Ešari

Ebu-l-Hasan ‘Ali b. Isma‘il je rođen u Basri oko 260/873., a umro je u Bagdadu 324/935. godine. Bio je osnivač jedne od glavnih teoloških škola unutar islama koja nosi njegovo ime. Ebu-l-Hasan, kako je bio poznat, bio je potomak Ebu Musaa el-Eš‘arija, čuvenog Vjerovjesnikovog druga. Nema mnogo informacija o njegovome životu. Otac mu je umro kada je el-Eš‘ari bio jako mlad. Kada se njegova majka udala za Ebu ‘Alija el-Džubba‘ija, dobro poznatog mu‘tezilijskog teologa i vođu ove škole u Basri, Eš‘arija je odgajao Džubba‘i koji ga je upoznao s mu‘tezilijskom teologijom. Također je učio hadis (vjerovjesničke predaje) i fikh (islamsko pravo) pred različitim učenjacima u Basri.

Oko 300/912. godine, kada je bio vodeći pobornik mu‘tezilijske škole i mogući nasljednik Džubba‘ija, Eš‘ari je napustio mu‘tezilijsku školu i izjavio da se pridružio ljudima Tradicije (ehlu-s-sunnet) te da je prihvatio vjerovanje selefa (prethodnikâ) koje predstavljaju ličnosti kao što su Ahmed b. Hanbel i drugi učenjaci vjerovjesničkih predaja. Postoji nekoliko izvješća o razlogu za ovo preobraćenje. Prema jednom predanju, Vjerovjesnik mu se pojavljivao nekoliko puta tokom mjeseca ramazana te mu je naredio da slijedi vjerovjesničke predaje i brani učenja vezana za ove predaje. Prema drugom predanju, njegova rasprava s Džubba‘ijem o sudbini tri brata, od kojih je jedan umro kao pobožnjak, drugi kao zlikovac, a treći kao dijete, jeste razlog njegovog napuštanja mu‘tezilizma. Nakon njegova preobraćenja, Eš‘ari je otišao u Bagdad gdje je proveo ostatak svoga života. Tu je učestvovao u raspravama s mu‘tezilijama, kršćanima, jevrejima i zoroastrijancima. Također, nastavio je pisati brojna djela i podučavati učenike. Ebu-l-Hasan el-Bahili, Ibn Mudžahid at-Ta’i, Bundar b. Husejn eš-Širazi i Ebu Zejd el-Mervezi su bili neki od njegovih najznačajnijih učenika.

Iako je imao duboko znanje u različitim granama islamskih nauka, Eš‘ari je postao znamenit u oblasti teologije. Suprotstavljajući se racionalizmu mu‘tezilizma, Eš‘ari je prvo obznanio da slijedi fideizam Ahmeda b. Hanbela, potom je pokušao podržati njegova vjerovanja racionalnim argumentima. Iako je prije njega bilo nekoliko mislilaca u sunnijskoj tradiciji koji su pokušali primijeniti racionalne argumente u odbranu religijskog učenja, Eš‘ari, uz pomoć svoje mu‘tezilijske pozadine, koristio je ovaj metod na uspješniji način. Kur’an, koji je Božiji vječni govor, jeste nestvoren. Svojstva djelovanja kao što su stvaranje i održavanje nisu vječna, u suprotnom se mora prihvatiti vječnost svijeta, što je nemoguće.

Prema Eš‘ariju, narav Božijeg lica, Njegove ruke ili Njegovog zasjedanja na prijestolje se ne može spoznati. Eš‘ari ne tumači ove izraze, ali misli da se ne mogu doslovno shvaćati, jer Bog nije tjelesno biće. Slično tome, po njemu, Bog će biti viđen na Budućem svijetu, no, pošto On nije tjelesan, tačna narav ovog viđenja ne može biti poznata. Prema Eš‘ariju, čovjekova djela želi i stvara Bog kroz moć stvorenu u čovjeku prije svakog djela. Zbog ove moći, čovjek je odgovoran za svoja djela. Djela nisu dobra ili loša sama po sebi, već zbog Božije volje. Ne mora postojati mudra nakana iza ovih djela, pošto ništa ne može na taj način iziskivati Božije djelovanje. Eš‘ari prihvaća atomizam mu‘tezilijske škole. Atomi se mogu udružiti i stvoriti tijela samo posredstvom Božije volje i moći. Uslijed Njegove milosti, Bog je kadar odabrati bilo kojeg čovjeka kao vjerovjesnika. Za Eš‘arija, mu‘džize su najvažniji pokazatelj istinitosti vjerovjesnika.

Eshatološka pitanja se mogu spoznati samo putem objave, iako se njihova zbilja ne može racionalno odbaciti. Vjera se sastoji od prihvaćanja i ne uključuje vanjsko izražavanje. Iako je grješnik podložan kazni, on ili ona ostaje vjernik/vjernica. Ljudi ne dobijaju nagradu zbog dobrog djela, već zbog milosti Božije. Eš‘ari smatra da se hilafet zasniva na izboru zajednice, a ne na određenju autoriteta. Eš‘arijeva gledišta su razvili, a u nekim slučajevima prilagodili, kasniji predstavnici njegove škole.

Eš‘ari je napisao brojna djela u različitim granama islamskih nauka, iako ih je samo nekoliko došlo do nas. Njegovo djelo Mekalat el-islamijjin (Izvješća muslimanâ) se može smatrati njegovim remek-djelom. U ovome djelu, on prvo daje objektivno izvješće o stavovima muslimanskih skupina; zatim iznosi gledišta nemuslimanskih grupa i filozofa; a potom kritički razmatra Božija imena i svojstva. Ono je vjerovatno napisano tokom njegovog mu‘tezilijskog razdoblja, a onda je neznatno izmijenjeno. Ovo djelo je postalo uzor sličnim djelima koja su kasnije napisana. U el-Luma‘ (Svjetla), on raspravlja o temama kao što su Božija svojstva, određenje (kader) i druga dogmatska učenja. U el-Ibana ‘an usul ed-dijana (Objašnjenje islamskih osnova), ponovno razmatra teološka pitanja. U Risala fi istihsan el-havd fi ‘ilm el-kelam (Rasprava o dozvoljenosti bavljenja naukom o kelamu), on brani korištenje kelama i njegovih racionalnih metoda. U Risala ila ehl es-sagr (Rasprava narodu Sagra), iznosi listu dogmatskih načela oko kojih se složio selef.

Ebu-l-Hasan el-Eš‘ari je predstavljao prekretnicu u historiji sunnijskog islama. Škola koju je on utemeljio postala je jedna od glavnih teoloških škola sunnijskog islama. Iako su po nekim pitanjima njegova stajališta modificirana, kasniji predstavnici ove škole su uglavnom slijedili njegova gledišta i branili njihovu racionalnu osnovu (Leaman, 2015, 31–33).

Keywords & Tags

Contact Us