Mekasid

Pojam maksid (pl. mekasid) znači svrha, cilj, načelo, intencija, namjera,’ telos (grč.), finalite (fran.) ili Zweck (njem.) 2. Intencije islamskog prava jesu ciljevi/svrhe islamskih normi. Neki autori ih definiraju kao ciljeve radi čije realizacije je objavljen Šerijat, a za dobrobit ljudi. Chapra (2008) navodi kako je jedan od neophodnih načina da se ostvari ovaj cilj je promicanje falāḥ ili stvarnog blagostanja svih ljudi koji žive na zemlji, bez obzira na njihovu rasu, boju, dob, spol ili nacionalnost.

Neki autori mekasidom označavaju mudrosti propisa (povećanje društvenog blagostanja kao jednu od mudrosti propisa izdvajanja zekata, razvijanje svijesti o Bogu kao jednu od mudrosti propisa posta). Drugi autori njime označavaju dobre namjere koje pravna pravila imaju za cilj ostvariti sprečavanjem ili dopuštanjem određenih sredstava. Intencija “očuvanja ſjudskih umova i duša” objašnjava striktnu zabranu alkohola i droga u islamu. Intencije Šerijata, prema nekim autorima, predstavljaju grupu božanskih nakana i moralnih koncepata na kojima je utemeljeno islamsko pravo, kao što su: pravda, ljudski dignitet... Prvo poznato djelo posvećeno temi intencija u kome je termin mekasid upotrijebljen u naslovu knjige jeste Es-Salatu ve mekasiduha (Namaz i njegove intencije) koju je napisao Et-Tirmizi el-Hakim.  Alvani u predgovoru djelu Rejsunijevog djela Ciljevi Šrijata: Eš-Šatijeva teorija smatra da su muslimani danas u javećoj potrebi za intencionim i idžtihadom i intencionim fikhom, kojeg Ibn Kajjim opisuje kao  živi fikh koji najave ulazi u srca.

Muhammed et- Tahir b. ‘Ašur jedan je od prvih autora koji je pokušao definirati meqasid riječima: «Opći ciljevi Šerijata jesu značenja i svrhe koje je Zakonodavac imao u vidu u svim propisima ili u većini njih, tako da se njihovo uvažavanje ne ograničava na neku posebnu vrstu šerijatskih normi. Tu spadaju: karakteristike Šerijata, njegov opći cilj i značenja koja se uvijek uvažavaju u zakonima. Također, tu spadaju I značenja koja se uvažavaju u većini, ali ne i u svim vrstama normi».

Učenjaci ciljeve Šerijata ili mekasid prepoznaju već u odlukama ashaba dok je Muhammed, a. s. bio živ. Naime, Muhammed, a. s. je poslao grupu ashaba do jednog plemena, naredivši im da klanjaju ikindiju kada stignu tamo. Kako je vrijeme ikindije bilo na izmaku pred sami dolazak u pleme, jedni su klanjali ikindiju klanjali tek nakon dolaska u pleme, dok  su drugi klanjali pa nastavili put. Muhammed, a. s. nije ukorio nijednu grupu za njihov izbor. Razlog koji stoji iza prvog mišljenja jeste Poslanikova jasna instrukcija svakom od ashaba da klanjaju namaz kod Benu Kurejze, dok je razlog koji stoji iza drugog mišljenja bio taj što se “cilj/namjera” Poslanikove naredbe sastojala u zahtjevu spomenutoj grupi ashaba da požure do Benu Kurejze, a ne u smislu odgađanja obavljanja namaza nakon isteka njegovog vremena. Šihabuddin el-Karafi (u. 684/1258) je uočio razliku između različitih Poslanikovih djela, s obzirom na Poslanikove namjere. U svom djelu El-Furuk (Razlike) napisao je sljedeće: „Postoji razlika između Poslanikovih djela koja je učinio u svojstvu prenosioca božanske Objave, sudije I političkog vođe…“

Brojni slučajevi uzimanja u obzir ciljeva Šerijata zabilježeni su kod halife Omera, koji je primijenio moratorij na kaznu za krađu za vrijeme gladi, jer bi primjena kazne propisane u tekstovima, u vremenu kada ljudima nedostaju osnovne namirnice za preživljavanje, bila protivna općem principu pravde koji je on držao važnijim. Odlučio je da vojnicima da samo jednu petinu plijena, ako je bio od “značajne vrijednosti”, s ciljem da postigne pravednost među vojnicima i doprinese državnoj blagajni, iako Kur'an govori da borcima pripada plijen.

Nakon perioda ashaba, počele su se razvijati teorije i klasifikacije intencija. Intencije (mekasid) kakve ih danas poznajemo nisu jasno razvijene sve do vremena kasnijih teoretičara islamskog prava u periodu od petog do osmog hidžretskog stoljeća. Tokom prva tri stoljeća, ideja svrha/razloga (ar. hikem, ‘ilel, munasebat ili meani) pojavila se u određenom broju metoda rezonovanja utemeljitelja klasičnih škola islamskog prava, kao što su analogijsko rezonovanje (kijas), pravna preferencija (istihsan) i opći interes (masleha).

Tradicionalne klasifikacije intencija dijele na tri “stupnja potreba”, i to nužne (darurat), potrebne (hadžijjat) i poželjne (tahsinijjat). Nužnosti se dalje klasificiraju u one koje “čuvaju vjeru, život, razum potomstvo i imovinu”. Neki teoretičari islamskog prava dodaju “očuvanje časti” gore navedenim općeprihvaćenim nužnim vrijednostima. Ove nužnosti se drže suštinskim za sami ljudski život. Postoji također opća suglasnost da je očuvanje ovih vrijednosti “cilj koji stoji pred svakim objavljenim zakonom”. Intencije na nivou potrebnih vrijednosti su manje bitne za ljudski život, dok su intencije na nivou poželjnih vrijednosti “uljepšavajućeg, kozmetičkog karaktera” (tahsinijjat), prema tradicionalnom izričaju. Prema Eš-Šatibiju, ovi stupnjevi su u međusobnom odnosum. Svaki od ovih stupnjeva služi višem stupnju. Tako npr. Stupanj potreba (hadžijjat) djeluje kao “štit” stupnju nužnosti (darurijjat). Neki autori (Džasir Avde) smatraju da stupnjevi potreba podsjećaju na hijerarhiju ljudskih (a ne “božanskih”) ciljeva ili “osnovnih ciljeva” koju je postavio Abraham Maslow u 20. stoljeću.

Nekoliko pravnika dali su najveći doprinos teoriji intencija između petog i osmog islamskog stoljeća po hidžri: Ebu el-Me‘ali el-Džuvejni (El-Džuvejnijevo djelo El-Burhan fi usul el-fikh /Argument u metodologiji islamskog prava/ predstavlja prvu usulsku raspravu koja izlaže teoriju o “stupnjevima potreba” na način koji je sličan današnjoj teoriji. On je predložio pet stupnjeva intencija, nužnosti(darurijjat), javne potrebe (el-hadža el-‘amma), moralna ponašanja (el-mekrumat) preporuke (el-mendubat) i one koje se ne mogu svrstati u jednu od navedenih kategorija), Ebu Hamid el-Gazali (El-Džuvejnijev učenik, Ebu Hamid el-Gazali, razvio je teoriju svog učitelja u svojoj knjizi El-Mustasfa. On je uspostavio sljedeći poredak “nužnih vrijednosti” koje je predložio El-Džuvejni: (1) vjera), (2) život), (3) razum, (4) potomstvo i (5) imovina, a povezao je termin “zaštita” (el-hifz) s ovim potrebama), El-‘Izz ibn `Abdusselam (važna knjiga o interesima koju je on nazvao Kava ‘id el-ahkam fi mesalih el-enam - Osnovna pravila o interesima ljudi), Šihabuddin el-Karafi, Šemsuddin ibn el-Kajjim (njegov doprinos teoriji intencija ogleda se u veoma iscrpnoj kritici onoga što on naziva pravnim doskočicama (el-hijel el-fikhijja), na osnovu činjenice da one proturječe intencijama) i najznačajniji Ebu Ishak eš-Šatibi. Eš-Šatibi je “poznavanje intencija” postavio kao uvjet za ispravnost pravničkog rezoniranja (idžtihad) na svim nivoima. Eš-Šatibi je u svom djelu El-Muvafekat fi usul eš-šeri’a znatno razvio teoriju intencija. Eš-Šatibijevo djelo je služilo kao standardni udžbenik o intencijama Šerijata u islamskom obrazovanju sve do dvadesetog stoljeća, ali njegov prijedlog o prezentiranju intencija kao “osnova Šerijata”, na što upućuje naslov njegove knjige, nije prihvaćen naširoko.

Avde (2012) navodi da je za jedan broj islamskih pravnih teoretičara, intencije predstavljaju “interese ljudi” (mesalih). Npr. Abdulmelik el-Džuvejni (u. 1185), upotrebljavao je pojmove el-mekasid i javne interese (el-mesalih el-‘amma) kao međusobno zamjenjive. Ebu Hamid el-Gazali (u. 1111) elaborirao je podjelu intencija koju je on svrstao u cjelini pod kategoriju koju je nazvao “neograničenim interesima” (el-mesalih el-mursela). El-Karafi (u. 1868) povezao je maslehu i mekasid metodološkim pravilom koje glasi: “Svrha (maksid) nije validna ako ne vodi ostvarenju nekog dobra (masleha) ili izbjegavanju nekog zla (mefseda).”

Savremeni učenjaci su počeli naglašavati i druge intencije. Odnedavno je izraz “zaštita časti” postepeno zamijenjen u islamskoj pravnoj literaturi sa “zaštitom ljudskog digniteta” i, čak, “zaštitom ljudskih prava” kao zasebnom intencijom islamskog prava. Npr. Ibn Ašur je “zaštitu porodice” učinio posebnom intencijom islamskog prava. U svom djelu Društveni sistem u islamu Ibn Ašur je izložio intencije I moralne vrijednosti islamskog prava koje se tiču porodice. Bez obzira da li ćemo Ibn Ašurov doprinos razmatrati kao neku vrstu reinterpretacije teorije o “očuvanju potomstva” ili kao potpuno novu teoriju, jasno je da je Ibn Ašurov doprinos otvorio vrata suvremenim znanstvenicima da razviju teoriju intencija na nov način. Muhammed el-Gazali (u. 1996) pozvao je na “učenje lekcija iz proteklih četrnaest stoljeća islamske historije” te je, stoga, “pravdu i slobodu” uvrstio pod okvir intencija, i to na stepen nužnih vrijednosti.

Keywords & Tags

Contact Us