Razi

Ebu ‘Abdullah Muhammed ibn ‘Umer ibnu’l-Husejn, češće poznat kao Fahru’d-Din er-Razi, rođen je u Rejju, u Iranu. Svoje rano obrazovanje je stekao od oca koji je bio obrazovan čovjek i koji je educirao svoga sina unutar šafijske pravne tradicije te eš‘arijske teološke škole. Nakon smrti svog oca, Fahru’d-Din je nastavio učiti pred Kemalu’d-Dinom Simnanijem u Simnanu, gdje je poradio na pravu, a zatim na teologiji i filozofiji pred Medždu’d-Dinom el-Džilijem, prateći ga do Rejja i Merage.

Nakon školovanja, putovao je diljem istočnog dijela islamskog svijeta, podučavajući i raspravljajući se gdje god je otišao. Fahru’d-Din je očigledno bio svadljiva osoba koja je uživala sukobljavati se sa svojim protivnicima, bilo da su to mu‘tezilije, kerramije, hanbelije ili isma‘ilije. On opisuje u svojim spisima različita putovanja i to kako je bio nekada tretiran dobro, a ponekada prilično loše, ovisno o privrženosti lokalnog vladara. Oko 600/1203. godine se preselio u Herat, gdje je osnovao akademiju te bio snažno podržan od strane lokalnih vlasti. Fahru’d-Din je pisao o velikom broju tema, uključujući gramatiku, historiju, medicinu, teologiju, filozofiju i tumačenje Kur’ana. Bio je zasigurno izvanredan teolog u svoje vrijeme, koristeći el-Gazalijeva djela kako bi dokazao da je teologija ugledna s religijske tačke gledišta ukoliko se sprovodi na pravi način, te da su muslimani dužni istražiti teorijska pitanja koja iskrsavaju u njihovoj vjeri.

On je dijelio el-Gazalijevo podozrenje spram filozofije, pa ipak ju je mnogo neposrednije inkorporirao u svoja djela negoli je to učinio njegov prethodnik. Isto tako je htio razgraničiti filozofiju i teologiju, pa ne optužuje filozofe za teološke grijehe, iako ih često kori za ono što on misli da su njihove greške u rasuđivanju koje su također teološki sumnjive. Fahru’d-Din je bio jedan od onih islamskih mislilaca koji su stalno kritizirali filozofiju, iako su je uveliko koristili u svome djelu. Stoga se njegova kritika Ibn Sinaa i njegovog mišljenja, te logike i metafizike sastoji ustvari od filozofskih djela koja napadaju određeni skup argumenata. Čak se i u njegovim teološkim djelima, a postoje mnoga od njih, koristi sofisticirana metodologija u kojoj filozofija izbija na površinu. Upravo njegovo korištenje filozofije čini njegovu teologiju tako impresivnom te joj daje zadovoljavajuće racionalno ustrojstvo, osujećujući napade na nju. Konkretno, on tvrdi da teologija ne samo da može dokazati Božiju egzistenciju, već i da je taj dokaz neophodan vjerniku, čime zapravo odobrava korištenje racionalnih tehnika u teologiji. U svojoj teologiji je er-Razi blizak eš‘arijama, ali kritički, pa često mijenja mišljenje da bi napao poziciju koju je tako dugo izgrađivao zbog nekog njenog obzira s kojim se ne slaže. U perzijskom kulturnom svijetu, njegove knjige su odigrale ključnu ulogu u opisivanju filozofije, pošto je mnogo razmatrao Ibn Sinaa te predstavio ozbiljne sumnje u vezi ukupne vrijednosti peripatetičkog poduhvata, istovremeno bivajući dio tog pothvata da bi ga napadao, baš kao i prethodnik mu el-Gazali koji je očigledno imao ogroman uticaj na njegovu misao (Leaman, 2015, 405–406).

Keywords & Tags

Contact Us