Isplata mehra nakon razvoda braka

Mehr je obavezni (vadžib) vjenčani dar koji pripada ženi po osnovu sklapanja valjanog šerijatskog braka ili bračne konzumacije u relativno ništavnom braku, te u nekim sumnjivim situacijama o kojima se govori u fikhskim djelima, a koje ovom prilikom nećemo spominjati. Mehr je utvrđen i naređen jasnim kuranskim tekstom. Uzvišeni u Kuranu kaže: I draga srca ženama vjenčane darove njihove podajte (En-Nisa, 4) U još nekoliko kuranskih ajeta govori se o obaveznosti mehra. Poslanik a.s. je naredio osobi koja je izrazila želju da se oženi: Obezbijedi neku imovinu, pa makar prsten od gvožđa (Buharija i Muslim) Obavezivanje mladoženje, a ne i nevjeste, na davanje vjenčanog dara - mehra u skladu je s temeljnim islamskim principom da sve troškove braka i bračnog života snosi muž, dok je obaveza žene da se brine o kućnim poslovima i odgoju djece. Naravno, jasno nam je da je u savremenim uslovima života došlo do velikih promjena i transformacija u društvenom i porodičnom životu, u smislu promijenjene uloge bračnih drugova u društvu i porodici, ali je ipak prvi model još uvijek, prema našem mišljenju, dominantniji u islamskom svijetu i muslimanskoj sredini općenito. Mehr nije ni rukn (konstitutivni element) ni šart (uvjet) sklapanja braka. On je obaveza (vadžib) koja nastaje kao šerijatskopravna posljedica sklapanja braka. Izvorni je propis da se mehr ugovori i isplati prilikom sklapanja braka. Međutim, radi olakšavanja sklapanja braka, islamski pravnici su dozvolili da se mehr može podijeliti u dva dijela: mehri-muadždžel koji se uručuje nevjesti odmah, tj. prilikom sklapanja braka i mehri-muedždžel (odgodni) koji se isplaćuje u slučaju razvoda ili smrti jednog od supružnika. Budući da u našim uslovima ustanova mehra nije sankcionisana pozitivnim zakonskim propisima, ni supruga ni Islamska zajednica u čijem okrilju se sklapaju šerijatski brakovi, nemaju pravnu zaštitu ni pravna sredstva kojima bi prinudili supruga da, u slučaju razvoda braka i odbijanja isplate mehra, isti isplati odlukom suda. U sadašnjoj situaciji ostaje samo oslanjanje na vjersku svijest i savjest koja treba motivirati muslimana na izvršenje obaveze. Sugerisati podjelu mehra na muadždžel (trenutni) i muedždždel (odgodni) u ovakvoj situaciji, kada se zna da mehri-muedždžel nije moguće realizirati ako to muž odbije, jedna je vrsta obmane žene na koju ona svjesno ili nesvjesno pristaje. Zato sugeriramo dva moguća rješenja. Prvo je da se odustane od prakse podjele mehra na trenutni i odgodni i da se vrati na prvobitnu praksu, a to je uručivanje cjelokupnog mehra odmah prilikom sklapanja braka, tj. vraćanje na izvornu praksu - praksu jednog mehra koji se uručuje ženi prilikom sklapanja šerijatskog bračnog ugovora. Drugo rješenje je da se odgodni mehr (muedždžel) napiše na mjenici (ili u nekoj drugoj odgovarajućoj zakonskoj formi) kojom bi se muž obavezao na isplatu ugovorenog iznosa u slučaju razvoda braka njegovom krivicom ili smrću jednog od supružnika. Takav pravni dokument bi trebalo ovjeriti kod notara. Na jedan od spomenuta dva načina bilo bi moguće izbjeći kasnije eventualne nesuglasice i osigurati ženino pravo na ugovoreni odgodni mehr (mehri-muedždžel).