Nakon ovih detaljnih informacija kako kršćanska teologija gleda na fenomen Krista, u nastavku kraći prikaz onoga kako to čine konstitutivni ali jednako tako i interpretativni izvori islama. Kristologija je sistematično promišljanje i bavljenje osobom Isusa Krista, a koji predstavlja sam temelj kršćanske vjere i teološke misli. Muslimanski autori će se u najvećem dijelu svojih teoloških eksplikacija u pogledu ove dogme baviti pitanjem inkarnacije, odnosno uskrsnuća. Koliko je važna ova doktrina govori i činjenica da se kršćanstvo u cjelini često naziva i religijom inkarnacije jer određuje i pretpostavlja ono što Isus jeste, odnosno šta on nije. Utoliko je važna da se, prema nauku kršćanstva, bez nje ne bi mogao razumjeti niti ostvariti sam čin spasenja. Prema ‘Abd al-Ğabbāru kršćanski autori koriste različite pojmove kojima iskazuju ono što se desilo činom inkarnacije ili utjelovljenja i to: sjedinjenje (ittaḥada), utjelovljenje (tağassada), postajanje čovjekom (ta’annasa), sastavljanje (tarakkaba). Načelno, u pogledu samoga nauka, kršćani su saglasni po pitanju samoga procesa u kome dolazi do sjedinjenja/utjelovljenja (ittaḥada) božanske prirode sa ljudskom u smislu da dvoje postaje jedno. Ipso facto, doći će do sjedinjenja Riječi Božije (De verbo incarnato), tj. Sina sa osobom Isusa Krista koji će u konačnici biti razapet, a potom i ubijen na križu. Bog se sjedinio sa čovjekom te su njih dvojica postali jedno.

U promatranju i problematiziranju pitanja inkarnacije, muslimanski klasici se pitaju šta predstavlja u ovakvom suodnosu sama Riječ. Da li se pod pojam Riječ misli na Oca, Sina ili Svetoga Duha ili je to nešto posve drugo. Ako bi njihov odgovor bio da je to nešto drugačije, to bi impliciralo kako oni ne vjeruju u trojstvo (at-taṯlīṯ) već u kvartitet (at-tarbī’). U pogledu ove doktrine, postoje mnoge razlike između samih kršćanskih sljedbi glede onoga što se, doista, tom prilikom desilo. Po pitanju onoga što Isus jeste ili same njegove prirode iskristalizirala su se sljedeća vjerovanja kako to donose klasični muslimanski autori. 

Prvo, Melkiti će tvrditi kako je Isus i riječ i tijelo koje se ujedinjuje, tj. Riječ se sjedinjuje sa Kristovim tijelom, te tim činom dvoje postaje jedno. Oni vjeruju kako je Krist sastavljen od dvije supstancije od kojih je jedna vječna a druga je stvorena.

Drugo, Isus je Riječ, ali ne i tijelo. Ovo je tvrdnja koja se pripisuje Nestorijancima jer su obavezno insistirali na tome kako je nemoguće da Bog uđe u očitujuću egzistenciju posredstvom rađanja koje je svojstveno ljudima, tj. da ga na ovaj svijet donese žena. Njihov nauk podrazumijeva da je Isus Krist i Bog i čovjek. U stvarnosti Mesīḥ podrazumijeva dvije supstancije i dvije hipostaze.

Treće, prema Jakobitima, Isus se pojavio/inkarnirao i u ljudskoj i Božijoj prirodi postajući jedna supstancija/narav (anna al-masīḥ ğawhar wāḥid). Za razliku od drugih, oni vjeruju kako je samim činom inkarnacije došlo do apsorbcije ljudske dimenzije u božansku. Takvo što je jednako ljudskome odrazu, reći će pripadnici ove sljedbe, koji se pojavljuje/reflektuje u ogledalu. U pogledu ove tvrdnje, tj. kako se utjelovljenje desilo analogno primjeru ljudskoga lika/odraza koji se pojavljuje na ogledalu nije moguće razumjeti kao bilo kakvu vrstu prisajedinjenja ili miješanja, jer ono (lice) ne pripada, ne postoji na njegovoj površini, niti se pojavljuje kao neodvojivi dio. U ovom slučaju, ogledalo je poput oka koje prepoznaje drugačije stvari, ali ništa više od toga. Ni manje ni više, prema ovoj sljedbi, sam Isus je Bog.

Muslimanski autori će na mnoge načine osporavati ove dijametralno različite poglede i to, ponajviše, koristeći se racionalnom argumentacijom želeći da kroz tu formu zadovolje standarde tadašnjih intertekstualnih disputacija. U pogledu gore izrečenoga, izdvojit ćemo samo nekoliko argumenata koji dokazuju nemogućnost onoga što kršćani naučavaju kao utjelovljenje/ovaploćenje iz vizure klasičnih autora. Krenimo redom. Najprije, na način na koji se ovaj proces predstavlja u učenju Melkita primjetno je kako je njihova analogija, ali samim tim i kristologija, neodrživa jer stavlja akcident na mjesto substancije. Sljedstveno tome, ovim činom božanska dimenzija postaje akcidentom/temporalnim dok, s druge strane, ljudska postaje supstancijom, a što u konačnici predstavlja jasno obezvređivanje koncepta Boga i čovjeka. U pogledu iznesenoga stava Jakobita razložno je postaviti stvari na sljedeći način: ako je božanstvo postalo čovjekom, onda je Krist postao čovjekom, jer kada dolazi do miješanja božanskoga i ljudskoga produkt toga je jedno, tj. Krist čovjek. S druge strane, ako je došlo do sjedinjenja božanskoga i ljudskoga onda u tom procesu Krist je lišen ljudskoga. No, ako nijedno od ovoga nije prihvatljivo, dolazimo do onoga što tvrde Nestorijanci kada kažu da je prilikom utjelovljenja došlo do toga da je u Isusu božansko ostalo božanskim, a ljudsko ljudskim. Ni manje ni više, takvo što je neodrživo jer bi to pretpostavilo da svako ljudsko biće u sebi ostaje i čovjekom i božanstvom što bi značilo da nema nikakve razlike između Isusa i drugih ljudi. Opravdano se nameće pitanje, koji dio Isusa je potrebno obožavati shodno činjenici da je i ljudske i božanske prirode? Ovaj njihov nauka, reći će klasici, čini se nemogućim jer se božansko ne mijenja niti mješa sa ljudskim, tj. temporalnim, niti je moguće da temporalno, tj. ono koje je nastalo postane vječno, tj. božansko.

            Slično kao i u pogledu Isusova utjelovljenja i o samom činu raspeća i uskrsnuća postoje različiti stavovi. Ono oko čega kršćanske sljedbe imaju jasan i monolitan stav, a posebno mislimo na Jakobite, Melkite i Nestorijance, jeste činjenica kako je došlo do ovaploćenja Sina u osobu Isusa Krista koji će biti razapet te će na križu umrijeti zbog ljudskih grijeha. Muslimanski klasici ovo pitanje smatraju fundamentalnim i daju sljedeće uvide u ono kako to naučavaju sami kršćani. Prvo, većina Melkita vjeruje kako je Isus stavljanjem na križ/raspećem u potpunosti umro i u pogledu ljudske (an-nāsūt) i božanske (al-lāhūt) naravi/dimenzije. Nestorijanci će naučavati kako je Isus, zasigurno, razapet i lišen života u ljudskoj, ali ne i božanskoj dimenziji (inna al-qatl waqa' 'ala al-masīḥ min ğihat nāsūt la min ğihat lāhūt) zbog činjenice da bol ne priliči Božijoj naravi. Jakobiti drže da se čin raspeća i smrti desio na razini jedne supstancije koja je opet nastala od dvije supstancije (naravi). Julianisti, u odnosu na sve druge sljedbe, smatraju kako je ovdje u pitanju čista imaginacija i nema veze sa stvarnošću.

Ove različite poglede na to što se desilo sa Isusom Kristom u trenutku raspeća muslimanski klasici koriste kako bi ukazali na nekonzistentnost i neuvjerljivost onoga što se ovim naukom pretpostavlja. Najprije, to je iskazano kroz činjenicu da se onoga koga se smatra Vječnim izruguje od strane onih koji su prolazni u času kada je on razapet na križu, a  što implicira da je Isus, iako je Bog, u nemogućnosti da sam sebi pomogne. Samim tim, problematizirat će se sam čin smrti. Utvrdit će se kako su stavci evanđelja u kontradikciji sa znanošću kada je po srijedi ovo pitanje jer kako stoji u evanđelju po Ivanu (19, 34) kada dolaze rimski vojnici i probadaju Isusa kopljem iz njegova tijela, a koje je još na križu, teče krv i voda. Prema zakonima medicine, u ovom slučaju, a na osnovu onoga što izlazi iz Isusova tijela, smrt je nastupila mnogo ranije, te je posve očigledno da je umro prirodnom smrću, a ne kako tvrde kršćani nasilnom tj. da je ubijen.

Neizostavan element njihova sagledavanja ovoga pitanja jeste referiranje na qur'ānske ajete u kojima se jasno i nedvosmisleno poručuje da Isus nije ni ubijen niti razapet nego da im se takvo što pričinilo.  Da sublimiramo, u islamskom svetopogledu, a na izvijestan način i u judaizmu, Božija Riječ ili Objava je pretočena u Knjigu, dok je u kršćanstvu, prvenstveno, Objava data u osobi Isusa Krista, tj. riječ je postala tijelo. Ono što je za muslimane Qur'ān, za kršćane je Krist: Riječ Božija se manifestirala u ljudskome liku.

Nakon ovih detaljnih informacija kako kršćanska teologija gleda na fenomen Krista, u nastavku kraći prikaz onoga kako to čine konstitutivni ali jednako tako i interpretativni izvori islama. Kristologija je sistematično promišljanje i bavljenje osobom Isusa Krista, a koji predstavlja sam temelj kršćanske vjere i teološke misli. Muslimanski autori će se u najvećem dijelu svojih teoloških eksplikacija u pogledu ove dogme baviti pitanjem inkarnacije, odnosno uskrsnuća. Koliko je važna ova doktrina govori i činjenica da se kršćanstvo u cjelini često naziva i religijom inkarnacije jer određuje i pretpostavlja ono što Isus jeste, odnosno šta on nije. Utoliko je važna da se, prema nauku kršćanstva, bez nje ne bi mogao razumjeti niti ostvariti sam čin spasenja. Prema ‘Abd al-Ğabbāru kršćanski autori koriste različite pojmove kojima iskazuju ono što se desilo činom inkarnacije ili utjelovljenja i to: sjedinjenje (ittaḥada), utjelovljenje (tağassada), postajanje čovjekom (ta’annasa), sastavljanje (tarakkaba). Načelno, u pogledu samoga nauka, kršćani su saglasni po pitanju samoga procesa u kome dolazi do sjedinjenja/utjelovljenja (ittaḥada) božanske prirode sa ljudskom u smislu da dvoje postaje jedno. Ipso facto, doći će do sjedinjenja Riječi Božije (De verbo incarnato), tj. Sina sa osobom Isusa Krista koji će u konačnici biti razapet, a potom i ubijen na križu. Bog se sjedinio sa čovjekom te su njih dvojica postali jedno.

U promatranju i problematiziranju pitanja inkarnacije, muslimanski klasici se pitaju šta predstavlja u ovakvom suodnosu sama Riječ. Da li se pod pojam Riječ misli na Oca, Sina ili Svetoga Duha ili je to nešto posve drugo. Ako bi njihov odgovor bio da je to nešto drugačije, to bi impliciralo kako oni ne vjeruju u trojstvo (at-taṯlīṯ) već u kvartitet (at-tarbī’). U pogledu ove doktrine, postoje mnoge razlike između samih kršćanskih sljedbi glede onoga što se, doista, tom prilikom desilo. Po pitanju onoga što Isus jeste ili same njegove prirode iskristalizirala su se sljedeća vjerovanja kako to donose klasični muslimanski autori. 

Prvo, Melkiti će tvrditi kako je Isus i riječ i tijelo koje se ujedinjuje, tj. Riječ se sjedinjuje sa Kristovim tijelom, te tim činom dvoje postaje jedno. Oni vjeruju kako je Krist sastavljen od dvije supstancije od kojih je jedna vječna a druga je stvorena.

Drugo, Isus je Riječ, ali ne i tijelo. Ovo je tvrdnja koja se pripisuje Nestorijancima jer su obavezno insistirali na tome kako je nemoguće da Bog uđe u očitujuću egzistenciju posredstvom rađanja koje je svojstveno ljudima, tj. da ga na ovaj svijet donese žena. Njihov nauk podrazumijeva da je Isus Krist i Bog i čovjek. U stvarnosti Mesīḥ podrazumijeva dvije supstancije i dvije hipostaze.

Treće, prema Jakobitima, Isus se pojavio/inkarnirao i u ljudskoj i Božijoj prirodi postajući jedna supstancija/narav (anna al-masīḥ ğawhar wāḥid). Za razliku od drugih, oni vjeruju kako je samim činom inkarnacije došlo do apsorbcije ljudske dimenzije u božansku. Takvo što je jednako ljudskome odrazu, reći će pripadnici ove sljedbe, koji se pojavljuje/reflektuje u ogledalu. U pogledu ove tvrdnje, tj. kako se utjelovljenje desilo analogno primjeru ljudskoga lika/odraza koji se pojavljuje na ogledalu nije moguće razumjeti kao bilo kakvu vrstu prisajedinjenja ili miješanja, jer ono (lice) ne pripada, ne postoji na njegovoj površini, niti se pojavljuje kao neodvojivi dio. U ovom slučaju, ogledalo je poput oka koje prepoznaje drugačije stvari, ali ništa više od toga. Ni manje ni više, prema ovoj sljedbi, sam Isus je Bog.

Muslimanski autori će na mnoge načine osporavati ove dijametralno različite poglede i to, ponajviše, koristeći se racionalnom argumentacijom želeći da kroz tu formu zadovolje standarde tadašnjih intertekstualnih disputacija. U pogledu gore izrečenoga, izdvojit ćemo samo nekoliko argumenata koji dokazuju nemogućnost onoga što kršćani naučavaju kao utjelovljenje/ovaploćenje iz vizure klasičnih autora. Krenimo redom. Najprije, na način na koji se ovaj proces predstavlja u učenju Melkita primjetno je kako je njihova analogija, ali samim tim i kristologija, neodrživa jer stavlja akcident na mjesto substancije. Sljedstveno tome, ovim činom božanska dimenzija postaje akcidentom/temporalnim dok, s druge strane, ljudska postaje supstancijom, a što u konačnici predstavlja jasno obezvređivanje koncepta Boga i čovjeka. U pogledu iznesenoga stava Jakobita razložno je postaviti stvari na sljedeći način: ako je božanstvo postalo čovjekom, onda je Krist postao čovjekom, jer kada dolazi do miješanja božanskoga i ljudskoga produkt toga je jedno, tj. Krist čovjek. S druge strane, ako je došlo do sjedinjenja božanskoga i ljudskoga onda u tom procesu Krist je lišen ljudskoga. No, ako nijedno od ovoga nije prihvatljivo, dolazimo do onoga što tvrde Nestorijanci kada kažu da je prilikom utjelovljenja došlo do toga da je u Isusu božansko ostalo božanskim, a ljudsko ljudskim. Ni manje ni više, takvo što je neodrživo jer bi to pretpostavilo da svako ljudsko biće u sebi ostaje i čovjekom i božanstvom što bi značilo da nema nikakve razlike između Isusa i drugih ljudi. Opravdano se nameće pitanje, koji dio Isusa je potrebno obožavati shodno činjenici da je i ljudske i božanske prirode? Ovaj njihov nauka, reći će klasici, čini se nemogućim jer se božansko ne mijenja niti mješa sa ljudskim, tj. temporalnim, niti je moguće da temporalno, tj. ono koje je nastalo postane vječno, tj. božansko.

            Slično kao i u pogledu Isusova utjelovljenja i o samom činu raspeća i uskrsnuća postoje različiti stavovi. Ono oko čega kršćanske sljedbe imaju jasan i monolitan stav, a posebno mislimo na Jakobite, Melkite i Nestorijance, jeste činjenica kako je došlo do ovaploćenja Sina u osobu Isusa Krista koji će biti razapet te će na križu umrijeti zbog ljudskih grijeha. Muslimanski klasici ovo pitanje smatraju fundamentalnim i daju sljedeće uvide u ono kako to naučavaju sami kršćani. Prvo, većina Melkita vjeruje kako je Isus stavljanjem na križ/raspećem u potpunosti umro i u pogledu ljudske (an-nāsūt) i božanske (al-lāhūt) naravi/dimenzije. Nestorijanci će naučavati kako je Isus, zasigurno, razapet i lišen života u ljudskoj, ali ne i božanskoj dimenziji (inna al-qatl waqa' 'ala al-masīḥ min ğihat nāsūt la min ğihat lāhūt) zbog činjenice da bol ne priliči Božijoj naravi. Jakobiti drže da se čin raspeća i smrti desio na razini jedne supstancije koja je opet nastala od dvije supstancije (naravi). Julianisti, u odnosu na sve druge sljedbe, smatraju kako je ovdje u pitanju čista imaginacija i nema veze sa stvarnošću.

Ove različite poglede na to što se desilo sa Isusom Kristom u trenutku raspeća muslimanski klasici koriste kako bi ukazali na nekonzistentnost i neuvjerljivost onoga što se ovim naukom pretpostavlja. Najprije, to je iskazano kroz činjenicu da se onoga koga se smatra Vječnim izruguje od strane onih koji su prolazni u času kada je on razapet na križu, a  što implicira da je Isus, iako je Bog, u nemogućnosti da sam sebi pomogne. Samim tim, problematizirat će se sam čin smrti. Utvrdit će se kako su stavci evanđelja u kontradikciji sa znanošću kada je po srijedi ovo pitanje jer kako stoji u evanđelju po Ivanu (19, 34) kada dolaze rimski vojnici i probadaju Isusa kopljem iz njegova tijela, a koje je još na križu, teče krv i voda. Prema zakonima medicine, u ovom slučaju, a na osnovu onoga što izlazi iz Isusova tijela, smrt je nastupila mnogo ranije, te je posve očigledno da je umro prirodnom smrću, a ne kako tvrde kršćani nasilnom tj. da je ubijen.

Neizostavan element njihova sagledavanja ovoga pitanja jeste referiranje na qur'ānske ajete u kojima se jasno i nedvosmisleno poručuje da Isus nije ni ubijen niti razapet nego da im se takvo što pričinilo.  Da sublimiramo, u islamskom svetopogledu, a na izvijestan način i u judaizmu, Božija Riječ ili Objava je pretočena u Knjigu, dok je u kršćanstvu, prvenstveno, Objava data u osobi Isusa Krista, tj. riječ je postala tijelo. Ono što je za muslimane Qur'ān, za kršćane je Krist: Riječ Božija se manifestirala u ljudskome liku.

Krist

Centralno mjesto u kršćanskoj teologiji zauzima osoba Isusa Krista ili ideja o Božijoj prisutnosti u Kristu. Mnogo je pojmova u upotrebi, kroz evanđelja, da bi se izrazila osoba Isusa, a da ništa od toga neće biti eksplicitna preporuka njega samoga. O kompleksnosti ovog nauka u pojmovnom ali i suštinskom smislu vidljivo je iz samog uvida u patrističko razdoblje. Krenimo redom. Važan temelj za same Crkve u teološkom smislu jesu ekumenski sabori od kojih je sedam koje priznaju obje Crkve, a koji su se desili u prvih osam stoljeća. Na saborima će biti razmatrana novonastala teološka pitanja i dolazit će do novih interpretacija koje će imati dugotrajne reperkusije na život u Crkvi. To će biti prilika da se određene grupe zbog svoje dijametralno suprotne percepcije magistralnih pitanja vjere isključe iz budućih tokova Crkve. Opći ili ekumenski sabori su: Nicejski (325.) sabor je prvi ekumenski koncil koga je sazvao car Konstantin s ciljem da se usaglase kristološka neslaganja. Nicejsko vjerovanje će biti fundament za dalje kristološke rasprave. Ovaj koncil će, uz sveopću marginalizaciju, odbaciti Arijevo učenje argumentirajući to tvrdnjom da je Isus homoousios (isto bitan) s Ocem i da drugačije ne može biti. Prvi carigradski sabor (381.) sa samim tekstom u kome su unijeti novi teološki pogledi bit će prihvaćen u cijelom kršćanskom svijetu. On će potvrditi credo Nicejskog sabora i ostaviti po strani do tada prevažno pitanje Trojstva koje je proizvelo dosta neslaganja u samoj Crkvi. Efeški (431.) sabor je pozvan kako bi se razriješile kontroverze vezane za nestorijanstvo, pelaganijanstvo te konačno prihvaćanje naslova Bogorodica za Mariju, majku Isusovu. Kalcedonski (451.) sabor ima svoju normativnu dimenziju i važnost za samu teologiju do današnjih dana. On će potvrditi zaključke Niceje i odgovoriti na nove rasprave o Kristovoj osobi. Kada govori o osobi Isusa Krista važno je istaći sljedeće: Istinski Bog i istinski čovjek/jedna osoba: istinski božanska, istinski ljudska, Krist iz dvije naravi koje su bez zabune, bez promjene, bez podjele i bez razdvajanja, dvije naravi u jednoj osobi. Drugi carigradski sabor (553.) potvrdio je stavove sa prethodnih sabora. Ono po čemu se pamti ovaj sabor jeste i insistiranje na nastojanju da se pomire stavovi onih koji su prihvatili učenje prethodnog sabora i onih koji to nisu učinili. Treći carigradski sabor (680.). Pitanje monotelitizma kome će prethoditi monofizitizam je zapravo insistiranje na jednoj naravi Krista i to božanskoj. Intencija sabora jeste bila da se pokuša pomiriti novi oblik tendencioznoga odricanja Kristu dviju naravi, a što je već kroz dokumente i zaključke Kalcedonskog sabora prihvaćeno. Zaključci ovoga sabora će naznačiti dvije naravi Krista. Nicejski II (787.) sabor je sazvan kako bi se razriješila već prisutna ikonoklastička (borba protiv slika) kontroverza. Zapravo, car Leon III (717-742) zabranio je ikone u Bizantijskom carstvu što će dovesti do prijepora među samim teolozima. Bit će to razlogom da se sazove sabor na kome je dozvoljeno štovanje, ali ne i obožavanje ikona. Ono što je bilo jasno jeste čovještvo Isusa Krista, a manje jasno kako napraviti razliku između osobe Isusa Krista i drugih ljudi. Konačni sud po pitanju naravi u Kristu ili odnosa između ljudske i božanske dimenzije u Kristu bit će donešen na Kalcedonskom saboru (451.) kada će većina prihvatiti da je Isus i Bog i čovjek.

Nakon ovih detaljnih informacija kako kršćanska teologija gleda na fenomen Krista, u nastavku kraći prikaz onoga kako to čine konstitutivni ali jednako tako i interpretativni izvori islama. Kristologija je sistematično promišljanje i bavljenje osobom Isusa Krista, a koji predstavlja sam temelj kršćanske vjere i teološke misli. Muslimanski autori će se u najvećem dijelu svojih teoloških eksplikacija u pogledu ove dogme baviti pitanjem inkarnacije, odnosno uskrsnuća. Koliko je važna ova doktrina govori i činjenica da se kršćanstvo u cjelini često naziva i religijom inkarnacije jer određuje i pretpostavlja ono što Isus jeste, odnosno šta on nije. Utoliko je važna da se, prema nauku kršćanstva, bez nje ne bi mogao razumjeti niti ostvariti sam čin spasenja. Prema ‘Abd al-Ğabbāru kršćanski autori koriste različite pojmove kojima iskazuju ono što se desilo činom inkarnacije ili utjelovljenja i to: sjedinjenje (ittaḥada), utjelovljenje (tağassada), postajanje čovjekom (ta’annasa), sastavljanje (tarakkaba). Načelno, u pogledu samoga nauka, kršćani su saglasni po pitanju samoga procesa u kome dolazi do sjedinjenja/utjelovljenja (ittaḥada) božanske prirode sa ljudskom u smislu da dvoje postaje jedno. Ipso facto, doći će do sjedinjenja Riječi Božije (De verbo incarnato), tj. Sina sa osobom Isusa Krista koji će u konačnici biti razapet, a potom i ubijen na križu. Bog se sjedinio sa čovjekom te su njih dvojica postali jedno.

U promatranju i problematiziranju pitanja inkarnacije, muslimanski klasici se pitaju šta predstavlja u ovakvom suodnosu sama Riječ. Da li se pod pojam Riječ misli na Oca, Sina ili Svetoga Duha ili je to nešto posve drugo. Ako bi njihov odgovor bio da je to nešto drugačije, to bi impliciralo kako oni ne vjeruju u trojstvo (at-taṯlīṯ) već u kvartitet (at-tarbī’). U pogledu ove doktrine, postoje mnoge razlike između samih kršćanskih sljedbi glede onoga što se, doista, tom prilikom desilo. Po pitanju onoga što Isus jeste ili same njegove prirode iskristalizirala su se sljedeća vjerovanja kako to donose klasični muslimanski autori. 

Prvo, Melkiti će tvrditi kako je Isus i riječ i tijelo koje se ujedinjuje, tj. Riječ se sjedinjuje sa Kristovim tijelom, te tim činom dvoje postaje jedno. Oni vjeruju kako je Krist sastavljen od dvije supstancije od kojih je jedna vječna a druga je stvorena.

Drugo, Isus je Riječ, ali ne i tijelo. Ovo je tvrdnja koja se pripisuje Nestorijancima jer su obavezno insistirali na tome kako je nemoguće da Bog uđe u očitujuću egzistenciju posredstvom rađanja koje je svojstveno ljudima, tj. da ga na ovaj svijet donese žena. Njihov nauk podrazumijeva da je Isus Krist i Bog i čovjek. U stvarnosti Mesīḥ podrazumijeva dvije supstancije i dvije hipostaze.

Treće, prema Jakobitima, Isus se pojavio/inkarnirao i u ljudskoj i Božijoj prirodi postajući jedna supstancija/narav (anna al-masīḥ ğawhar wāḥid). Za razliku od drugih, oni vjeruju kako je samim činom inkarnacije došlo do apsorbcije ljudske dimenzije u božansku. Takvo što je jednako ljudskome odrazu, reći će pripadnici ove sljedbe, koji se pojavljuje/reflektuje u ogledalu. U pogledu ove tvrdnje, tj. kako se utjelovljenje desilo analogno primjeru ljudskoga lika/odraza koji se pojavljuje na ogledalu nije moguće razumjeti kao bilo kakvu vrstu prisajedinjenja ili miješanja, jer ono (lice) ne pripada, ne postoji na njegovoj površini, niti se pojavljuje kao neodvojivi dio. U ovom slučaju, ogledalo je poput oka koje prepoznaje drugačije stvari, ali ništa više od toga. Ni manje ni više, prema ovoj sljedbi, sam Isus je Bog.

Muslimanski autori će na mnoge načine osporavati ove dijametralno različite poglede i to, ponajviše, koristeći se racionalnom argumentacijom želeći da kroz tu formu zadovolje standarde tadašnjih intertekstualnih disputacija. U pogledu gore izrečenoga, izdvojit ćemo samo nekoliko argumenata koji dokazuju nemogućnost onoga što kršćani naučavaju kao utjelovljenje/ovaploćenje iz vizure klasičnih autora. Krenimo redom. Najprije, na način na koji se ovaj proces predstavlja u učenju Melkita primjetno je kako je njihova analogija, ali samim tim i kristologija, neodrživa jer stavlja akcident na mjesto substancije. Sljedstveno tome, ovim činom božanska dimenzija postaje akcidentom/temporalnim dok, s druge strane, ljudska postaje supstancijom, a što u konačnici predstavlja jasno obezvređivanje koncepta Boga i čovjeka. U pogledu iznesenoga stava Jakobita razložno je postaviti stvari na sljedeći način: ako je božanstvo postalo čovjekom, onda je Krist postao čovjekom, jer kada dolazi do miješanja božanskoga i ljudskoga produkt toga je jedno, tj. Krist čovjek. S druge strane, ako je došlo do sjedinjenja božanskoga i ljudskoga onda u tom procesu Krist je lišen ljudskoga. No, ako nijedno od ovoga nije prihvatljivo, dolazimo do onoga što tvrde Nestorijanci kada kažu da je prilikom utjelovljenja došlo do toga da je u Isusu božansko ostalo božanskim, a ljudsko ljudskim. Ni manje ni više, takvo što je neodrživo jer bi to pretpostavilo da svako ljudsko biće u sebi ostaje i čovjekom i božanstvom što bi značilo da nema nikakve razlike između Isusa i drugih ljudi. Opravdano se nameće pitanje, koji dio Isusa je potrebno obožavati shodno činjenici da je i ljudske i božanske prirode? Ovaj njihov nauka, reći će klasici, čini se nemogućim jer se božansko ne mijenja niti mješa sa ljudskim, tj. temporalnim, niti je moguće da temporalno, tj. ono koje je nastalo postane vječno, tj. božansko.

            Slično kao i u pogledu Isusova utjelovljenja i o samom činu raspeća i uskrsnuća postoje različiti stavovi. Ono oko čega kršćanske sljedbe imaju jasan i monolitan stav, a posebno mislimo na Jakobite, Melkite i Nestorijance, jeste činjenica kako je došlo do ovaploćenja Sina u osobu Isusa Krista koji će biti razapet te će na križu umrijeti zbog ljudskih grijeha. Muslimanski klasici ovo pitanje smatraju fundamentalnim i daju sljedeće uvide u ono kako to naučavaju sami kršćani. Prvo, većina Melkita vjeruje kako je Isus stavljanjem na križ/raspećem u potpunosti umro i u pogledu ljudske (an-nāsūt) i božanske (al-lāhūt) naravi/dimenzije. Nestorijanci će naučavati kako je Isus, zasigurno, razapet i lišen života u ljudskoj, ali ne i božanskoj dimenziji (inna al-qatl waqa' 'ala al-masīḥ min ğihat nāsūt la min ğihat lāhūt) zbog činjenice da bol ne priliči Božijoj naravi. Jakobiti drže da se čin raspeća i smrti desio na razini jedne supstancije koja je opet nastala od dvije supstancije (naravi). Julianisti, u odnosu na sve druge sljedbe, smatraju kako je ovdje u pitanju čista imaginacija i nema veze sa stvarnošću.

Ove različite poglede na to što se desilo sa Isusom Kristom u trenutku raspeća muslimanski klasici koriste kako bi ukazali na nekonzistentnost i neuvjerljivost onoga što se ovim naukom pretpostavlja. Najprije, to je iskazano kroz činjenicu da se onoga koga se smatra Vječnim izruguje od strane onih koji su prolazni u času kada je on razapet na križu, a  što implicira da je Isus, iako je Bog, u nemogućnosti da sam sebi pomogne. Samim tim, problematizirat će se sam čin smrti. Utvrdit će se kako su stavci evanđelja u kontradikciji sa znanošću kada je po srijedi ovo pitanje jer kako stoji u evanđelju po Ivanu (19, 34) kada dolaze rimski vojnici i probadaju Isusa kopljem iz njegova tijela, a koje je još na križu, teče krv i voda. Prema zakonima medicine, u ovom slučaju, a na osnovu onoga što izlazi iz Isusova tijela, smrt je nastupila mnogo ranije, te je posve očigledno da je umro prirodnom smrću, a ne kako tvrde kršćani nasilnom tj. da je ubijen.

Neizostavan element njihova sagledavanja ovoga pitanja jeste referiranje na qur'ānske ajete u kojima se jasno i nedvosmisleno poručuje da Isus nije ni ubijen niti razapet nego da im se takvo što pričinilo.  Da sublimiramo, u islamskom svetopogledu, a na izvijestan način i u judaizmu, Božija Riječ ili Objava je pretočena u Knjigu, dok je u kršćanstvu, prvenstveno, Objava data u osobi Isusa Krista, tj. riječ je postala tijelo. Ono što je za muslimane Qur'ān, za kršćane je Krist: Riječ Božija se manifestirala u ljudskome liku.

Keywords & Tags

Contact Us