Maniheizam

Govoriti o ovoj sljedbi podrazumijevalo bi osnovna znanja o onome što predstavlja dualistična (aṯ-ṯanawiya) slika svijeta. Postojanje dva osnovna religiozna dualizma vidljiva su iz samih učenja maniheizma i zoroastrizma. Radikalni dualizam na jednoj strani zagovara egzistiranje dva koeternalna duhovna počela/principa jednako odgovorna za uvođenje u postojanje svega onoga što jeste. Na drugoj strani je umjereni/vladalački dualizam koji podrazumijeva Vrhovnog Stvoritelja gdje drugi princip nastaje odnosno postaje kao suprotnost ili suprostavljenost prvome principu. Upravo tako, osnovno načelo koje uzima kao polazište za svoje učenje ova vrsta religijskih ili filozofskih pogleda na svijet jeste razumijevanje i promišljanje pitanja stvaranja i same prirode svijeta i naučavanje o egzistencijalnoj prisutnosti dvaju principa. Muslimanski autori ustanovit će jasnu razliku između dvije vrste dualističkih tradicija: one koja naučava da su dva počela različita jer je jedan vječan a drugi stvoren te onih, a u koje spada i maniheizam (al-mānawiyyah), koji zagovaraju da su u pitanju dva vječna, opozitna i neovisna principa/entiteta svjetlo (an-nūr) i tama (aẓ-ẓulmah) odnosno dobro i zlo. Ta dva vječna počela se supstancijalno razlikuju te su time svojstveni i po pitanju prirode djelovanja, mjesta, kretanja i svega drugoga. Posve je jasno kako sljedbenici pomenute doktrine svoje teološko-soteriološko viđenje razvijaju na konstantnom antagonizmu i neprijateljstvu koje se materijalizira u borbi ova dva pogleda kroz cijelu povijest sve do konačnoga trenutka/obračuna.

Dualistička slika svijeta, a kako to naznačuju i sami klasici, u teološkom smislu te riječi, nedvosmisleno je suprotna stajalištima i učenjima islama. Shodno tome, doći će do ozbiljnoga teološkoga promišljanja i problematiziranja učenja maniheizma na jednoj strani, kroz formu apologetskih djela, a na drugoj u formi otvorenih disputacija koje će muslimanski teolozi voditi, a kojima će prisustvovati i sam predvodnik (ẖalīfa) muslimana. Kako to bilježi al-Ğāḥiẓ u svome poznatome djelu Kitāb al-Ḥayawān (Knjiga o životinjama) tim disputacijama nazočit će prominentni muslimanski teolozi različitih provenijencija i to: Wāṣil ibn ʿAtāʾ, Abū l-Huẖail al-ʿAllāf, Muḥammed b. Al-Ğahm al-Barmaki, Qasim b. Sayyar i dr. Takvo što će, u vremenima poslije, dovesti do uvođenja polemičkoga stila u govor o ovoj religijskoj tradiciji gdje će se posebno isticati Ibn Ḥazm i al-Māturīdī.  Na kraju uvodnih naznaka o ovoj religijskoj tradiciji, čini se važnim spomenuti kako Ibn Ḥazm kroz vlastitu tipologizaciju religijskih učenja svrstava sljedbenike maniheizma u grupu onih koji vjeruju u više božanstva i stvorenost samoga svijeta.

Pitanje nastanka i imenovanja ove sljedbe vezuje se za samoga utemeljitelja Manija. No, jedan drugi pojam je, također, važan jer pretpostavlja odnosno korespondira prvome. Riječ je o pojmu zindīq koji se u prvim vremenima, u najvećoj mjeri, u svojoj teološkoj osnovi koristio kako bi izrazio one koji su prihvatili ovu vrstu svjetopogleda. Saznajemo kako je ovaj pojam vezan prvotno uz samu svetu knjigu Avestu koju donosi Zaratustra gdje sve ono što se odnosi na komentarisanje i razumijevanje ove knjige naziva Zand. Ova riječ će se, u klasičnoj literaturi, koristiti kako bi se opisalo samoga Manija i njegovo učenje i djelovanje. U pahlavi jeziku ovaj pojam je striktno vezan i odnosi se na maniheizam, a kao atribut koji opisuje i odnosi se prema nečemu, udomaćen je u vrijeme Manija. Svakako će Arapi za Perzijance koristiti naznačeni pojam kako bi odredili njihov odnos prema transcendentnome.

U pogledu same geneze dotične religijske ideje može se kazati kako na sličan način kao budizam u kontekstu hinduističke religijske tradicije i maniheizam biva etabliran kao jedan drugačiji/noviji pogled razumijevanja stvaranja svijeta i ideju transcendentnoga, ali ovaj put, ponajviše, u okrilju religije zoroastrizma. Sljedbenici ove religije, navodi Ibn Ḥazm, za svog utemeljitelja uzimaju Manija (216-276) koji je bio monah u Harranu. Odbacit će učenje Mojsija i Stari zavjet a opet će biti mnogo zainteresirani za učenja Zaratustre, Krista i Bude. Učenje koje će utemeljiti sam Mani je jedna vrsta sinkretizma koje proizilazi iz helenističkoga, kršćanskoga, zoroastrijanskoga i budističkoga učenja sa agnostičkim elementima. Tako će u svojoj knjizi koju je naslovio kao Šāburqān, a koja je pisana na pahlavi, odnosno perzijskom jeziku, kazati kako je on sam Božiji poslanik koji je naviješten od strane Mesīḥa, a koji dolazi sa knjigama mudrosti i znanja u kojima su sadržana dva osnovana principa koja nemaju niti početak niti kraj. Njegov dolazak je znak, prema onome što on propovijeda, kraja ideje poslanstva. Tvrdit će kako je dobio revelaciju da bi ispovijedao novu religiju. Napisat će uz svoje evanđelje, kako to prenosi Ibn al-Nadīm, još sedam knjiga koje su pisane na perzijskom i sirijskom jeziku, a u kojima će predstaviti temeljni nauk maniheizma. Najpoznatija među spomenutim djelima su: Kanz al-Iḥya (Riznica života), Sifr al-Asrār (Knjiga tajni), Sifr al-Ğababīr (Knjiga o divovima), Pragmateia, i dr.

Muslimanski klasični autori govore o dvije vrste tipologizacije koju donosi sam Mani u odnosu na sljedbenike maniheizma, ali i u odnosu na cijelo čovječanstvo. Najprije je riječ o podjeli u odnosu na samu poruku koju Mani propovijeda, dok je, s druge strane, riječ o podjeli koja navještava eshatološko razdoblje ili konačni usud svakog pojedinca. U tom smislu, novu  će religijsku zajednicu, u odnosu na samu poruku, podijeliti u dva staleža (grupe) shodno duhovnim kvalitetama i to na: izabrane (aṣ-ṣiddīqūn) i slušaoce/obični svijet (as-sammā'ūn). Svaka od ovih skupina imat će svoje mjesto i već određene preporuke koje treba, shodno Manijevome nauku, slijediti i primijeniti. Tako će se prva grupa posvetiti asketizmu i apstinenciji od svega onoga što vodi ka zadovoljavanju senzualnih ljudskih potreba. Uz  sve to, bit će na dispoziciji običnim ljudima/sljedbenicima podučavajući ih osnovnim doktrinama vjere. Posvetit će se razmišljanju, učenju i obavljanju svakodnevnih molitvi. Na drugoj strani, obični narod ili sljedbenici bit će u obavezi da slijede nauk izabranika, te im se preporučuje isključivo monogamija uz odsustvo reprodukcije i post, a zabranjuje im se i ubijanje životinja. Posebno su bili u obavezi da iskazuju poštovanje vatri, vodi i prema prirodnom okruženju. Ono što može biti interesantno kada govorimo o ovoj religiji, jesu tvrdnje koje upućuju na to da je maniheizam kroz povijest podržavao i preporučivao homoseksualnost kao izričitu orijentaciju svojih članova. No, takvo što, kako to ističe al-Bīrūnī, nije posve autentično i ne može se uzeti za posve vjerodostojno.

S druge strane, imamo podjelu, kako to bilježi Ibn al-Nadīm, koja kao kriterij uzima pitanje konačnog usuda ljudske duše. U tom slučaju, govori se o tri puta (ṯalaṯ tarīq) ili tri vrste ljudi: izabranici/svećenici, obični svijet i griješnici (al-insān al-āṣim). Prvi će biti obradovani i bit će stanovnici raja. Drugi će trebati u procesu transmigracije doživjeti purifikaciju koja će ih naposljetku osloboditi. Treći će biti oni koji su odbili učenje maniheizma te će biti reinkarnirani u tijelo životinje, a na kraju će biti stanovnici vatre te za njih nema spasenja. On navodi kako će se pojaviti više sljedbi unutar maniheizma, a najpoznatije među njima su: al-Mihrīyah i al-Miqlaṣīyah. Učenja ovih sljedbi bit će raspostranjena u Indiji, Perziji, Siriji.

Čini se važnim ovdje napomenuti kako se kroz djela klasika provlači kazivanje o raspravi ili dijalogu kojeg će Mani voditi sa svojim sagovornikom u prisustvu tadašnjega vladara Perzije Bahrāma ibn Hurmuza. Sržni dio rasprave je bilo pitanje apstinencije od rađanja i oslobađanje od težnji za ovim svijetom, a koje je zagovarao sam Mani. Aḏarbaḏ kao oponent takvim tvrdnjama će konstatovati kako Mani zagovara potpunu zabranu bračne zajednice što bi za posljedicu imalo nedostatak reprodukcije, a samim tim bi se pomoglo prvome počelu, tj. svjetlu da nadvlada tminu oslobađajući ljudsku dušu iz tijela. U tom smislu, smatrat će Aḏarbaḏ kako bi Mani trebao biti prvi lišen života pokazujući vlastitim primjerom put oslobođenja od tmine. Na ove riječi Mani je ostao bez argumentacije. Naravno, Bahrām će narediti pogubljenje njega i njegovih pristalica.

Keywords & Tags

Contact Us