Din

Nemoguće je kur' ānski pojam ad-dīn (Religija) motriti neovisno u odnosu na pojmove islām i imān budući da se katkada značenjski podudaraju,no, i pored te podudarnosti valja podvući da postoji i stanovita semantička odijelitost na koju valja ukazati budući da se kada su posrijedi pomenuti pojmovi prilikom prevođenja na bosanski jezik uglavnom upotrebljavaju istoznačnice, pri čemu se, ukoliko osoba nije u prilici da konsultira izvorni tekst, neminovno događa semantički redukcionizam. Inače, pojam ad-dīn (Religija) vrlo je slojevit i raskošan te u sebi na svojevrstan način sublimira intencije i islāma i īmāna i to na način da svojom izvanjskošću utječe i umnogome determinira ono što islām (podložnost Bogu) predstavlja kao povanjštinjenje īmāna, dočim svojom unutarnjošću bitno koincidira sa īmānom kao dobrohotnim darom Božijim koji je utkan u srce vjernika, te kao takav, dakle, predstavlja čistu i nepatvorenu vezu čovjeka sa Bogom. Dakle, ad-dīn kao takav u sebi obujmljuje islām i īmān odnosno omogućava puni susret između te dvije inačice ljudskog osjećaja odnosno ophođenja, te predstavlja realizaciju ili ostvarenje Božanske volje (irādah) i htijenja (mashī'ah) u konkretnome vremenu. Kada je posrijedi veza između ad-dīna i islāma kao vjerozakona i podložnosti odnosno ovaploćenja vjere, vrlo je važno istaći i jezičko značenje pojma ad-dīn (Religija) koje na svojevrstan način upravo dimenziju potčinjavanja" reflektuje, i to kroz svoju bliskost s drugom riječju koju tvore isti korijeniti harfovi a koja znači dug (dayn). Samo potčinjavanje je i priznanje da nekome nešto dugujete i da upravo usljed nutarnje prožetosti tim osjećajem želite da podložnošću uzvratite onim što vam je prethodno pruženo. Jednako kao što se potčinjavamo osobi kojoj nešto dugujemo, naravno, i pored toga što međuljudski odnos nije moguće izjednačiti sa odnosom između Boga i čovjeka, jednako se tako udovoljava željama i zahtjevima Boga kojemu se duguje. Dakle, muslimani na religiju ili vjerozakon gledaju na izvjestan način kao na dug, budući da im Bog nudi vječnu sreću i uspjeh ukoliko se opredijele za Božanske vrijednosti odnosno ukoliko potencijal koji im je prethodno od Boga darovan valjano upotrijebe i aktualizuju.

Kada je posrijedi Poslānikovo nasljeđe onda je hadis u kojemu se pod ad-dīn odnosno Religiju uvrštavaju islām (potčinjenost ili mirenje), īmān (vjera) i iḥsān (lijepo činjenje, dobročinstvo) vrlo sugestivan, zato što indicira da je riječ o sadržajno obuhvatnijem pojmu od pomenutih, odnosno o pojmu koji ih obujmljuje. Dakle, shodno islamskom svjetopogledu, Religija obgrljuje ispravan način činjenja ili postupanja, razmišljanja odnosno razumijevanja, kao i namjeru koja stoji iza konkretnoga postupka. Mogli bismo kazati da je potčinjavanje" Religija onoliko koliko se odnosi na djela i osvjedočenje, te da je činjenje lijepog Religija onoliko koliko se odnosi na intencije.

Pojmove islam i din veliki broj autora upotrebljava/o (je) kao sinonimne, no, naposlijetku je načinjena distinkcija te se pod pojmom islām podrazumijevaju religiijske dužnosti, dakle ono što je kao takvo zamjetljivo, perceptibilno, dočim se īmān odnosi na sāmu vjeru koja se u srcu zrcali te koja nasuprotno prvotnom pojmu nije zamjetljiva i predstavlja tajnu koju samo Bog poznaje. U tom značenju imam Ġazzālī u djelu Iḥyā' ʻulūm-d-dīn upotrebljava pomenute pojmove. Zanimljivo je da se katkada kao sinonim pojmu islām upotrebljavao pojam ʻilm. Usp. F. Rosenthal, Knowledge Triumphant: The concept of knowledge in medieval Islam, str. 97-100. Također Samir Beglerović, ʻAbd al-Qādir al-Ġaylānī i derviški red kaderija, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i Hadži Sinanova tekija u Sarajevu, Sarajevo, 2009., str. 210-213. Adnan Silajdžić, Islamska pobožnost", Znakovi vremena, 15, 2002., str. 50-56.

Nedžad Grabus ističe da je īmān oznaka za vjeru kao takvu ili za vjeru kako je osobno osjeća svaki pojedinac", Šejh Jujino tumačenje temeljnih tema maturidijskog akaida, Averroes, Ljubljana, 2020., str. 163.

Zanimljivo je istaći da se Rusmir Mahmutćehajić u prevođenju riječi dīn upravo opredjeljuje za riječ dug, te poznati kurānski stavak koji glasi: "Nema prisile u Religiju (2:256)" (u izvornom prijevodu stoji vjeru, no, mi se razložno opredjeljujemo da riječ ad-dīn prevodimo kao Religija), prevodi kao: "Nema prisile u dugu". Nadalje pojašnjava da je riječ o odnosu između Zadužitelja odnosno Boga i zaduženog odnosno čovjeka. Usp. Rusmir Mahmutćehajić, Andrićevstvo, Clio, Beograd, 2015., str. 111-112. Opet, važno je istaći da pojam religija u nekim kulturama i civilizacijama uopšte ne postoji, što je također veoma znakovito. Tako je taj pojam posve stran u Kini, Japanu i Indiji. Dakle, riječ je o pojmu koji je ponikao na evropskom tlu, te ga je, mogli bismo kazati, na svojevrstan način zapadnjačka kultura producirala odnosno prouzročila. Usp. Orhan Jašić, "Fenomenologija religije", Znakovi vremema, 15, 55/2012., str. 215-226.