Ukoliko osoba namjerava da učini grijeh svjesno, ali ga ne učini, ne zato što je odustala, već zato što joj situacija nije dozvoljavala da počini taj grijeh, da li je počinila grijeh samim htijenjem/namjerom, ili taj grijeh ne postoji niti je upisan, jer nije ni učinjen? U ovom slučaju situacija nije dozvolila činjenje tog grijeha, a ne odsutajanje onoga koji je grijeh htio počiniti. Molim Vas za odgovor.
Slučaj opisan u pitanju može se posmatrati iz više uglova. Prvo, to što je osoba spriječena da učini grijeh unatoč ustrajnoj namjeri da ga počini, može se razumijevati kao znak Allahove milosti i pažnje, odnosno pružanja prilike osobi da preispita svoju lošu namjeru, da se pokaje zbog nje i da se odlučnije bori protiv sličnih primisli u budućnosti, a posebno da se čuva da ne dođe u fazu realizacije namjeravanog grijeha. S druge strane, ovo pitanje treba nas staviti u poziciju zapitanosti i zabrinutosti za samu namjeru činjenja grijeha pa i onda kada se ne realizira, posebno ako se osoba ne po/kaje zbog nje. Namjera je ta koja razgraničava između onoga šta jeste a šta nije ibadet, onoga šta jeste od onoga šta nije grijeh. Namjera razgraničavanamaz od tjelesne vježbe, post od dijete i običnog gladovanja. “Djela se prema namjerama vrednuju” - navodi se u poznatom hadisu kojeg su zabilježili Buhari i Muslim. U hadisu se doduše govori o namjeri u djelu koje je počinjeno, a ne onom koje nije počinjeno. Međutim, ako je osoba ustrajno namjeravala počiniti neki grijeh, ali je spriječena nekim objektivnim okolnostima, obično tu namjeru prati određeno planiranje, pripremne radnje, dogovaranje i sl., a sve to su djela. Prema tome tu namjeru obično prati neko djelo, a kako je namjera loša i ta djela se tako prosuđuju. Poznat je hadis u kome Poslanik, a.s., kaže: “Ako se dva muslimana bore jedan protiv drugog oružjem, pa jedan drugog ubije, i ubica i ubijeni će u Džehennem. Zašto i ubijeni - priupita neko začuđeno? Pa i on je želio ubiti svoga brata” - odgovorio je Poslanik, a.s. (Buhari i Muslim) Ovdje je, kako vidimo, uzeta u obzir namjera koju je imala ubijena osoba, iako je spriječena da realizira svoju namjeru djelom druge osobe. Hadis se, naravno, treba posmatrati i kao upozorenje i opomena muslimanima i muslimankama da paze ne samo na svoja djela, već i na svoje namjere prema kojima će im biti suđeno na Ahiretu.
Hadis u kojem se, između ostaloga, navodi da “onaj koji nakani učiniti loše djelo, pa ga ne učini, Allah će mu upisati dobro djelo, a ako kani da ga učini, pa to i ostvari, upisat će mu se jedno loše djelo” (Muslim), sasvim je izvjesno da se odnosi na onoga ko se na vrijeme pokaje i svojevoljno, radi Allaha, odustane od činjenja lošeg djela, a ne na osobu koja, mimo njene volje, bude spriječena, jer bi to bila svojevrsna nagrada za lošu namjeru od koje se nije svojevoljno odustalo i pokajalo. U spomenutom slučaju, kao da je osoba počinila namjeravani grijeh. Zato je neophodno da se takva osoba iskreno pokaje i čvrsto odluči da to više neće činiti, odnosno namjeravati činiti. Napominjemo da se ovdje govori samo o grijehu, odnosno moralnim posljedicama namjeravanog, a zbog objektivnih okolnosti nerealiziranog zlodjela, a ne o pravnim posljedicama koje se vežu samo za stvarno počinjeno zlodjelo, a ne za samu namjeru. S čisto pravnog aspekta, to su dvije potpuno različite situacije.
Adress: Kovaci 36, 71000 Sarajevo Bosnia-Herzegovina
email: info@islam.ba