Duša

Kao jedan od pet organa duhovne spoznaje u nama, duša nije samo vladarica nad sveukupnim kraljevstvima ljudske osobe, nego je baš ona onaj duhovni realitet u nama, skupa sa intelektom, na koji se odnosi naslov halife Božijeg na Zemlji". Ona je u odnosu na ljudsko biće isto što i ademovski mikrokozmos u odnosu prema makrokozmosu kao ovaploćenju teofanija Božijih Imena i Atributa.

Kao što je činom udahnuća od Duha Božijega čovjek postao laštilo na licu univerzuma kao 'neulaštena ogledala', kako bi se izrazio Andalužanin Muhjiddin ibn 'Arebi, jednako tako je i dušu Bog poslao u ljudsko biće da bude sjaj i svjetlina na licu svakog organa spoznaje u nama. Kao rūh duša je poput povjetarca ugodna mirisa koji oživljava, a kao nefs duša je poput vreloga vjetra koji uzrokuje svaki vid pokudnog gibanja i požuda. Duša kao rūh i duša kao nefs čine dva egzistencijalna toposa u kojima se susreću melek i šejtan. Biće od svjetlosti (melek) unosi u srce čvrstu svijest i potrebu o savezu vjernosti Bogu, dok šejtan, biće od ognja unosi u nefs poročnost i razvrat, istrajno zahtijevajući od srca da i ostale organe duhovne spoznaje navodi na poročnost i razvrat. Ne treba, naime, zaboraviti na činjenicu da svaki čovjek u svome duhovnom i fizičkom biću 'uzgaja' vlastitog 'meleka' ili 'šejtana' pod vidom krijeposnog ili poročnog egzistencijalnog stanja u koje svojim postupcima uvodi svoje spoznajne kapacitete.

Mudar čovjek koji u sebi razvija i nosi svijest o tome da predstavlja 'halifu Božijeg na Zemlji' kome je Bog povjerio svoje svekoliko stvorenje, takav čovjek nastoji u ravnoteži zadržati svoje spoznajne kapacitete i vrlinom umnosti koja istječe iz rūha na uzdi držati strast (al-havā') koja istječe iz nefsa, iz putene duše koja čini najsnažniji egocentrični zastor koji se spušta između čovjeka i Boga.