvrde da sedž’ u osnovi nije manjkav govor, već je jedan od najljepših načina izražavanja na kojem su izrečene mnoge riječi slavnih Arapa. Među njima su se posebno istakli Ebu Hilal ’Askeri[9], Abdulkahir Džurdžani i Ibn Sinan Haffadži. Također, Ebu Zehra spominje i mišljenje Ibn Esira koji odbija stav da je sedž’ pokuđen i smatra da su kur’anski svršeci identičnim harfovima upravo sedž.’ On kaže: ”Da je sedž’ pokuđen, on ne bi tako često bio prisutan u Kur’anu; čak su pojedine sure u potpunosti sedž’, poput sura Er-Rahman i El-Kamer.”[10]

’Askeri tvrdi da je sve što čitamo u Kur’anu od sedž’a i paralelizma (ازدواج izdiwadž, dosl. udvojenost) različito po svom značenju, izrazu i ljupkosti od govora ljudi. On citira slijedeće kur’anske ajete: وَالْعَادِيَاتِ ضَبْحًا  فَالْمُورِيَاتِ قَدْحًا  فَالْمُغِيرَاتِ صُبْحًا  فَأَثَرْنَ بِهِ نَقْعًا  فَوَسَطْنَ بِهِ جَمْعًا  Tako mi onih koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu tada prašinu pa u njoj u gomilu upadaju.[11] Potom kaže: ”Ovo nadmašuje sve njihove zakletve izrečene na ovaj način, poput riječi vračara: و السماء و الارض  و القرض و الفرض  و الغمر و البرد ’Tako mi neba i Zemlje, i duga i obaveze, i mnoštva ljudi i zime.’ Ovo je pokuđeni sedž’ jer sadrži usiljenosti (تكلف tekelluf) i izvještačenosti (تعسف te’assuf).[12]

Ibn Sinan[13] imenuje sedž’om sve svršetke ajeta i mjesta predaha koji sadrže identične harfove. Naravno, i on potcrtava da je posrijedi uzvišeni stepen govorništva koga niko od ljudi nije u stanju oponašati. On slijedeće kur’anske ajete ubraja u sedž’: وَالْفَجْرِ  وَلَيَالٍ عَشْرٍ وَالشَّفْعِ وَالْوَتْرِ  وَاللَّيْلِ إِذَا يَسْرِ  هَلْ فِي ذَلِكَ قَسَمٌ لِّذِي حِجْر[14] kao i nastavak ove sure: أَلَمْ تَرَ كَيْفَ فَعَلَ رَبُّكَ بِعَادٍ  إِرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ  الَّتِي لَمْ يُخْلَقْ مِثْلُهَا فِي الْبِلَادِ  وَثَمُودَ الَّذِينَ جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ  وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ  الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلَادِ  فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ [15]

Nakon što je spomenuo stavove i argumente suprotstavljenih tabora, Ebu Zehra donosi zaključak i kaže: ”Ukoliko se sedž’ tumači kao postojanje kur’anskih svršetaka identičnim harfovima i da značenje ne slijedi izraz, onda možemo kazati da Kur’an sadrži sedž’ koji je, svakako, iznad ljudskih mogućnosti. Međutim, ako je sedž’ poput poezije u kojoj značenje slijedi rimu i pjesnički metar, tada je Kur’an daleko od sedž’a. Ipak, mi smo bliže stavu da se identični kur’anski svršeci ne ubrajaju u sedž’, jer se oni koji mnogo govore i pišu u rimovanoj prozi prije svega upravljaju prema izrazima, što može biti lahko i slatko, ali ne priliči Kur’anu.”[16]

[1] Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili suglasničkih grupa u nizu riječi. V: Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[2] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[3] Al-Qadi Abu Bakr al-Baqilani: I’džaz al-Qur’an, Dar al-fikr, Bejrut, 2005., poglavlje ”Fi nefj al-sedž’i min al-Qur’an – O odbacivanju mišljenja da postoji sedž’ u Kur’anu”, str. 622.

[4] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122-123.

[5] Isto, 123-124.

[6] Prva racionalistička škola u islamu, nastala u drugom stoljeću po Hidžri, a njen osnivač je Vasil ibn Ata. V: Muhammad Husayn al-Dhahabi, al-Tafsir wa al-mufessirun, Avand Danesh LTD, 1425./2005., I, od 240. str. pa nadalje.

[7] Latić, Džemal, nav. dj., str. 124.

[8] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296.

[9] Abu Hilal al-’Askeri (umro 395. H.) autor je Kitab al-sina’atayn -  Knjige o dvjema vještinama: stilistici i poeziji (Kairo, 1952.).

[10] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 299.

[11] El-Adijat, 1-5.

[12] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296-297.

[13] Ibn Sinan al-Khaffadž (umro 466. H.) –  autor djela Sirr al-fasaha – Tajna rječitosti.

[14] El-Fedžr, 1-5.

[15] Isto, 6-12.

[16] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 302.

Sedž

Sedž’ je stilistički termin za rimovanu prozu, ”neisprekidani govor na jedan metar” (هو موالاة الكلام على وزن واحد ) preuzet od gukanja golubice (سجع gukati). To je golubičino glasovno ponavljanje na jedan skladan način u kome je posljednji suglasnik, koji se rimuje, raznovrstan. U tom gukanju glasovi su podudarni – kao i u književnoj formi sedž’a – zbog čega sedž’ nema obzira prema sadržaju; to je samo aliteracija[1] u govoru. Po tome se ova forma razlikuje i od poezije u kojoj se ciljano dotjeruju stihovi na oba nivoa, sadržajnom i formalnom.

Semantičari koji odbijaju postojanje sedž’a u Kur’anu držali su se upravo ove osobine / nedostatka sedž’a, ali i jedni i drugi su saglasni da je čitav kur’anski govor hvalevrijedan (محمود mahmud), bez ikakve primjese izobličenosti. Jedni odbijaju sve, pa i davanje naziva koji bi mogao nagovijestiti neku manjkavost ili usiljenost kur’anskog teksta.[2] Najtemeljitije odbijanje, نفي السجع nefju ’s-sedž’i, napisao je Bakillani, koji na početku kaže da su ”svi naši drugovi” odbacili postojanje sedž’a u Kur’anu.[3] Bakillani navodi mišljenje Ebu ’l-Hasana el-Eš’arija koji smatra da su oni koji su ovu formu vidjeli u Kur’anu poistovjetili je sa tedžnisom (تجنيس ), kur’anskom aliteracijom na kraju ajeta, i iltifatom (التفات), obrtanjem riječi. El-Eš’ari ove stilske figure ubraja u بيان bejan i فصاحة fesaha i navodi primjer iz sure Taha, 70., u kojem stoji هارون و موسى Haraune we Muusaa. Svi se slažu u tome da Musa ima viši stepen od Haruna, a ovdje je Harun prvi spomenut. Inače, na svim ostalim mjestima u Kur’anu uvijek se Musa prvi spominje. Time je Kur’an zadržao svoj tedžnis, rimu sa dugim –a na kraju riječi, koja se proteže kroza skoro čitavu suru (القى elqaa,  تسعى tes’aa,  اعلىe’alaa,  اتىetaa..); da je upotrijebljen obrnut red ovih dviju riječi, ta bi rima u ovom kur’anskom ajetu bila slomljena.[4]

Bakillani svoj stav argumentira slijedećim dokazima:

1. Ako bismo prihvatili tvrdnju onih koji kažu da i sedž’ ima svojstvo i’džaza, mogli bismo to reći i za poeziju. Kako da to kažemo za sedž’ kada su njega sastavljali arabljanski proroci? Primjerenije je i preče da Kur’an odbije sedž’ nego pjesništvo pošto su proroci poricali poslanstvo dok svi pjesnici to nisu činili;
2. U zabludi su oni koji su u Kur’anu vidjeli sedž’ zato što su primijetili govor sličan sedž’u, ali to nije sedž’..., jer sedž’ pripada govoru u kome sadržaj slijedi izraz kojim se ostvaruje sedž’ dok u onome što su oni shvatili kao sedž’ Kur’ana izraz slijedi sadržaj;
3. Kad bi u Kur’anu bilo onoga što oni smatraju sedž’om, on bi bio mizeran i prost. Naime, kada se u sedž’u poremeti ritam, on postaje ružan govor...Kada govornik napravi prazninu u svome govoru, to već nije govorništvo, a tako isto, kada pjesnik izađe izvan konvencionalnog metra, čini grešku i ta poezija postaje mizerna. No, poznato je da je ono što neki nazivaju sedžo’m slično fewasilu i blisko meqati’u i da je to stajalište proizašlo iz dužina i ponavljanja završetaka ajeta na jedinstven prvobitan metar nakon dužega govora. Međutim, ovo u sedž’u nije pohvalno činiti;
4. Oni koji dopuštaju postojanje sedž’a i ne odustaju od svoga stava nisu u stanju objasniti jezičke strukture (نظام nizam). Ubad ibn Sulejman i Hišam Qarzijj zastupaju mišljenje da u nazmu i te’lifu (تاليف), kompoziciji Kur’ana, nema i’džaza i da je – u ovom segmentu – moguće oponirati Kur’anu.[5]

Osim Eš’arija i Bakillanija, i mu’tezilije[6] su se oštro suprotstavili postojanju sedž’a u Kur’anu, a već spomenuti Rummani je iznio njihove dokaze.[7] On jednostavno smatra da kur’anski fewasili, svršeci, nisu sedž’, jer je Kur’an, prema njegovom shvatanju, uzvišen da bio se tako nazvao.[8]  

S druge strane, oni koji prihvataju postojanje sedž’a u Kur’anu svoj stav zasnivaju na činjenici da postoje svršeci ajeta i mjesta gdje se čini predah u kojima čitamo identične harfove. Naravno, i oni su uvjereni da je kur’anski sedž’ uzvišeniji od bilo kojeg ljudskoga govora. Nadalje, ovi tvrde da sedž’ u osnovi nije manjkav govor, već je jedan od najljepših načina izražavanja na kojem su izrečene mnoge riječi slavnih Arapa. Među njima su se posebno istakli Ebu Hilal ’Askeri[9], Abdulkahir Džurdžani i Ibn Sinan Haffadži. Također, Ebu Zehra spominje i mišljenje Ibn Esira koji odbija stav da je sedž’ pokuđen i smatra da su kur’anski svršeci identičnim harfovima upravo sedž.’ On kaže: ”Da je sedž’ pokuđen, on ne bi tako često bio prisutan u Kur’anu; čak su pojedine sure u potpunosti sedž’, poput sura Er-Rahman i El-Kamer.”[10]

’Askeri tvrdi da je sve što čitamo u Kur’anu od sedž’a i paralelizma (ازدواج izdiwadž, dosl. udvojenost) različito po svom značenju, izrazu i ljupkosti od govora ljudi. On citira slijedeće kur’anske ajete: وَالْعَادِيَاتِ ضَبْحًا  فَالْمُورِيَاتِ قَدْحًا  فَالْمُغِيرَاتِ صُبْحًا  فَأَثَرْنَ بِهِ نَقْعًا  فَوَسَطْنَ بِهِ جَمْعًا  Tako mi onih koji dahćući jure, pa varnice vrcaju, i zorom napadaju, i dižu tada prašinu pa u njoj u gomilu upadaju.[11] Potom kaže: ”Ovo nadmašuje sve njihove zakletve izrečene na ovaj način, poput riječi vračara: و السماء و الارض  و القرض و الفرض  و الغمر و البرد ’Tako mi neba i Zemlje, i duga i obaveze, i mnoštva ljudi i zime.’ Ovo je pokuđeni sedž’ jer sadrži usiljenosti (تكلف tekelluf) i izvještačenosti (تعسف te’assuf).[12]

Ibn Sinan[13] imenuje sedž’om sve svršetke ajeta i mjesta predaha koji sadrže identične harfove. Naravno, i on potcrtava da je posrijedi uzvišeni stepen govorništva koga niko od ljudi nije u stanju oponašati. On slijedeće kur’anske ajete ubraja u sedž’: وَالْفَجْرِ  وَلَيَالٍ عَشْرٍ وَالشَّفْعِ وَالْوَتْرِ  وَاللَّيْلِ إِذَا يَسْرِ  هَلْ فِي ذَلِكَ قَسَمٌ لِّذِي حِجْر[14] kao i nastavak ove sure: أَلَمْ تَرَ كَيْفَ فَعَلَ رَبُّكَ بِعَادٍ  إِرَمَ ذَاتِ الْعِمَادِ  الَّتِي لَمْ يُخْلَقْ مِثْلُهَا فِي الْبِلَادِ  وَثَمُودَ الَّذِينَ جَابُوا الصَّخْرَ بِالْوَادِ  وَفِرْعَوْنَ ذِي الْأَوْتَادِ  الَّذِينَ طَغَوْا فِي الْبِلَادِ  فَأَكْثَرُوا فِيهَا الْفَسَادَ [15]

Nakon što je spomenuo stavove i argumente suprotstavljenih tabora, Ebu Zehra donosi zaključak i kaže: ”Ukoliko se sedž’ tumači kao postojanje kur’anskih svršetaka identičnim harfovima i da značenje ne slijedi izraz, onda možemo kazati da Kur’an sadrži sedž’ koji je, svakako, iznad ljudskih mogućnosti. Međutim, ako je sedž’ poput poezije u kojoj značenje slijedi rimu i pjesnički metar, tada je Kur’an daleko od sedž’a. Ipak, mi smo bliže stavu da se identični kur’anski svršeci ne ubrajaju u sedž’, jer se oni koji mnogo govore i pišu u rimovanoj prozi prije svega upravljaju prema izrazima, što može biti lahko i slatko, ali ne priliči Kur’anu.”[16]

[1] Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika ili suglasničkih grupa u nizu riječi. V: Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[2] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122.

[3] Al-Qadi Abu Bakr al-Baqilani: I’džaz al-Qur’an, Dar al-fikr, Bejrut, 2005., poglavlje ”Fi nefj al-sedž’i min al-Qur’an – O odbacivanju mišljenja da postoji sedž’ u Kur’anu”, str. 622.

[4] Latić, Džemal, nav. dj., str. 122-123.

[5] Isto, 123-124.

[6] Prva racionalistička škola u islamu, nastala u drugom stoljeću po Hidžri, a njen osnivač je Vasil ibn Ata. V: Muhammad Husayn al-Dhahabi, al-Tafsir wa al-mufessirun, Avand Danesh LTD, 1425./2005., I, od 240. str. pa nadalje.

[7] Latić, Džemal, nav. dj., str. 124.

[8] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296.

[9] Abu Hilal al-’Askeri (umro 395. H.) autor je Kitab al-sina’atayn -  Knjige o dvjema vještinama: stilistici i poeziji (Kairo, 1952.).

[10] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 299.

[11] El-Adijat, 1-5.

[12] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 296-297.

[13] Ibn Sinan al-Khaffadž (umro 466. H.) –  autor djela Sirr al-fasaha – Tajna rječitosti.

[14] El-Fedžr, 1-5.

[15] Isto, 6-12.

[16] Abu Zahra, Muhammad, nav. dj., str. 302.

Keywords & Tags

Contact Us