Razlika imeđu nenamjernog gutanja vode (tj. grješkom) i gutanja vode u zaboravu
PITANJE
Molim Vas za jedno pojašnjenje. Vidim da ste na par mjesta u odgovorima na pitanja naglasili da nenamjerno gutanje vode (tokom uzimanja abdesta, gusula i sl) za vrijeme posta kvari post. S druge strane ono što ja znam od ranije i što je napisano na mnogim drugim portalima je da nenamjerno gutanje (kao i kad u zaboravu da postimo popijemo čašu vode ili par gutljaja) ni u kom slučaju ne kvari post jer nije praćeno svjesnom odlukom da se to izvrši. U tom kontekstu navedeni su i brojni dokazi (hadisi) npr. Ko u ramazanu bude jeo ili pio iz zaborava, neka nastavi sa postom, jer to ga je Allah nahranio i napojio. (Buharija, 1831., Muslim, 1155.). Dakle na čemu temeljite Vaš stav da nenamjerno gutanje vode kvari post?
ODGOVOR
Stav da nenamjerno gutanje vode, tj. grješkom, a ne zbog zaborava, kvari post je stav hanefijskog mezheba po kojem uglavnom dajemo odgovore na pitanja. U hadisu kojeg ste citirali spominje se zaborav, ali ne i grješka. Zaborav je prirodna smetnja, bez uticaja mukellefa, i post neće biti pokvaren usljed gutanja vode iz zaborava. Međutim, grješka je stečena smetnja, što znači da mukellef ima određenu ulogu u tome (nedovoljna pažnja, nemar), pa se ne može povući znak jednakosti između ove dvije smetnje (prirodne i stečene). Stav našeg mezheba je da se propis o nekvarenju posta gutanjem vode ili hrane iz zaborava ne može putem analogije prenijeti na isti postupak koji se čini grješkom, jer je u prvom slučaju propis donesen na temelju hadisa suprotno logici analogijskog zaključivanja (post se nastavlja unatoč činjenju onoga što ga inače kvari), pa ne može poslužiti kao osnova za analogiju. Prema tome, propis o nekvarenju posta gutanjem vode grješkom nije ustanovljen hadisom nego analogijom, a upotreba analogije (kijas) u ibadetima je inače sporna, a pogotovo ako je osnova suprotna logici analogijskog zaključivanja. Zato su hanefijski pravnici, kao i neki iz drugih mezheba, na stanovištu da je post u slučaju konzumiranja onoga što ga kvari grješkom pokvaren i da ga treba napostiti, postupajući po općem principu "da post kvari ono što se unosi u organizam, a ne ono što izlazi iz njega". Zaborav je izuzet iz ovoga zbog postojanja hadisa kojim se slučaj zaborava izuzima. Osoba samo neće biti griješna zbog toga jer ne postoji namjera, shodno tumačenju hadisa: "Mome ummetu je oprošteno ono što učini iz grješke, zaborava ili pod prisilom". (Ibn Madže i Ibn Hibban) Oprost se odnosi na grijeh, a ne na pravne posljedice djela učinjenih u spomenutim slučajevima. Stav o kojemu govorite uglavnom je stav hanbelijskog mezheba.