Kritički osvrt na javne osobe
PITANJE
Da li spominjanje i kritikovanje javnih osoba, nosilaca raznih društveno-političkih funkcija, analiziranje njihovog rada i postupaka od strane običnih ljudi, u svakodnevnim razgovorima, spada u grijeh ogovaranja, ili su osobe koje su se prihvatile te uloge, podložne sudu i kritici običnog čovjeka? Naravno, ovdje je riječ o postupcima iz djelokruga nadležnosti istih soba na određenoj funkciji a ne o privatnom životu.
ODGOVOR
Kritički pristup djelovanju političara kao i nosilaca nekih drugih javnih poslova je nešto što je uobičajeno i poželjno u savremenom svijetu. No i u kritici treba poštovati moralne principe: biti umjeren, objektivan i istinito govoriti, a ne lagati, podmećati, baviti se insinuacijama, plasirati netačne i neprovjerene informacije, psovati i sl. Dakle, ako se to čini na temelju laži, neistina, neobjektivnosti, pristrasnosti, zlonamjernosti, nemarnosti prema eventualnim štetnim posljedicama po društvo i zajednicu, onda je takav pristup nemoralan i nepošten, pa time i islamski neprihvatljiv. Neprihvatljivo je učenje i filozofija po kojoj cilj opravdava sredstva, a pogotovo je neprihvatljivo ako su i cilj i sredstva nemoralni. Dobronamjernost i dozvoljenost korištenog sredstva su kriteriji moralne opravdanosti javne (a i tajne) kritike konkretnih javnih ličnosti, funkcionera.