Mutezile

Mu'tazilizam (mutezile, mutezilije) je teološka škola spekulativnog islamskog racionalističkog dogmatizma, koja je nastala nakon rascjepa i podjele Hasana El-Basrija i Vasila ibn Ata'a. Kasnije se Vasilu pridružio i  Amr ibn Ubejd itd. Ova škola je dostigla svoj vrhunac za vrijeme vladavine halife Memuna (813-847) u IX. stoljeću. Ovu školu je još bolje sistematizirao Ebu'l-Huzejl ​​El Al-lafi. Racionalistička škola, koja podržava slobodu i volju uma, punu odgovornost čovjeka. Odbacuje Aristotelovu ideju nepokretnog pokretača i postojanosti svijeta. Njihova učenja su bila zasnovana na pet dobro poznatih principa: 1. Et-Tevhid (Jedinstvo Boga); 2. El-Adl (Božja pravda); 3. El-Va'du ve-l veidu (Obećanja i upozorenja za ahiret), 4. El-menziletu bejne'l menziletejni (Međustanje) i 5. El-Emru bi'l ma'ruf ve nehju ani'l munkeri (Naređenje za dobro i zabranu od zla). Postoje dva glavna pravca: Pravac Basre, koji se odlikovao naukom, objektivnošću i tolerancijom, a radovi ovih autora se vrednuju u nespornim pitanjima; a onaj iz Bagdada, koji je bio poznat po svojoj servilnosti prema vladama, bio je netolerantan, često nasilan, manje kreativan od grupe iz Basre. Tri glavna faktora su uticala na propast mu’tezilizma: pretjerana upotreba razuma, strog stav u prihvatanju hadisa i oštar odnos prema ashabima. Sunizam je uprkos prigovorima na njih odobrio neke aspekte njihove doktrine. Danas nemamo pristalice mu'tezilija, niti jedne škole ili sekte koja tvrdi da su njihove pristalice. Njihova doktrina služi samo u naučne svrhe, bilo za ili protiv.  

Nakon razdoblja Vjerovjesnikovih Drugova javilo se mutazilitsko vjerovanje. Njegovi počeci su približno dva stoljeća poslije Vjerovjesnikove hidžre u Medinu. Muʻtaziliti su bili krajnji racionalisti. Oni su vjerovali da sudija za sve što je objavljeno treba da bude teorijski um. Sjetimo se kako su muʻtaziliti dobili ime; priča seže do dana kada je imam  el Bari držao predavanja svojim učenicima u džamiji. Prije nego što su predavanja završila, neko je ustao i uputio mu sljedeće riječi: „Sada, u naše vrijeme pojavila se sekta čiji članovi kažu da je počinilac teškoga grijeha nevjernik i smatraju ga izopćenim iz islama. Upravo se pojavila i druga grupa ljudi koji pak kažu da postoji nada u spas za počinitelja velikog grijeha. Oni tvrde da takav jedan grijeh ne može povrijediti istinskog vjernika. Oni nisu nikako smatrali čin djelom vjerovanja i smatrali su da, kao što obožavanje ne koristi nevjerniku, tako grijeh ne može naškoditi onome ko vjeruje u jednoga Boga. Što je po takvom mišljenju istina i koje vjerovanje treba da prihvatimo?“

Imam Hasan el Basri je taman htio da odgovori na ovo pitanje kad se diže njegov učenik dugog vrata i reče: „Počinilac teških grijeha nije pravi nevjernik niti savršen vjernik; on zauzima srednje mjesto između nevjere i vjere – jedan srednji položaj (manzila bayna-l-manzilatayn).“ Završivši govor on se uputi u suprotni ugao džamije i poče drugima da objašnjava ovo svoje vjerovanje. Taj čovjek je bio Vasil ibn Ata. Imam ga ošinu kratkim pogledom i reče: „Iʻtazala ʻanna“, tj. „on se izdvojio od nas.“ Od toga dana su Vasil i njegovi učenici nazvani muʻtazila, separatisti ili secesionisti.

Ibn Munabbih kaže da je naziv muʻtazila ušao u opću upotrebu poslije smrti el Basrija. Ukratko, riječ iʻtizāl znači odstupanje ili secesiju, a muʻtaziliti su ljudi koji su se u nekim svojim vjerovanjima sasvim suprotstavili jednodušnoj suglasnosti ranih teologa ili Ljudi Pravog Puta (ahl al-sunna). Vođa svih njih bio je Vasil ibn Ata koji je rođen 80/699. u Medini, a umro 131/748.

Muslimani općenito govore o Vasilovim sljedbenicima kao o muʻtazilitima, iako su sami sebe nazivali Ljudima Jedinstva i Pravičnosti (ahl al-tawḥīd wa-l-ʻadl). Pravičnošću su smatrali to što Bog nagrađuje pokorne za njihova dobra djela, a kažnjava grešnike za njihova nedjela. Jedinstvo je podrazumijevalo poricanje svetih atributa. Bez sumnje, oni su prihvatili da je Bog sveznajući, svemoćan i svevidljiv, ali njihov um nije im dopuštao da prihvate te atribute kao nešto različito od esencije Božanstva. Kad Božiji atributi ne ni bili identični s Njegovom esencijom, to bi rezultiralo „mnoštvom eternalija“ i bilo bi isključeno vjerovanje u jedinstvo. To je, po njihovu mišljenju, očito nevjerstvo (kufr). Jedinstvo i pravičnost osnovni su principi vjerovanja muʻtazilita pa nije čudno da sebe nazivaju „ljudima Jedinstva i Pravičnosti“. (M. M. Sharif, Historija islamske filozofije, str. 219-220.)

Keywords & Tags

Contact Us