Maturidi

Māturīdī (853.-944.) je jedan od najprominentnijih muslimanskih teologa kroz cijelu povijest. Takvo što potvrđuje i činjenica da je njegov nauk uz učenja al-Aš'arija magistralni tok muslimanke teologije. Rođen je u Semerkandu u vrijeme vladavine halife al-Mutawakkila, a gdje će nakon plodonosna i duga života i preseliti. Napisao je veći broj knjiga među kojima ćemo izdvojiti sljedeće: Kitāb al-Uṣūl, Šarḥ al-Fiqh al-Akbar, Kitāb bayān Wahm al-Mu'tazila (Razotkrivanje pogrešaka mu’tezilija) te djelo Kitāb at-Tawḥīd koje se smatra njegovom Summa Theologica.

Ebu Mensur Muhammed b. Muhammed b. Mahmud je rođen u Maturidu, jednom mjestu u Semerkandu, Transoksaniji. Tačan datum njegovog rođenja je nepoznat, ali se čini da je rođen tokom vladavine halife Mutevekkila (232–47/847–61). Umro je u istom gradu 333/944. godine. Bio je utemeljitelj teološke škole unutar sunnijske tradicije Islama koja nosi njegovo ime.

Nema mnogo podataka o Maturidijevom životu. Postoji jedno izvješće koje prati njegovo porijeklo unazad sve do Ebu Ejjuba el-Ensarija, poznatog Poslanikovog Druga, te tvrdi da ima arapsko porijeklo. Međutim, ova tvrdnja nema nikakvu snažnu potporu u njegovim spisima niti u spisima biografâ. Nema zapisa o Maturidijevom putovanju izvan Semerkanda odnosno Transoksanije. Stoga, izgleda da je sav život proveo u svome rodnom gradu koji je bio pod vladavinom Samanijâ. Tokom njegovoga života, sljedbenici raznoraznih muslimanskih skupina, kao što su mu‘tezilije, kerramijje, haševije, ši‘ije i isma‘ilije, kao i drugih religija, bili su aktivni u ovom predjelu.

Maturidi je stekao obrazovanje od hanefijskih učenjaka iz svoga kraja. Tako je učio pred Ebu Nasr Ahmed b. ‘Abbas el-‘Ajadijem, Ebu Bekr Ahmed b. Ishak el-Džuzdžanijem, Muhammed b. Mukatil er-Razijem i Nusajr b. Jahja el-Belhijem. Nema mnogo informacija o ovim učenjacima. Čini se da su se specijalizirali u islamskome pravu i jurisprudenciji (fikhu i usulu’l-fikhu) kao i teologiji. Kroz njih, lanac Maturidijevih učitelja se vraća do Ebu Hanife. Dakle, postoji bliska veza između teoloških gledišta Ebu Hanife i Maturidija. On je postao glavni predstavnik hanefijske škole u predjelu Transoksanije. Branio je sunnijsko učenje od drugih skupina u ovom regionu te se uz pomoć njega postepeno uspostavila sunnijska tradicija. Pošto je razradio i sistematizirao teološke stavove Ebu Hanife, pojam “hanefijje” se polahko počeo odnositi samo na pravnu školu, dok je pojam “maturidijje” postao naziv teološke škole. Maturidi je napisao brojna djela, ne samo u teologiji, već i u tumačenju Kur’ana i jurisprudenciji, te je podučavao mnoge učenike kao što su Ishak b. Muhammed es-Semerkandi, ‘Ali b. Se‘id er-Rustugfani, Nasr b. Muhammed es-Semerkandi i ‘Abdu’l-Kerim b. Musa el-Bezdevi.

Maturidijeva teološka gledišta se mogu pronaći u njegovom remek-djelu, Kitabu’t-Tevhidu (Knjizi o jedinstvu). Maturidi započinje svoje djelo objašnjavajući da je slijepo slijeđenje nečijih učenja neprihvatljivo. Prava vjera mora biti zasnovana na intelektualnim argumentima. Za Maturidija, postoje tri izvora znanja: izvješća (haber), osjetilno iskustvo i razum; Maturidi pokušava potkrijepiti načela religije putem ovih izvora. Stoga, stvorenost svijeta se može uspostaviti na ova tri načina. Kur’an jasno navodi da je sve stvoreno. S druge strane, opažajni argumenti, kao što su argumenti iz potrebitosti, kvarljivosti, ustrojstva, konačnosti, promjene i dezintegracije svijeta, svi ukazuju da je stvoren. Dalje, on podržava stvorenost svijeta argumentima iz naravi materije, vremena, kretanja i mirovanja, potencijalnosti, uzročnosti, nebeskih sfera i naravi miješanja dobra i zla u svijetu. Dakle, svijet je stvoren. Otuda mora biti stvoren od strane vječnog, živog, znalačkog i moćnog agensa koji može biti samo Bog. Maturidi nastoji dokazati egzistenciju Boga pomoću kosmološkog i teološkog argumenta. On zatim pokušava utvrditi Božija svojstva. Bog nije tijelo, nije na mjestu niti u vremenu. Međutim, Bog će biti viđen u džennetu. Maturidi ne smatra da je prikladno propitivati ono što je navedeno u Tekstu jer se mora prihvatiti bez izmjena i bez poimanja značenja onoga što piše (bila kejf). Slično tome, Božije zasjedanje na prijestolje mora biti prihvaćeno, ali to ne znači da je On na mjestu. Bog je vječan, trajan, samodovoljan i jedinstven. Svojstva kao što su znanje, život, sluh, vid, govor, svemoć, volja, stvaranje, milost i druga svojstva bîti te svojstva djelâ se moraju pripisati Bogu. Obje ove vrste svojstava su vječna.

Definirajući vjerovanje (iman), Maturidi navodi da se ono sastoji od potvrđivanja (tasdik). Vjerovanje ne pretpostavlja znanje o predmetu vjerovanja, niti je uslovljeno dobrim djelima. Ono se zasniva na našem vjerovanju u Boga, Njegove meleke i vjerovjesnike. Maturidi nastoji utvrditi potrebu slanja vjerovjesnika u brojnim argumentima. Iako možemo postići određeno znanje o zbilji posredstvom razuma, ne možemo postignuti svo znanje koje je neophodno. Stoga nam je potreban neko ko može primiti potrebno znanje kroz objavu i obavijestiti druge. Osim toga, postojanje sporova među ljudima zahtijeva slanje nekoga ko je kadar presuditi među njima skladno pravdi, a taj čovjek može biti samo vjerovjesnik koji je podržan božanskom objavom. Maturidi pokušava dokazati vjerovjesništvo Muhammeda (a.s.) kroz njegove mu‘džize, te ukazujući na njegov savršeni moralni život i nadmoćnost njegovih učenja.

Raspravljajući o čovjekovim djelima, Maturidi kaže da je čovjek slobodan u određivanju vlastitih djela te da on to psihološki zna. Čovjekova djela stvara Bog, ali ih čovjek stječe (kesb). U tom smislu, Maturidi afirmira moć u čovjeku da bi ga učinio odgovornim za sopstvena djela. Budući da djela stvara Bog, bilo dobra ili loša, njih On predodređuje (kader) i određuje (kada). Međutim, njihovo činjenje nije djelo Boga, već ljudi. Dakle, Maturidi potvrđuje s jedne strane stvarnu moć u ljudskim bićima, a s druge pokušava sačuvati apsolutnu Božiju moć. U tom smislu, njegov stav se može smatrati središnjim, između mu‘tezilija i eš‘arija. Tretirajući etičke probleme, Maturidi drži da vrijednosti imaju objektivno postojanje, da mogu biti spoznate pomoću razuma. No, njegov racionalizam se razlikuje od mu‘tezilijskog. Za njega, i objektivna zbilja stvari i razum dolaze od Boga. U tom slučaju, ne može biti sukoba između zbilje stvarî i Božijeg etičkog suda.

Maturidi je razvio teološki sistem koji je, zajedno uz sistem njegovog savremenika el-Eš‘arija, postao jedna od preovladavajućih škola sunnijskog islama. Baveći se teološkim pitanjima, on je zauzeo racionalniji stav od el-Eš‘arija. Međutim, isto tako je izbjegao pretjerani racionalizam mu‘tezilija. Shodno tome, predstavio je novu vrstu sinteze između objave i razuma (Leaman, 2015, 310–311).

U bh. medresama izučavani su el-Maturidijevi komentatori. U Gazi Husrev-begovoj biblioteci su pohranjeni komentari Maturidijevih djela. Sve ovo, na svoj način, govori o bh. konekciji sa imamom el-Maturidijem. Svi učenjaci na našim prostorima od Hasana Kjafije, šejha Juje, Bejadi Zadea pa do Mehmeda Handžića, Huseina Đoze i Ahmeda Smajlovića, insisitirali su na maturidijskom akaidu. Izučavanje i prezentiranje učenja imama el-Maturidija danas je itekako potrebno budući da je ono korespodentno vremenu i prostoru u kojem živimo: ono nas može sačuvati od svih izazova jedne tradicionalističke kritike, s jedne strane, te nas zaštiti od pretjeranih modernističkih istupa i kritika, kao i od neislamskih ideja općenito, s druge strane. Potrebno je, dakle, da se iznova svestrano aktivira i aktualizira njegovo učenje, posebno u akaidu, ali i u usul-i fikhu i tefsiru, jer ono zaista sadrži mogućnost da se učini aktualnim.

Keywords & Tags

Contact Us