Kesb

Al-Aš'arī nije izmislio termin stjecanje (iktisāb). Pronašao ga je u Qur' ānu u kojemu je ova riječ upotrijebljena 68 puta za označavanje ili materijalne dobiti ili stjecanja nagrade ili kazne na budućem svijetu za učinjena djela. Nju su u teološki jezik prvi uveli muʻtazilijski učenjaci. Al-Aš'arī, dakle, nije bio prvi koji je u historiji teologije primijenio rečenu teoriju. Prije njega u okvirima muʻtazilizma bile su se pojavile tri raznolike teorije stjecanja: Ḍirārova, Nağğārova i Šaḥḥāmova teorija. I Ḍirār i Nağğār su odbacili muʻtazilijsko stajalište da je čovjek stvoritelj svojih osobnih djela, tvrdeći da je njihov stvoritelj Bog, a čovjek njihov stjecatelj. Napustivši 912. godine muʻtazilije al-Aš'arī će prihvatiti ortodoksno učenje o predestinaciji, ali će, istodobno, prihvatiti i teoriju stjecanja pomenute trojice muʻtazilija.