Nesefi mufesir

Njegovo puno ime je: Abdullah ibn Ahmed ibn Mahmud en- Nesefi Ebul-Berekat. Rođen je u mjestu Ejzedž, u blizini Isfahana a godina njegova rođenja nije poznata. Naziv Neseft dobio je po gradu Nesefu u pokrajini Sind, između rijeke Amu-darja i grada Semerkanda Vrlo su šturi podaci o njegovoj biografiji, ali je, na osnovu tog naziva, sigurno da je neko vrijeme živio u gradu Nesefu.

Zbog velikog doprinosa na polju islamskih znanosti dobio je počasni naziv: Hajizuddin (Čuvar tjere), koji mnogi navode uz njegovo ime. Umro je i ukopan u svom rodnom mjestu, s tim što se biografi u potpunosti ne slažu kada je riječ o godini njegove smrti. Prema većini, radi se o 710. hidžretskoj, odnosno 1310. godini po gregorijanskom kalendaru, dok neki navode 701. godinu po Hidžri kao godinu njegove smrti. dr. Zehebi, nakon ukazivanja na činjenicu da je bio hanefijskog mezheba, o Nesefiju kaže: "On je bio jedan od skromnih i pobožnih a istovremeno i istaknutih učenjaka kasnijih generacija. Bio je kompletan islamski učenjak, bez premca u svoje vrijeme.

Bio je prvak u fikhu i principima dolaska do fikhskih rješenja (usuli-fikh) a istakao se i u hadiskim disciplinama i poznavanju Kur'ana.  Nesefi je u svom tefsiru Medarikut-tenli ve hakaikut-te'vili postupao slično Bejdaviji. Naime, on je uvidio vrijednosti Zamahšerijeva tefsira pa se pri pisanju svog komentara Kur'ana u dobroj mjeri koristio njegovim djelom, s tim što, kao ehlisunnetski učenjak, nije preuzimao one dijelove koji idu u prilog racionalističkim mu'tezilijskim stavovima. Prilikom čitanja tog tefsira može se primijetiti da se Nesefi držao principa koje je naveo u uvodu u svoj tefsir. Naime, pitanjima jezičke analize kur'anskog teksta on posvećuje pažnju, ali sa mjerom, kako ne bi previše prostora poklanjao toj strani tefsirske znanosti, kao što je bio slučaj sa ne malim brojem mufessira. Pored toga, on se upušta i u problematiku kiraeta, tj. različitog načina čitanja (učenja) pojedinih kur'anskih riječi. Pri tome on ne obraća pažnju na nevjerodostojne predaje u kiraetu (šazz), nego se ograničava samo na one koje su provjerene i pouzdane (mutevatir). Ćak, nije ni sve vjerodostojne kiraete (kojih ima deset) uzimao u obzir, nego se ograničio na sedam poznatih kiraeta, navodeći različite načine čitanja pojedinih riječi i označavajući kojem kiraetu, odnosno kojem imamu u kiraetu pripadaju.