Međureligijski dijalog

Oblik pozitivne interakcije između sljedbenika različitih religijskih tradicija ili različitih denominacija i sekti unutar jedne religijske tradicije. On se odvija na različitim nivoima, od pojedinačnog i lokalnog do institucionalnog i globalnog. Dijaloške teme uključuju teologiju, obožavanje, moral, međureligijske odnose i svjetovna pitanja. Ciljevi dijaloga mogu biti različiti, ali oni često uključuju napore za postizanje međusobnog razumijevanja i tolerancije, nalaženja zajedničkih vrijednosti, uspostavljanje međureligijskih spona, prevladavanje predrasuda i religijske zanesenosti, i, možda najvažnije, izbjegavanje sukoba, ili izlječenja tamo gdje se dogodio. Dijalog može dovesti do preispitivanja vlastitih religijskih uvjerenja, premda ne namjerava preobratiti ljude iz jedne religije ili denominacije u drugu, niti traži da se stvori nova religija.

Kad je posrijedi muslimanski angažman, muslimanski lideri i organizacije angažuju se u dijalogu s nemuslimanima, uključujući kršćane, Jevreje, Hinduse i budiste. Muslimani su bili u bliskom kontaktu s ljudima koji su pripadali drugim religijama cijelu svoju historiju, počevši od Muhammedovog (a.s.) susreta s mnogobošcima i Jevrejima u Mekki i Medini u sedmom stoljeću (Campo, 2009, 196–197; Newby, 2002, 160). Međureligijski dijalog muslimana i sljedbenika drugih religijskih tradicija, s posebnim naglaskom na jevrejsku i kršćansku tradiciju, otpočinje s objavljivanjem Kur’āna, odnosno s misijom Muhammeda (a.s.). To je početak dijaloga što se tiče muslimanske religijske tradicije. Kada je u pitanju kršćanska religijska tradicija, ozbiljnije zagovaranje međureligijskog dijaloga s drugim religijskim tradicijama otpočinje tek s Drugim vatikanskim koncilom. Za razliku od ove dvije religijske tradicije, jevrejska nikada nije iskazala poseban interes za plodotvorniji međureligijski dijalog s drugima (Hafizović, 2002, 50–51).

Fraza dijalog religija je postala zajednička u različitim religijskim tradicijama tek u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Parlament svjetskih religija u Čikagu, održan 1893. godine je bio snažan pokretač međureligijskog dijaloga. Postoje četiri vrste dijaloga: diskurzivni, humani, sekularni i duhovni dijalog. Diskurzivni dijalog (ranije debata ili diskusija) uključuje susretanje, saslušanje i diskusiju na nivou zajedničkog kompetentnog intelektualnog traganja. Humani dijalog pretpostavlja da je ljudskim bićima moguće susretanje, čisto i jednostavno kao susret ljudi, neovisno o vjerovanjima koja ih odvajaju. Najveća mahana ovog pristupa jeste individualizam. Sekularni dijalog traži da se ostvari u svijetu, a vjernici različitih vjerovanja mogu poduzeti zajedničku akciju, bez obzira na različita uvjerenja. Šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća je ovaj dijalog bio popularan. On jednostavno zaobilazi pitanja religije, zarad praktičnih interesa. Duhovni dijalog prvenstveno su zalagali oni koji su bili osposobljeni u kontemplativnim i monaškim tradicijama, i oni koji su učili doseći visoke vrijednosti istočnih (ili drugih) duhovnosti. ‘Mjesto’ ovog dijaloga nije debata ili diskusija, nego molitva i meditacija (Eliade, 1987, 344–348).

Što se tiče modelâ za međureligijski dijalog iz muslimanske vizure, onda prepoznajemo tri načina. Prvi je onaj gdje se muslimani kreću unutar teksta Objave. Drugi model je naročito odlikovao zlatna razdoblja judeo-kršćanske i muslimanske teološke i filozofske misli koji se ostvarivao na najvišoj akademskoj ravni. Treći mogući model međureligijskog dijaloga jeste onaj koji se može nazvati ezoterijskim ekumenizmom. Ovaj model angažmana počiva na tome da se unutar različitih tradicija otkriju duboko skriveni tragovi jedinstva svake od tih religijskih tradicija (Hafizović, 2002, 51–69). S druge strane, u pogledu međureligijskog dijaloga, a sa aspekta kršćanstva, govorimo o četiri vrste: (1) dijalogu života, tj. o dnevnom suživotu  u znaku međusobnog poštovanja i ljubavi među sljedbenicima različitih religija; (2) dijalogu djela, tj. o međusobnoj suradnji pripadnika različitih religija na rješavanju zajedničkih problema društva u kojima žive, kao što su npr. ekološki problemi, demografski problemi, siromaštvo, mir itd.; (3) dijalogu stučnjaka, tj. o susretu teologa kako bi se dobro upoznalo naučavanja, kult, etičku praksu pojedinih religija te tako odstranilo obostrane predrasude, ali i uočilo dodirne tačke i razlike među religijama; (4) dijalog iskustva, tj. o najdubljem obliku dijaloga, koji ide za tim da se duhovno angažirane i zrele osobe suoče s religioznim iskustvomdrugih, pokušavajući sudjelovati – koliko je to uskladivo s vlastitim religijskim identitetom – na njihovom iskustvu božanskog. (N. Bižaca, „Međureligijski dijalog između nužnosti i dileme“, u:Bogoslovska smotra, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1997., str. 31.)

Valja napomenuti da je veoma teško angažirati se u dijalogu ili procesu pomirenja, ako neko nije slobodan da svoju vjeru otvoreno prakticira ili ako je neko relativno slobodan, ne samo u verbalnome nego u praktičnome smislu. Nerazumno je pozivati na pomirenje i toleranciju osobe koje ne uživaju isti stepen političkih i ekonomskih sloboda u društvenoj zajednici u kojoj je krajnje izražena razlika između jačih i slabijih, kao što je bio slučaj sa Izraelom i Palestinom, Italijom i Libijom, Alžirom i Francuskom, općenito arapsko-islamskim i zapadno-kršćanskim svijetom (Silajdžić, 2003, 334). Otuda postoji bojazan da se i međureligijski dijalog u Bosni i Hercegovini može zloupotrijebiti u političke svrhe, naročito u smislu relativiziranja dešavanjâ iz genocidne agresije (1992–1995) nad bosanskim muslimanima.

Keywords & Tags

Contact Us