Namaz osobe koja konzumira duhan
PITANJE
Pušenje u prisustvu nepušača i djece, haram, strogo zabranjeno? Je li pušaču zbog smrada i zadaha iz usta mekruh klanjati u džematu, kao i čovjeku koji je jeo luk? U obzir bi trebalo uzeti gledišta uleme iza 1980-tih, jer se od tada pouzdano zna da je duhan otrov i opasnost. I odgovor bi trebao biti nedvosmislen, jasan i precizan. Krajnje je vrijeme da muslimani uvedu malo brige za druge u svoj ahlak i edeb. Također, zbog objektivnosti onaj ko odgovara bi trebao biti nepušač.
Mogu li dobiti što jasniji stav islama po pitanju pušenja duhana, s obzirom da danas znamo da duhan škodi i ugrožava zdravlje onoga ko puši ali i onoga u društvu koji ne puši?
ODGOVOR
Zabranjenost pušenja duhana vezana je njegovom štetnošću po zdravlje čovjeka kao i kvalifikaciju rasipanja imovine u beskorisne ili čak štetne stvari. Kako je i Svjetska zdravstvena organizacija potvrdila štetnost duhana, zbog čega su mnoge zemlje uvele razne restrikcije u pogledu korištenja duhana te obavezale proizvođače da na duhanskoj kutiji napišu upozorenje da "duhan ubija", gotovo da je postignut konsenzus savremene muslimanske uleme o zabranjenosti pušenja duhana u islamu. Zabranjenost je još jača i intenzivnija u pogledu pušenja u prisustvu drugih, posebno djece, jer se štetnost proteže i na njih. U Kur'anu se kaže: "Ne bacajte se svojim rukama u propast!" Pušači upravo to rade! U hadisu se navodi: "Nije dozvoljeno nanositi štetu drugima, a ni na štetu uzvraćati štetom." Pušači oponiraju i ovom hadisu ukoliko pušenjem ugrožavaju druge ili ih podstiču na pušenje.
Također, ukoliko neko toliko puši da mu se čuje iz usta kao da je jeo luk, onda on time uznemirava klanjače u džematu, pa se i na njega odnosi propis o pokuđenosti klanjanja u džematu osobe koja je jela luk, posebno bijeli, jer je njegov smrad intenzivniji.
U osnovnim izvorima islama nema propisa koji izričito i nedvosmisleno tretira pitanje pušenja duhana, budući da u vrijeme objavljivanja zakona ta pojava nije bila raširena u muslimanskom društvu. Zato islamski pravnici ovaj propis, kao i propise za slične slučajeve, utvrđuju idžtihadom na osnovu općih načela šerijata, poput načela: Nije dozvoljeno nanositi štetu niti na štetu uzvraćati štetom. Također, zaštita vjere, života, zdravlja, časti i imovine čovjeka spada u osnovne ciljeve šerijata. Stoga, možemo reći da sve što šteti čovjeku i ugrožava spomenute vrijednosti, treba izbjegavati. Intenzitet zabrane štetnih stvari zavisi od intenziteta štete. Što je šteta veća, zabrana je jača. Kada je u pitanju pušenje duhana, stav o njemu se zauzima shodno rezultatima medicinske nauke i stavovima ljekara o štetnosti ove navike. Također, nije bez značaja, kod utvrđivanja propisa o ovom pitanju, ni činjenica da se beskorisno, zapravo na vlastitu štetu i štetu drugih i okoline, svakodnevno spaljuju milioni maraka. Čitateljki treba biti jasno da se samim iznošenjem jasnog stava islama o ovom pitanju, neće iskorijeniti štetna navika pušenja duhana. Ima mnogo jasnih i izričitih kuranskih zabrana štetnih postupaka, ponašanja i navika, poput onih o zabrani ubistava, nasilja, nepravde, krađe, korupcije, bluda, laganja, nereda, fitneluka, gibeta, nemimeta i sl., pa su navedeni grijesi i dalje prisutni u društvu. U svakom slučaju, ukazivanje na njihovu štetnost ostaje naša obaveza bez obzira na (ne)efikasnost našeg djelovanja.