Naziv reisu-l-ulema pojavio se u bosanskom kontekstu prvi put 1881. u molbi bošnjačkih uglednika austrougarskim vlastima da imaju svoga poglavara (reisu-l-ulemu) koji će rukovoditi njihovim vjerskim poslovima.[1] Naredne godine Austrougarska vlast udovoljila je ovoj molbi, koju je inače inicirala, te je konstituiran Savjet uleme (Medžlis-i ulema) sastavljen od četiri alima i reisu-l-uleme kao predsjednika. Na taj način uspostavljeno je zemaljsko vjersko vodstvo Bošnjaka odvojeno od centra u Istanbulu (Mešihat).
U Osmanlijskoj državi muslimani, kako je poznato, nisu imali vjersku administraciju odvojenu od državne strukture.(...) Međutim, ta država je bila poznata po tome što je posjedovala čvrsto izgrađenu hijerarhiju uleme (ilmije) neuobičajenu za ranije muslimanske države. U toj hijerarhiji mogla se identificirati obredoslovna ulema (imami, hatibi), edukativna (muderrisi), pravnička (kadije) itd. Unutar svake kategorije postojali su različiti rangovi. Na čelu cjelokupne organizacije ilmijje stajao je šejhu-l-islam. Izvorno, on je bio muftija Istanbula sa kasnije izraženom tendencijom da bude prihvaćen kao najviši vjerski autoritet sunijskih muslimana, posebno u 19.
Za razliku od muslimana, nemuslimani u Osmanskoj državi su u okviru sistema vjersko-pravne autonomije (millet) posjedovali zasebne konfesionalne organizacije. Samim tim, nemuslimanske zajednice su spremnije dočekale smjenu vlasti i na teritorijama sa kojih su Osmanlije morale odstupiti. Pošto je na tim teritorijama novouspostavljena vlast redovno bila utemeljena na organskom i funkcionalnom razlikovanju političkog i vjerskog autoriteta, i muslimani su morali u tom okviru iznaći nova institucionalna rješenja za organizaciju svojih poslova. U slučajevima muslimanskih zajednica bivše Osmanlijske države ta rješenja su se zasnivala na analogijama izvedenim iz stavova hanefijske pravne škole i praktičnim shvatanjima i interesima novih vlasti. To se desilo i u Bosni.
Politički gledano, Austrougarska je bila zainteresirana da Bošnjake odvoji od uticaja Istanbula u svakom pogledu. S obzirom na ulogu islama u Bošnjaka, vjersko-administrativni aspekt te povezanosti bio je veoma važan. Bošnjački uglednici, s druge strane, suočeni s odlaskom visokih osmanlijskih funkcionera iz Bosne 1878., prekidom veza sa kancelarijom šejhu-l-islama i Ministarstvom vakufa u Istanbulu, željeli su konsolidaciju novouspostavljenog stanja i osiguranje perspektive održanja u novim okolnostima. Jedno od mogućih rješenja koje bi tom cilju moglo doprinijeti bilo je uspostavljanje lokalne islamske vjerske administracije. Ta administracija obuhvatala je: vjersko vodstvo sastavljeno od uleme na čelu sa reisu-l-ulemom, upravu vakufa i muslimansko školstvo. Šerijatsko sudstvo smatrano je dijelom državnog sistema sudova i zbog toga je bilo hlabavije povezano sa vjerskom administracijom. Ovi segmenti su postepeno razvijani, pravno regulirani, prilagođavani i zadobili su relativno stalan oblik 1909. proklamacijom Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova (Autonomni štatut). Ovim dokumentom, kao rezultatom dugogodišnje političke borbe, Bošnjaci su dobili pravo da samostalno upravljaju svojim vjerskim poslovima.
Našu pažnju posebno privlači upotreba naziva reisu-l-ulema. U cijelom muslimanskom svijetu, jedino Bošnjaci danas svog vjerskog vođu tako nazivaju.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba