Muslim | 1819

Profesor Fadil Maljoki kaže: Pored ovog hadisa, postoje i brojni drugi hadisi koji govore o vođstvu Kurejšija. Od ʻAbdullāha b. ʻUmara prenosi se da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Vlast će pripadati Kurejšijama sve dok ostanu od njih barem dva čovjeka.“ (Buharija, 1818)

Hadis: „Vođe su iz plemena Kurejš (Al-Aimma min Qurayš)“, nije zabilježen ni u jednoj od „Šest temeljnih hadiskih zbirki (Al-Kutub as-sitta)“. Nijedan predajni put ovog hadisa nije bez nedostataka, ali je prenesen brojnim predajnim putevima, zbog čega će neki hadiski učenjaci, poput Šuʻayba al-Arnaūṭa (u. 2016.), kazati „da je vjerodostojan na osnovu brojnih predajnih puteva kojima je prenesen (ṣaḥīḥ bi-ṭuruqihī wa šawāhidihī)“.[1] Ovaj hadis se prenosi od trojice ashaba: Anasa b. Mālika,[2] ʻAlīja b. Abī Ṭāliba[3] i Abū Barze al-Aslamīja. U hadisu koji se prenosi od Abū Barze al-Aslamīja stoji: „Vođe će biti iz plemena Kurejš sve dok pružaju milost onima koji im je traže, ispunjavaju ugovore i pravedno sude. Ko tako ne postupa, na njega je/neka je na njega prokletstvo Allahovo i meleka i svih ljudi.“[4]

Pored toga što je ovaj hadis na gramatičkoj razini iskazan deskriptivno i što ne pokriva sadržaje o kojima Muhammed, s.a.v.s., govori isključivo kao poslanik, indicije koje ukazuju na to da je Poslanik, s.a.v.s., ove hadise izrekao deskriptivno, odnosno da ih je izrekao zbog toga što su u vrijeme u kojem je živio pripadnici plemena Kurejš zaista od drugih plemena bili prepoznati kao vođe, jesu Kur'an, vjerodostojni hadisi, tekstualni kontekst hadisa, socio-politički kontekst i interpretacija ovog hadisa od ashaba.

1. Kur'an

            U Kur'anu se sugerira da funkcije treba davati onima koji su ih dostojni. Ne postoji kur'anski stavak na osnovu kojeg se može zaključiti da porijeklo igra ulogu u izboru za funkciju vođe, a kamoli da je ono uvjet da bi neko bio vođa: „Allah vam naređuje da odgovorne službe onima koji su ih dostojni povjeravate...“[5]

            Shodno Kur'anu, o javnim poslovima, a odabir vođe i vlasti je zasigurno jedan od najvažnijih javnih poslova, vjernici se trebaju dogovarati: „... i koji se o (javnim) poslovima svojim dogovaraju...“[6]  

2. Drugi hadisi

            Isticati svoje porijeklo kao vrijednost samu po sebi u jednom od hadisa naziva se običajem iz džahilijeta/predkur'anskog perioda: „Četvero u mom ummetu je džahilijetsko i ummet se toga neće riješiti: razmetanje porijeklom, vrijeđanje zbog porijekla, traženje kiše posredstvom zvijezda i naricanje za umrlim.“[7]

            U hadisima se ističe da nema prednost Arap nad ne-Arapom. Prenosi se od Poslanika, s.a.v.s., da je na Oproštajnom hadžu rekao: „O ljudi, vaš Gospodar je jedan, i svi ste vi od jednog čovjeka. Nema prednost Arap nad ne-Arapom... osim po svijesti o Allahu...“[8]

            Poslanik, s.a.v.s., naređuje pokornost vođi, pa makar on bio abesinijski rob. Ni u jednom od hadisa koje ćemo navesti ne spominje se da vođa mora biti iz plemena Kurejš da bi mu se bilo poslušno. Od Abū Darra prenosi se da je rekao: „Moj miljenik (Poslanik, s.a.v.s.) mi je oporučio da budem pokoran i poslušan, pa makar mi nadređeni bio rob odsječenih udova...“[9] Od Anasa b. Mālika prenosi se da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Slušajte i pokoravajte se pa makar vam zapovjednik bio Abesinac glave poput zrna suhog grožđa.“[10] Od Umm al-Ḥuṣayn prenosi se da je rekla: „Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: ʻAko bi vam zapovjednik bio i sakati robʼ, a mislim da je kazao i ʻcrniʼ, koji vas vodi shodno Allahovoj Knjizi, budite mu poslušni i pokorni.ʼ“[11]

            Poslanik, s.a.v.s., je na visoke funkcije postavljao i ashabe koji nisu bili iz plemena Kurejš. Tako je, naprimjer, odredio da vojskovođe u Bici na Mu'ti budu Zayd b. Ḥārita i ʻAbdullāh b. Rawāḥa,[12] dok je za vojskovođu vojske koja je pred njegovu smrt krenula prema granici sa Bizantijskim carstvom postavio Usāmu b. Zayda.[13] Nijedan od spomenutih vojskovođa nije pripadao plemenu Kurejš. Time je pokazao da svako, bez obzira na pleme kojem pripada, može biti izabran na funkciju koju je sposoban obnašati.

3. Tekstualni kontekst

            U nekim od citiranih hadisa ističe se razlog zbog kojeg Kurejšije jesu vođe, a to je da ih ljudi slijede. Ono što, također, ukazuje da je ove riječi Poslanik, s.a.v.s., izrekao deskriptivno jeste dio hadisa u kojem stoji „da nevjernici slijede njihove nevjernike“, što je iskaz koji ne može biti preskriptivan. Ako bismo ovaj hadis razumjeli preskriptivno, onda bi on podrazumijevao da i nevjernici/grešnici trebaju za vođe uzimati nevjernike/grešnike iz plemena Kurejš.

4. Socio-politički kontekst

            Navedene hadise Poslanik, s.a.v.s., izrekao je zbog činjenice da su u njegovom vremenu Kurejšije zaista bile vođe i da su ih druga plemena priznavala kao vođe zbog njihove brojnosti, političke moći, brige o Ka'bi, porijekla i prvenstva primanja islama. Čak i ako prihvatimo da je neke od spomenutih hadisa izrekao preskriptivno, oni nemaju univerzalnu punovažnost, tj. odnose se isključivo na specifičan socio-politički kontekst koji je bio na snazi u vrijeme Poslanika, s.a.v.s. U nastavku rada navest ćemo mišljenja istaknutih učenjaka, među kojima je i Ibn Haldūn (u. 1406.), poznati muslimanski sociolog i filozof historije, koji potvrđuju naš zaključak.

5. Interpretativna tradicija

            Zagovornici mišljenja da vođa/halifa treba biti iz plemena Kurejš svoj stav temelje na konsenzusu kojeg su navodno ashabi postigli kada su odlučili za halifu odabrati Abū Bakra i dati mu prisegu kod mjesta Saqīfa Banī Sāʻida. Prema njima, tada je Abū Bakr razmatranim hadisom dokazivao da vođa mora biti Kurejšija.[14] Međutim, da li je to zaista tako bilo? Slijedeći pokazatelji govore suprotno tome:

1. a) U hadisu u kojem se govori o pitanju nasljednika Poslanika, s.a.v.s., koje se pojavilo neposredno nakon njegove smrti, stoji da su Ensarije željele da halifa bude neko od njih. Da je zaista Poslanik, s.a.v.s., insistirao da vođa mora biti iz plemena Kurejš, za očekivati je da bi to eksplicitno rekao ashabima i da poznati ashabi, kao što su Saʻd b. ʻUbāda i Ḥubāb b. al-Mundīr, ne bi uopšte iznosili prijedlog da Poslanikov, s.a.v.s., nasljednik bude neko iz redova Ensarija. Tada se znameniti ashab Ḥubāb b. al-Mundir usprotivio Abū Bakru koji je kazao da su muhadžiri vođe, a da su ensarije veziri, i kazao: „Mi to ne prihvatamo. Neka od nas bude vođa, i neka od vas bude vođa!“[15] Saʻd b. ʻUbāda nije nikada dao prisegu Abū Bakru;[16]
2. b) Hadis u kojem stoji da je Abū Bakr, obraćajući se Saʻdu b. ʻUbādi i citirajući Poslanika, s.a.v.s., rekao: „Kurejšije posjeduju vlast, dobročinitelji slijede dobročinitelje iz ovog plemena, a grešnici slijede grešnike iz ovog plemena“, jeste mursal (prenosi ga tabiin od Poslanika, s.a.v.s.), pa, samim tim, ne zadovoljava formalne uvjete vjerodostojnosti,[17] a razmatrani dio ne navodi Al-Buhārī (u. 870.) u svom „Ṣaḥīḥu“. Prema verziji ovog hadisa koju navodi Al-Buhārī, Abū Bakr nije citirao hadis, već je sam kazao: „Ovo/vlast će se priznati samo plemenu Kurejš. Oni su srž Arapa po porijeklu i mjestu življenja“;[18]
3. c) Ako i prihvatimo obje navedene verzije, riječi Abū Bakra ni na koji način ne ukazuju da vođa treba biti iz plemena Kurejš samo zato što je on iz tog plemena, već zato što druga plemena vide Kurejšije kao svoje vođe i slijedi ih. To je i razlog zbog kojeg su Ensarije promijenile mišljenje i dale prisegu Abū Bakru;
4. d) Dva predanja od ʻUmara b. al-Haṭṭāba i jedno od ʻĀiše. Prvo predanje od ʻUmara b. al-Haṭṭāba glasi: „Kada bih bio na samrti, postavio bih Abū ʻUbaydu b. al-Ǧarrāḥa za halifu da je živ... A da sam na samrti, i da je Abū ʻUbayda umro, imenovao bih Muʻāda b. Ǧabala za halifu...“[19] Zašto bi ʻUmar b. al-Haṭṭāb imenovao za halifu Muʻāda b. Ǧabala, koji je bio Ensarija, ako halifa mora biti iz plemena Kurejš? Svi prenosioci navedenog predanja su pouzdani.[20] Drugo predanje glasi: „Kada bi mi došao jedan od dvojice ljudi, Sālim, štićenik Abū Ḥudayfe, ili Abū ʻUbayda b. al-Ǧarrāḥ, i kada bih mu prepustio vlast, imao bih puno povjerenje u njega.“[21] Sālim, također, nije pripadao Kurejšijama, već je bio rob koji je došao iz Perzije.[22] U predanju od ʻĀiše stoji: „Allahov Poslanik nije poslao Zayda s vojskom, a da ga nije postavio za vojskovođu. Da ga je Zayd nadživio, postavio bi ga za svog nasljednika.“[23] Opet postavljamo pitanje: Ako je uvjet za vođu muslimanske zajednice da bude iz plemena Kurejš, zašto ʻĀiša tvrdi da bi Poslanik, s.a.v.s., za svog nasljednika postavio čovjeka koji nije Kurejšija?

            Nakon generacije ashaba pa sve do vremena kada su Kurejšije (Emevije i Abasije) imale stvarnu političku moć prevladavalo je mišljenje da je uvjet za halifu da bude iz plemena Kurejš. Takvom mišljenju suprotstavile su se prvo haridžije, prema kojima porijeklo ne igra nikakvu ulogu u izboru halife,[24] a nakon njih i brojni učenjaci iz redova mu'tezilija. Ḍirār b. ʻAmr (u. 815.), poznati mu'tezilijski učenjak i učenik Wāṣila b. ʻAṭāʼa, osnivača mu'tezilijskog pravca, smatra čak da se prednost treba dati Nabatejcu (An-Nabaṭī) u odnosu na Kurejšiju, ukoliko je njegovo pleme malobrojnije i ako je manje utjecajan, jer bi u tom slučaju bilo lakše svrgnuti ga s vlasti ako ne postupa po šerijatu.[25]

            Premda učenjaci četiriju mezheba smatraju da je pripadnost plemenu Kurejš uvjet za vođu muslimanske zajednice, kod njih ne nalazimo šire obrazloženje ovog stava.[26] Zato, razložno možemo postaviti pitanje: Da li su oni imali takav stav zbog toga što su smatrali da je porijeklo uvjet za vođu muslimanske zajednice ili zato što su Kurejšije tada još uvijek uživale podršku drugih plemena?

            Kada su političku moć od Abasija preuzeli drugi narodi, poput Turaka Seldžuka, učenjaci počinju zastupati stav da pripadnost plemenu Kurejš nije uvjet za vođu, kao i objašnjavati razloge zbog kojih je Poslanik, s.a.v.s., izrekao navedene hadise. Izdvojit ćemo samo neke od tih učenjaka.

            Abū al-Maʻālī al-Ǧuwaynī (u. 1085.), učitelj Abū Ḥāmida Muḥammada al-Gazālīja (u. 1111.) te poznati ešarijski učenjak i pravnik šafijskog mezheba, smatrao je da vođa muslimanske zajednice ne mora biti pripadnik plemena Kurejš. On kaže: „Kada je u pitanju ovaj uvjet (da vođa mora biti Kurejšija), neki učenjaci se s tim ne slažu. Zbog mogućnosti različitih interpretacija, smatram da ovo pitanje ostaje otvoreno, a Allah zna šta je ispravno (Wa li-l-iḥtimāl fīhi ʻindī maǧāl, wa Allah aʻlamu bi-ṣ-ṣawāb).“[27] U svom drugom djelu, „Giyāt al-umam fi at-tiyāt aẓ-ẓulam“, Al-Ǧuwaynī će eksplicitnije kazati da je stava da vođa ne mora biti Kurejšija, a kao glavni razlog navodi to što je hadis kojim se argumentira da je uvjet za vođu da bude Kurejšija ustvari pojedinačna predaja (habar āḥād), a pojedinačna predaja ne nudi kategoričko znanje.[28]

            Abū Bakr al-Bāqillānī (u. 1013.), ešarijski učenjak malikijskog mezheba, zastupao je isto mišljenje. Ibn Haldūn (u. 1406.) će kazati da se Al-Bāqillānī po ovom pitanju slaže sa haridžijama te da je bio takvog stava zbog toga što je u njegovo vrijeme halifa izgubio političku moć, koja je prešla u ruke nearapskih vladara.[29]

            Ibn Haldūn kaže da postoji razilaženje o tome da li je pripadnost plemenu Kurejš uvjet za halifu. On smatra da je razlog zbog kojeg je vođa u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., trebao biti iz plemena Kurejš „interes koji se sastojao od uzimanje u obzir ʻasabiyye pomoću koje se ostvaruje zaštita i pravni zahtjevi ljudi“. Prema Ibn Haldūnu, jaka ʻasabiyya jeste uvjet da ne dođe do sukoba i podvojenosti i da se u zajednici uspostave prisni odnosi. Drugim riječima, Ibn Haldūn smatra da je u vrijeme Poslanika, s.a.v.s., vođa trebao biti iz plemena Kurejš, zbog toga što su druga plemena (plemenski ogranci Muḍara) priznavali Kurejšije kao svoje vođe i potčinjavali se njihovoj vlasti, što je za posljedicu imalo otklanjanje sukoba i razdora, čvrstu povezanost članova zajednice i njihovu veću sigurnost.[30]

            Ibn al-Atīr al-Ǧazarī (u. 1233.), znameniti hadiski učenjak, lingvista i historičar, tumačeći hadis: „Vođe su iz plemena Kurejš, dobročinitelji iz ovog plemena su vođe dobročinitelja, a grešnici iz ovog plemena su vođe grešnika...“,[31] kaže: „Ovaj hadis je iskazan deskriptivno, a ne kako bi se ustanovio propis/preskriptivno (hādā ʻalā ǧiha al-ihbār ʻanhum, lā ʻalā ṭarīq al-ḥukm fīhim).“[32]

            ʻAbbās Maḥmūd al-ʻAqqād (u. 1964.), egipatski učenjak, stava je da mnogi osporavaju da je uvjet za vođu da bude iz plemena Kurejš. On navodi argumente koji idu u prilog tom stavu, a koji ne izlaze iz okvira onoga što smo u ovom radu naveli. Ono zbog čega je Poslanik, s.a.v.s., dao prednost vođi iz plemena Kurejš u odnosu na druge vođe, prema Al-ʻAqqādu, jeste moć koju su Kurejšije imale u to vrijeme. Naime, u vrijeme misije Muhammeda, s.a.v.s., pleme Kurejš je bilo najmoćnije u Mekki, tada glavnom gradu/centru Arabijskog poluotoka.[33]

            Muḥammad Abū Zahra (u. 1974.), istaknuti egipatski muslimanski pravnik, nakon razmatranja svih hadisa koji govore o vođstvu, kaže: „Uvidom u sve hadise koji govore o vođstvu Kurejšija, uključujući hadis: ‘Vođe su iz plemena Kurejš’, postaje jasno da iz ovih hadisa ne proizlazi da vođstvo pripada plemenu Kurejš i da nije ispravno da drugima pripadne. Nesumnjivo je da je vođstvo drugih ispravno, a hadis: ‘Vođe su iz plemena Kurejš iskazan je deskriptivno (min qabīl al-ihbār)... ili ukazuje na odlikovanost Kurejšija (u tom vremenu), ali ne i na to da je pripadnost Kurejšijama uvjet vođstva.“ Prema njemu, Abū Bakr i ashabi koji su mu dali prisegu svoj stav su temeljili na osobinama koje su tadašnje Kurejšije imale: pobožnost (prvi su primili islam i bili uz Poslanika, s.a.v.s., u najtežim trenucima) i politička moć. Kod koga se nađu ove osobine, nastavlja Abū Zahra, može biti halifa.[34]

[1] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal, stručna obrada: Šu‘ayb al-Arnaūṭ i dr., pedeset tomova, Muassasa ar-risāla, Bejrut, 1416/1996., tom XIX, str. 318. (Musnad Anas b. Mālik, r. ʻanhu, br. 12307.)

[2] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal, Musnad Anas b. Mālik, r. ʻanhu, br. 12445., 12501. i 13098.

[3] Al-Ḥākim an-Naysābūrī, Al-Mustadrak ʻalā Aṣ-Ṣaḥīḥayn: Kitāb maʻrifa aṣ-ṣaḥāba, r. ʻanhum, Dikr faḍāil al-qabāil, Dikr faḍāil Qurayš, Muwālā Qurayš amān ahl Al-Arḍ, br. 7054.

[4] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal, Musnad Al-Baṣriyyīn, r. ʻanhum, Ḥadīt Abī Barza al-Aslamī, r. ʻanhu, br. 20091., 20096. i 20119.

[5] Kur'an, An-Nisāʼ, 58. Prijevod je Korkutov.

[6] Ibid., Aš-Šūrā, 38.

[7] Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-ǧanāiz, Bāb at-tašdīd fī an-niyāḥa, br. 934.

[8] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal, Ḥadīt raǧul min aṣḥāb An-Nabī, ṣ.ʻa.w.s., br. 23972.

[9] Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-masāǧid wa mawāḍiʻ aṣ-ṣalā, Bāb karāhiya taʼhīr aṣ-ṣalā ʻan waqtihā al-muhtār..., br. 648.; Sunan Ibn Māǧa: Abwāb al-ǧihād, Bāb ṭāʻa al-imām, br. 2862.

[10] Ṣaḥīḥ al-Buhārī: Kitāb al-adān, Bāb imāma al-ʻabd wa al-mawlā, br. 693.; Sunan Ibn Māǧā: Abwāb al-ǧihād, Bāb ṭāʻa al-imām, br. 2860.

[11] Ṣaḥīḥ Muslim: Kitāb al-ḥaǧǧ, Bāb istiḥbāb ramy ǧamra Al-ʻAqabah yawm An-Naḥr rākib^an..., br. 1298.; Sunan An-Nasāī: Kitāb al-bayʻa, Bāb al-ḥaḍḍ ʻalā ṭāʻa al-imām, br. 4203.; Sunan At-Tirmidī: Abwāb al-ǧihād ‘an Rasūlillāh, ṣ.‘a.w.s., Bāb mā ğā’a fī ṭāʻa al-imām , br. 1706.; Sunan Ibn Māǧā: Abwāb al-ǧihād, Bāb ṭāʻa al-imām, br. 2861.

[12] Šamsuddīn ad-Dahabī, Siyar aʻlām an-nubalāʼ, stručna obrada: Šu‘ayb al-Arnaūṭ i dr., dvadesetpet tomova, Muassasa ar-risāla, Bejrut, 1405/1985., tom I, str. 229.

[13] Ibid., tom II, str. 503.

[14] V. naprimjer: Yaḥyā b. Šaraf an-Nawawī, Al-Minhāǧ fī šarḥ Ṣaḥīḥ Muslim b. al-Ḥaǧǧāǧ, osamnaest tomova, Muassasa Qurṭuba, 1414/1994., tom XII, str. 276.

[15] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb faḍāil aṣ-ṣaḥāba, Bāb qawl An-Nabī, ṣ.ʻa.v.s.: „Law kuntu muttahid^an halīl^an“, br. 3668. Al-Buhārī ovaj hadis bilježi i pod rednim brojem 6830.

[16] Ad-Dahabī, Siyar aʻlām an-nubalāʼ, tom I, str. 276-277.

[17] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal, Musnad Abī Bakr aṣ-Ṣiddīq, r. ʻanhu, br. 19.

[18] Ṣaḥīḥ Al-Buhārī: Kitāb al-ḥudūd, Bāb raǧm al-ḥublā min az-zinā idā aḥṣanat, br. 6830.

[19] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal, Musnad Abī Ḥafṣ ʻUmar b. al-Haṭṭāb, r. ʻanhu, br. 109.

[20] Ibn Ḥaǧar al-ʻAsqalānī, Fatḥ al-Bārī bi šarḥ Ṣaḥīḥ Al-Buhārī, stručna obrada: Muḥammad Fuād ʻAbdulbāqī i dr., trinaest tomova, Dār ar-rayān, Kairo, 1407/1986., tom XIII, str. 127.

[21] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal, Musnad Abī Ḥafṣ ʻUmar b. al-Haṭṭāb, r. ʻanhu, br. 131.

[22] Više o njemu v.: Ad-Dahabī, Siyar aʻlām an-nubalāʼ, tom I, 167-170.

[23] Musnad Aḥmad b. Ḥanbal: Musnad ‘Āiša, r. ‘anhā, br. 26538., 26815. i 27503.

[24]Abū Bakr aš-Šahrastānī, Al-Milal wa an-niḥal, stručna obrada: ʻAbdulʻazīz Muḥammad al-Wakīl, tri toma, Muassasa Al-Ḥalabī, Kairo, 1387/1968., tom I, str. 116.

[25] Ibid., str. 91.

[26] O Abū Ḥanīfinom stavu v.: Abū Manṣūr al-Bagdādī, Uṣūl ad-dīn, Maṭbaʻa ad-dawla, Istanbul, 1346/1928., str. 275.; O stavovima Mālika b. Anasa, Aš-Šāfiʻīja i Aḥmada b. Ḥanbala v.: ʻAbdullāh b. ʻUmar ad-Damīǧī, Al-Imāma al-ʻuẓmā ʻinda ahl as-sunna wa al-ǧamāʻa, Dār Ṭayyiba, Rijad, bez godine izdanja, str. 269.

[27] Abū al-Maʻālī al-Ǧuwaynī, Kitāb al-iršād ilā qawāṭiʻ al-adilla fī uṣūl al-iʻtiqād, stručna obrada: Muḥammad Yūsuf Mūsā & ʻAbdulmunʻim ʻAbdulḥumayd, Maktaba al-hanǧī, Kairo, 1369/1950., str. 427.

[28] Abū al-Maʻālī al-Ǧuwaynī, Giyāt al-umam fi at-tiyāt aẓ-ẓulam, stručna obrada: Muṣṭafā Ḥilmī & Fuād ʻAbdulmunʻim, Dār ad-daʻwa, Aleksandrija, bez godine izdanja, str. 63.

[29] Ibn Haldun, Muqaddima, prijevod: Teufik Muftić, dva toma, El-Kalem, Sarajevo, 2007., tom I, str. 325.

[30] Ibid., tom I, str. 325-326.

[31] Ovaj hadis se prenosi od ʻAlīja b. Abī Ṭāliba, a bilježi ga, pored ostalih, i Al-Ḥākim an-Naysābūrī u svom „Mustadraku“: Kitāb maʻrifa aṣ-ṣaḥāba, r. ʻanhum, Dikr faḍāil al-qabāil, Dikr faḍāil Qurayš, Muwālā Qurayš amān ahl Al-Arḍ, br. 7054. Ad-Dāraquṭnī smatra da je ispravnije da je ovaj hadis izrekao ʻAlī b. Abī Ṭālib, a ne Poslanik, s.a.v.s.: ‘Alī b. ‘Umar ad-Dāraquṭnī, Al-‘Ilal al-wārida fī al-aḥādīt An-Nabawiyya, stručna obrada: Maḥfūẓurraḥmān Zaynullāh as-Salafī, šesnaest tomova, Dār Ṭayyiba, Rijad, 1405/1985., tom III, str. 198.

[32] Ibn al-Atīr al-Ǧazarī, An-Nihāya fī garīb al-ḥadīt wa al-atar, stručna obrada: Ṭāhir Aḥmad az-Zāwī & Maḥmūd Muḥammad aṭ-Ṭanāḥī, pet tomova, Al-Ḥalabī, 1383/1963., tom I, str. 116.

[33] ʻAbbās Maḥmūd al-ʻAqqād, Ad-Dīmuqrāṭiyya fī al-islām, Muassasa hindāwī li-t-taʻlīm wa at-taqāfa, Kairo, 2012., str. 52.

[34] Muḥammad Abū Zahra, Tārīh al-madāhib al-arba‘a, Dār al-fikr al-‘arabī, Kairo, bez godine izdanja, str. 78.