Neobjavljene religije

Prema religiolozima pod sintagmom neobjavljene religijske tradicije se podrazumijevaju religijski sistemi koji ne poznaju ili ne posjeduju knjigu za koju se može ustvrditi i potvrditi da je primordijalnog karaktera. Ono što nedostaje takvim religijama jeste sam proces revelacije, u najopćemu smislu riječi, a što podrazumijeva donosioca i primaoca poruke. Poznato je da religije kojima se u ovom poglavlju bavimo ne baštine izvornu ideju poslanstva, odnosno nemaju poslanike ili donositelje Božije objaveu strogom smislu te riječi. Ono što nedostaje ovoj vrsti religijskih tradicija da bi kao takve bile svrstane u prvu kategoriju, a što su klasični muslimanski autori jasno naznačili, jeste relacija Bog-čovjek ili drugačije kazano dijalog između Stvoritelja i stvorenoga u formi svetoga teksta koji je kao takav spomenut kroz same konstitutivne izvore islama. Ovdje, u neobjavljene religije ubrajamo hinduizam, budizam, zoroastrizam i maniheizam.

Ako bismo geografski određivali prisustvo i nastanak velikih neobjavljenih religija trebali bismo kazati kako je to područje današnje Azije ili da budemo još konkretniji istočne Azije pa ih u isto vrijeme oslovljavamo i istočno-azijskim religijama. Prve dvije religijske tradicije, hinduizam i budizam, se još oslovljavaju i podrazumijevaju kao indijske, te su u pogledu duhovne baštine i razumijevanja procesa spasenja jako bliske dok se druge dvije u smislu nastanka razumijevaju kao perzijske. Distanciranje od svijeta imanentnog kroz različite oblike meditacije tipični su za hinduistički i budistički religijski svijet. Spasenje podrazumijeva proces odvajanja od ovog svijeta gdje se dostiže mokša odnosno nirvana, tj. oslobođenje kome se teži. U isto vrijeme, svijet kao pojavnost nije odijeljen od samoga Boga, nije nešto izvan Njega, nego li oboje zajedno predstavljaju istu stvarnost. Kroz indijske svete knjige Brahman ukazuje na vezu transcendentnog i imanentnog, Boga i stvorene stvarnosti. Primjera radi, u budizmu nailazimo na takav svetopogled gdje u učenju Mahayana budizma (Velika kola) primjećujemo govor o Budinom kozmičkom tijelu", tj. svijetu. S druge strane, zoroastrizam i maniheizam će kroz teologiju dualizma naučavati da je svijet ni manje ni više nego dvoje, dobro i zlo, istina i laž, pravda i nepravda. Ta dualistička slika svijeta će biti dominantna u njihovom sagledavanju ideje Boga i stvaranja Univerzuma, o čemu ćemo govoriti kasnije.

Na koncu možemo ustvrditi da je suštinska razlika u pojmovnom, ali i svakom drugom smislu između objavljenih i neobjavljenih religija prisustvo svetopovijesnog dijaloga na relaciji Transcendentno-imanentno kroz jasan odnos Bog-čovjek. Tim prije jer Objava, po svojoj unutarnjoj naravi, podrazumijeva izravni vid komunikacije i suobraćanja, te svoju manifestaciju i puninu poprima u religijama koje prave manje ili više kategoričnu razliku između Stvoritelja i stvorenoga. S druge strane, neobjavljene religijske tradicije kroz formu prosvjetljenja koje se rađa više iz jedne nutarnje činjenice ukazuju kako transcendentno postaje imanentno svijetu. Kozmocentrična i dualistička vizija svijeta su dominantne u kontekstu govora o istočno-azijskim religijskim tradicijama. Tako je kozmocentrična vizija preovladavajuća u hinduizmu i budizmu kreirajući jedan drugačiji vjerski mentalitet odnosno identitet gdje sam čovjek predstavlja dio svemira te, gdje se bol, patnja i sama smrt posmatra kao jedna od etapa na putu spasenja. Sannyasin u hinduizmu i bodhisattva u budizmu predstavljaju paradigmu nenavezanosti na svijet ili odmaka od života što u konačnici rezultira smirenju u sebi i svijetu. U isto vrijeme, kroz učenje zoroastrizma i maniheizma, dualistička vizija svijeta pretpostavlja antagonizam na relaciji svjetlo-tmina odnosno dobro-zlo.