Sprečavanje začeća bez saglasnosti supruge
PITANJE
Pokušala sam naći rješenje u nekoliko knjiga koje sadrže propise i mišljenja alima o planiranju porodice, ali svi uglavnom tretiraju slučajeve u kojima muškarac insistira na djeci, a ne žena. Zapravo, mene interesira da li muž ima pravo ženi uskratiti pravo na novo dijete (nisu bez potomstva), a generalno nisu u stanju siromaštva ili materijalne poteškoće. Činjenica je da žena relativno rano u odnosu na muškarca u potpunosti ostane bez mogućnosti da dobije djecu, i da generalno stanje trudnoće, rađanja i dojenja godi njenom psiho-fizičkom zdravlju. Znam isto tako da je važan princip dogovaranja u braku, ali me jako interesuje kakav je šerijatski propis, pogotovo kad u obzir uzmemo, npr. propis o azlu koji očigledno vodi računa o ženi.
ODGOVOR
Islam afirmira brak, porodicu i potomstvo kao temeljne, šerijatom zaštićene vrijednosti. Također, islam ohrabruje supružnike da imaju što brojnije potomstvo te da ih bojazan od siromaštva ne odvraća od toga. Međutim, islam uvažava specifične okolnosti i posebne potrebe i razloge koji se mogu javiti u pojedinačnim slučajevima te je načelno dopustio mogućnost planiranja porodice ukoliko se ukaže potreba za tim, odnosno u opravdanim slučajevima. Na ovo ukazuje poznati propis o tzv. azlu", tj. spriječavanju začeća prirodnim putem (prekidom odnosa prije ejakulacije). Analogno tom propisu, dopuštena je upotreba neštetnih kontracepcijskih metoda radi privremenog odgađanja začeća. I u slučaju azla", kao i ne/planiranja porodice potrebna je saglasnost oba supružnika. Kad je riječ o konkretnom pitanju, ulema ima podijeljeno mišljenje o tome, pa i u okviru hanefijskog mezheba. Raniji hanefijski pravnici (iz klasičnom perioda) uvjetovali su dopuštenost izbjegavanja začeća saglasnošću supruge pozivajući se na hadise i izjave ashaba u kojima se spominje ova saglasnost, dok oni iz kasnijeg perioda to dopuštenje ne uvjetuju, iako je ono svakako poželjno, pozivajući se na princip iskvarenosti vremena" (fesadu zeman) te uvažavajući činjenicu da u ovom slučaju pored općih, zajedničkih, mogu postojati i neki posebni interesi i razlozi kod svakog od supružnika. Skloni smo mišljenju da se tu radi o pravima i obavezama od zajedničkog, obostranog interesa te da je dogovaranje i usaglašavanje ispravan način rješavanja ovog problema. ...a nagodba je najbolji način..." – navodi se u suri En-Nisa, 128. ajet. Inače, propis o azlu", koga spominjete u svom pitanju, vodi računa o interesu i potrebi oba supružnika, a ne samo o interesu jednog od njih.