Kijas

Analogija; četvrti izvor islamskog prava nakon Kur'ana, Sunneta i idžma'a - konsenzusa.

Jezički kijas znači mjerenje ili utvrđivanje dužine, težine ili kvalitete nečega, pa se otuda vaga naziva mikjas. Arapski izraz kiset es-sevbu bi ez-zira znači „tkanina je izmjerena aršinom“ Kijas također znači poređenje s ciljem utvrđivanja identičnosti ili sličnosti između dvije stvari. 

Prema Sušiću (2005) u pravu kijas znači poređenje novonastalog pravnog slučaja o kome zakonodavac nema šerijatskog rješenja sa nekim sličnim slučajem iz prošlosti o kome postoji šerijatsko rješenje, u cilju prenošenja tog prvog rješenja na novonastali pravni slučaj! Kao primjer kijaskog rješenja navodimo kur'ansku zabranu vina kao jedinog opojnog pića poznatog Arapima u vrijeme Objave. U kasnijim vremenima javljaju se mnoge druge vrste alkoholnih pića sa različitim imenima, ali sa istim djelovanjem, a to je opojnost. Pošto islamski učenjaci dolaze do zaključka da je vino zabranjeno muslimanima samo zbog svoje opojnosti ini zbog čega drugoga, oni zaključuju, nakon uporedbe vina sa ostalim vrstama opojnih pića ili nadražujućih sredstava, da sve što ima svojstvo opojnosti jeste za muslimana haram kao i samo vino, jer je musliman uvijek odgovoran za svoje postupke, pa zbog toga mora stalno biti pri punoj svijesti.

Prema Kamaliju (2017) tehnički, kijas je produžetak šerijatskopravne kvalifikacije (vrijednosti) od izvornog slučaja (asl) na novi slučaj (fer), jer ovaj drugi ima isti djelotvorni uzrok kao i prvi. Izvorni slučaj reguliran je određenim tekstom, dok kijas proširuje isto tekstualno pravilo na novi slučaj.  Primjena kijasa opravdava se postojanjem zajedničkog djelotvornog uzroka (illet) kod izvornog i novog slučaja. Pribjegavanje analogiji opravdano je samo ako se rješenje novog čaja ne može pronaći u Kur'anu, Sunnetu ili kategoričkom idžma'u. Jer, bilo bi bespredmetno pribjeći kijasu ako se novi slučaj može riješiti pravilom postojećeg prava. Samo u pitanjima koja nisu obuhvaćena tekstovima (nusus) i idžma'om može se izvesti propis iz ovih izvora kroz primjenu analogijskog  zaključivanja.“

Prema Kamaliju rikladnost kijasa uvijek se mjeri na osnovu stepena njegove blizine i usklađenosti s tekstovma (nusus). Glavna svrha ove metodologije jeste da osigura da ni u kojim okolnostima analogijsko izvođenje ne djeluje nezavisno od tekstova (nusus):

1. Kur'an (El-Džumu'a, 62:9) zabranjuje prodaju ili kupovanje dobara u vremenu između ezana za džuma-namaz i završetka tog namaza. Po analogiji, ova zabrana širi se na svaku vrstu poslovanja, jer je djelotvorni uzrok, tj. Odvraćanje od namaza, zajednički svima njima. 

2. Prenosi se da je Poslanik, a.s., rekao: “Ubica ne nasljeđuje (svoju žrtvu).“ Po analogiji ovo pravilo proteže se na oporuku, što bi značilo da ubica ne može biti korisnik oporuke koju je sačinila njena žrtva.

Ljevaković (2005) navodi druge definicije kijasa. Prema definiciji Maturidija, koju preferiraju hanefijski usulisti, kijas je: „Objelodanjivanje norme slične onoj u jednom od dva spomenuta slučaja na osnovu istog zakonskog razloga u drugom slučaju.“ Ebu Bekr Baqillani definirao je kijas na sljedeći način: „Kijas je sravnjivanje poznatog sa poznatim radi utvrđivanja, ili norme, zbog postojanja zajedničkog razloga u oba Negiranja njihove pojma: utvrđivanja norme, ili svojstva, ili negiranja istih u njima“. Spomenutu je definiciju prihvatio i imam Gazali, kao i većina šeri'atskopravnih teoretičara šafijskog mezheba.

Ebu Husejn Basri definira kijas na sljedeći način: „Kijas je ustanovljavanje norme precedenta u novotretiranom slučaju zbog zajedničkog efektivnog razloga norme“. Sličnu, ali donekle modificiranu, definiciju preferira poznati šafijski usulist Razi. On veli da je najispravnije reći da kijas znači: „Utvrđivanje norme, slične normi poznatog slučaja, u drugom poznatom slučaju zbog njihove sličnosti u efektivnom razlogu norme, shodno mišljenju tumača“.

Svim ovim definicijama upućene su različite primjedbe od strane oponenata. Stoga ne treba čuditi izjava Imami Haremejna da je nemoguća stvarna definicija (finitio quid rei) kijasa, jer on sadrži različite pojmove poput: norme, a ona je oduvijek, novonastalog i precedentnog slučaja, a oni su nastali, i zajedničkog svojstva, a to je zakonski razlog . Svi pokušaji njegova definiranja ustvari su, veli Džuvejni, samo deskripcije. Analiza spomenutih terminoloških definicija vodi sljedećim zaključcima:

• Razlike u definiciji temelje se na različitom poimanju same prirode kijasa kao izvora normi, tj. Da li je on izvor prava poput Kur'ana i Sunneta, nezavisno od djelatnosti mudžtehida u njegovu razotkrivanju, ili je on rezultat djela mudžtehida, pa nema nezavisnu egzistenciju. Zastupnici prve tendencije definiraju ga, poput Samarqandija, Amidija, Ibni Hadžiba i drugih, kao „podudarnost jednog pojma drugome u efektivnom razlogu njegove norme“. Zastupnici druge tendencije definiraju ga, poput Baqillanija, Razija, Gazalija, Bejdavija i drugih, kao „sravnjivanje poznatog sa poznatim radi utvrđivanja, ili negiranja njihove norme, zbog postojanja zajedničkog razloga u oba pojma“, ili kao „utvrđivanje norme, slične normi poznatog slučaja, u drugom poznatom slučaju zbog njihove sličnosti u efektivnom razlogu norme, shodno mišljenju tumača“.

• Zajednička je karakteristika svih ovih definicija da se u njima spominju četiri konstitutivna elementa (rukna) kijasa: normirani precedent (asl), novotretirani (nenormirani) slučaj (fer'), norma precedenta (hukm al-asl) i isti zakonski razlog norme (‘illet al-hukm). – Spomenute definicije isključuju iz pojma zakonske analogije zaključivanje na osnovu razloga suprotnosti, jer se sve odnose na zaključivanje po sličnosti, a ne na osnovu različitosti.

Keywords & Tags

Contact Us