Determinizam

Predstavnici determinističkog učenja smatraju da su sva ljudska djela determinirana i predestinirana od Boga. Čovjek nije kadar da bilo šta učini, jer Bog ima apsolutnu moć nad svim stvarima uključujući tu i njegovu volju odnosno njegova djela.

O naravi takvoga učenja obavještavamo se prije svega iz Poslanikovih hadisa, zatim Džehm b. Safvanovih učenja o determinizmu i napokon iz Damašćaninovih muslimansko-kršćanskih disputacija.

Tradicionalisti se, s tim u vezi, oslanjaju na brojne Poslanikove hadise zabilježene u poznatim kanonskim zbornicima. Evo jednoga hadisa koji je prenesen u raznolikim verzijama: Poslanik je rekao: - Adem, a.s., i Musa, a.s., su razgovarali. Musa je tom prilikom rekao: O Ademe, ti si kao praotac, našu sudbinu učinio lošom jer si nas izveo iz Dženneta. Na to mu je Adem odgovorio: - A ti si Musa onaj koga je Bog počastio da s njim razgovara i kome je Bog odredio sudbinu pišući je vlastitom rukom. Pa zašto me onda koriš zbog onoga što je Bog četrdeset godina prije mojega stvaranja odredio? Na taj način Adem, a.s., je dobio dijalog sa Musaom, a.s., Sve ono što se čovjeku događa u povijesti, hoće li neko biti bogat ili siromašan (rizk), i metapovijesti, vrijeme njegova rađanja i umiranja (edžel), je predodređeno. Štaviše, Bog je taj koji sam određuje cijenu proizvodima.

Na tragu tradicionalista Džehm b. Safvan će razviti odveć fatalističko učenje prema lpkemu Bog stvara sve ono što se u svijetu događa uključujući tu, naravno, i čovjekova djela. Stoga, ako kažemo da čovjek djeluje odnosno nešto čini to treba shvatiti samo u metaforičkom smislu, baš kao što kažemo da se kamen kreće, sunce izlazi i zalazi, voda teče, da je nebo oblačno i kišovito itd. Čovjek se, dakako, razlikuje u odnosu na druga bića jer posjeduje moć, volju i izbor, međutim, i ove akcidente, na temelju kojih čovjek djeluje u svijetu, Bog je takođe stvorio, kao što stvara njegovu visinu, boju kože itd. Kratko kazano čovjek je, prema Safvanu, prisiljen (medžbūr) da djeluje tako kako djeluje, odnosno on ne posjeduje u pravome smislu te riječi niti moć niti volju niti pravo na vlastiti izbor. I više od toga, prema njemu čak su i čovjekova nagrada odnosno i kazna, poput njegovih djela, podložni prisili (džebr), preciznije i religijske obaveze su naprosto rezultat božanske prisile koju On vrši na čovjeka. Nema razlike između ljudskih djela i bilo kojega drugog čina u prirodi. Čovjekova djelatnost ili angažman, poput svega drugoga u prirodnome svijetu, svejedno bila ona dobra ili ne, determinirana je odnosno neposredno je stvorena sa strane Božije. O tome se, pored već pomenutih izvora, vrijedne napomene mogu pronaći i kod Ivana Damaščanina u Disputatio Christiani et Saraceni.

Na temelju pomenutih triju izvora možemo zaključiti da originalnu formu determinizma valja tražiti u Džehmovom terminu džebra odnosno prisiljavanja. Džehm b. Safvan je, dakle, kur'anske ajete koji govore o predestinaciji razumijevao kao stanovito prisiljavanje čovjeka sa strane Božije. Vremenom, međutim, predstavnici ovakvoga učenja odbacit će ovaj termin (džebr) pripisujući ga isključivo Safvanu odnosno njegovim pristalicama džehmijama. Predstavnici učenja o predestinaciji nastavit će, naravno, vjerovati da Bog stvara ljudska djela, no, oni će biti konstantno opominjani dvama argumentima koje će protiv njih iznijeti mu'tezilije i kaderije koji su naučavali da čovjek ima moć nad svojim djelima: nepravično je sa strane Božije da kažnjava ljude za ona djela za (na) koja ih sami Bog prisiljava, odnosno da prisiljava čovjeka na takve stvari koje On želi i da naređuje stvari koje on ne želi naređujući da se istodobno tim odredbama ne pokoravaju.