Pojašnjenje hadisa o čovjeku koji je ubio 99 ljudi i ušao u Džennet
PITANJE
U jednoj skorašnjoj hutbi hatib je dosta pažnje posvetio hadisu u kojemu se govori o čovjeku koji je pobio 99 ljudi, a onda je hladnokrvno ubio i stotog čovjeka, jer ga nije uputio kako da se iskupi za svoje grijehe. Na koncu mu je rečeno da dođe teobe". On je to učinio, a malo zatim je umro i ..."zaradio je Džennet!" Imajući na umu da ako je neko ubio jednu osobu, koja nije ubila drugu osobu, kao da je pobio cijeli svijet", neke džematlije su svoju dilemu (neshvatanje, neslaganje i sl.) prenijeli hatibu, a on je taj naš stav prenio jednom svom uvaženom kolegi. On je stao na stranu hatiba uputivši džematlije da pročitaju završne odredbe sure Al-Furqan. Međutim, u 70. ajetu spomenute sure se kaže: ali onima koji se pokaju i uzvjeruju i dobra djela čine, Allah će njihova hrđava djela u dobra promijeniti..." U konkretnom slučaju nije bilo ni uzvjerovanja", a pogotovo dobrih djela. Ovo je neshvatljivo iz još jednog razloga. Naime, u Kuranu se navodi: ...a on (faraon), kad se poče daviti, uzviknu: Ja vjerujem da nema boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam! Zar sada, a prije si neposlušan bio i razdor sijao?" U zbirci Izbor Poslanikovih hadisa" (odabrao i preveo Jakub Memić, Sarajevo, 1985.), pod red. brojem 812 stoji: Za pet počinjenih djela nema oprosta: 1. Allahu druga pripisivati, 2. ubiti osobu na pravdi Boga..." Molimo za pojašnjenje u nekom od narednih brojeva Preporoda.
ODGOVOR
Hadis na koji ukazujete u svom pitanju je autentičan (sahih), a zabilježili su ga Buharija i Muslim u svojim Sahihima. Odnosi se na slučaj koji se desio kod Izraelćana. Smisao i poruka hadisa jeste da ima nade u Allahov oprost i za teške grijehe i velike griješnike uključujući i teški grijeh ubistva nevinog čovjeka. Niko ne treba i ne smije gubiti nadu u Allahovu milost, jer su samo nevjernici oni koji nemaju nade u Njegovu milost, kako se navodi u jednom kuranskom ajetu. Međutim, uvjet oprosta je iskreno pokajanje prije nego što nastupi smrtni čas, kao što naglašava Uzvišeni u suri En-Nisa, 17.-18. ajet: Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima će Allah oprostiti. - A Allah sve zna i mudar je. Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: Sad se zaista kajem!" a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili."
Faraonovo pokajanje potpada pod značenje drugog ajeta, jer se u citiranom ajetu jasno kaže: ...a on (faraon), kad se poče daviti...". Uzvišeni u Kuranu, također, kaže: Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehove od toga, kome On hoće". (En-Nisa, 48). Allah dž.š. će oprostiti i širk, taj najteži grijeh, ukoliko se osoba pokaje. Znamo da su mnogi ashabi prije prihvatanja islama bili mušrici – idolopoklonici, ali se pokajanjem i prihvatanjem islama taj, kao i drugi grijehovi, brišu.
U tom smislu treba razumjeti kuranski ajet iz sure El-Maida, 32: Zbog toga smo Mi propisali sinovima Israilovim: ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao..." kao i 93. ajet iz sure En-Nisa: Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti – džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti". Spomenute kazne ukazuju na težinu grijeha ubice, ali se one odnose na ubicu koji se prije smrti ne pokaje zbog počinjenog grijeha. Kad se razumijeva i tumači jedan ajet, treba uzeti u obzir i ostale ajete kao i hadise koji govore o tematici koja se tretira odnosnim ajetom.
Tvrdnja da u konkretnom slučaju nije bilo ni uzvjerovanja", a pogotovo dobrih djela" ne stoji, jer da osoba o kojoj je riječ u spomenutom hadisu nije uzvjerovala ne bi se raspitivala o mogućnosti pokajanja i ne bi se odlučila na napuštanje zemlje zla i zaputila ka zemlji dobrih ljudi. Prema tome, osoba iz Benu Israila se pokajala, uzvjerovala i dobro djelo učinila. Kretanje na put ka zemlji dobrih ljudi je znak iskrene teobe, oživljene vjere i po sebi je dobro djelo.
Želimo ovom prilikom naglasiti i skrenuti pažnju hatibima i svima onima koji drže javna predavanja i sl., da spomenuti i slične hadise ne treba doslovno citirati tokom hutbe ili predavanja, jer ih mnogi slušaoci mogu pogrješno razumjeti, mogu u njihovim očima umanjiti strah od težine počinjenog grijeha, mogu ne djelovati kao faktor odvraćanja od grijehova, već djelovati u suprotnom pravcu, jer, eto, Allah će oprostiti sva nedjela! Dovoljno je prenijeti slušaocima njihov smisao i mudrost zbog kojih se navode u tradiciji, bez prevelikog detaljisanja i doslovnog citiranja.