Istihsan jezički znači “odobriti ili smatrati nešto boljim, dobrim, lijepim“. Hanefije su usvojili definiciju Ebu el-Hasana el-Kerhija prema kojoj je istihsan princip koji odobrava odstupanje od ustanovljenog presedana u korist drugačijeg pravila zbog nekog razloga koji je jači od onoga koji se ostvaruje presedanom: „Istihsan je odustajanje mudžtehida od rješenja nekog pitanja na osnovu analogije radi jačeg razloga koji iziskuje odustajanje od analognog rješenja.“ Ljevaković (2004) objašnjavajući ovu definiciju navodi kako je istihsan u osnovi izvođenje norme „suprotno općem načelu oličenom u kijasu, iz razloga što je odstupanje od općeg načela u datom slučaju bliže duhu šeri'ata od njegove primjene, pa je oslanjanje na njeg argumentacijski jače od kijaša; to je traganje za pravim, ali skrivenim razlogom norme nasuprot očiglednog, ali nedjelotvornog razloga.“ Hanefijski pravnik Es-Serahsi smatra da je istihsan metod kojim se traži olakšanje u pravnom normiranju, a “otklanjanje poteškoće“ (ref' el-haredž), jeste suštinski princip vjere koji je objavljen u Kur'anu, u kojem se vjernicima obraća sljedećim riječima: Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoća imate (El-Bekare, 2:185)“.
Navodi se da su odluka halife Omera da se u vremenu gladi ne kažnjavaju kradljivci odsijecanjem ruke i zabrana braka s kitabijkama u određenim slučajevima primjeri istihsana i ove odluke su imale cilj javni interes i pravičnost. Pravičnošću u islamskom pravu istihsan naziva Kamali (2017), praveći razliku između ove i pravičnosti koju definira pravni sistem na Zapadu. On navodi kako je i prije Ebu Hanife, koji je umnogome koristio istihsan, ovaj princip bio poznat pravnicima kao Ijasu ibn Muaviji ili abasijskom državnom sekretaru Ibn el-Mukaffi koji je kazao da bezrezervno pridržavanje analogije može odvesti u nepravdu. U tom kontekstu, Ljevaković (2004) objašnjava da mudžtehid“ pribjegava istihsanu u pojedinačnom slučaju i izuzima ga iz općeg načela, predstavljenog u kijasu, kada njegova pretjerana upotreba rezultira udaljavanjem od duha i intencija Šeri'ata.“
Istihsan, osim hanefijskih, koriste i malikijski pravnici pa tako se navodi da je imam Malik kazao kako je istihsan devet desetina ljudskog znanja, a veliki malikijski teoretičar Ibn al-'Arebi definirao istihsan kao: „Preferiranje ostavljanja dokaza metodom izuzimanja i olakšice zbog oponiranja sadržaja drugog dokaza nekim njegovim segmentima.“ Ibn al-'Arebi smatra da se dokaz može ostaviti radi običaja (“urf), konsenzusa (idžma'), interesa (masleha) i olakšavanja (tejsir). Prema Ljevakoviću istihsan u značenju u kojem ga upotrebljavaju malikijski pravnici korespondira onome što se u savremenoj pravnoj teoriji definira kao „duh zakona“. Prema Kamaliju (2017) on se kod Malikija u biti, sastoji od davanja prednosti maslehi nad pravilom kijasa u slučaju kada postoji sukob između njih. Hanbelijska definicija istihsana nastoji dovesti istihsan u blisku vezu s Kur’anom i Sunnetom pa Ibn Tejmijje pod istihsanom smatra odbacivanje jednog pravnog pravila (hukm) u korist drugog, koje se smatra boljim na osnovu Kur'ana, Sunneta ili konsenzusa. Neki učenjaci su bili protiv istihsana kao argumenta pa ta Gazali smatra da interesi (mesalih) slijede šerijatske nagovještaje, ali istihsan nije vošđen time i ne predstavlja ništa sem hira.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba