Buharija | 5443
HADIS
Džabir b. Abdullah je rekao:
"U Medini je bio jedan židov koji mi je davao predujam do branja mojih datula. Posjedovao sam zemlju kraj puta za Rumu. Datule nisu bile rodile. Prošla je godina dana, i u vrijeme berbe došao mi je židov, a ja ništa od njih nisam bio ubrao. Tražio sam od njega da mi produži rok do sljedeće godine, ali je on to odbijao. O tome je obaviješten i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao svojim ashabima: Hajdemo tražiti od židova da produži rok Džabiru. Došli su u moj palmik, i Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, počeo je govoriti židovu, ali je on odgovarao: Ebul-Kasime, neću mu odgoditi. Kada je to čuo, Poslanik je, sallallahu alejhi ve sellem, ustao i počeo kružiti po palmiku. Zatim je ponovo došao, razgovarao s njim, ali je on opet odbio. Ustao sam, donio malo svježih datula i stavio ih pred Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Jeo je, a zatim upita: Gdje ti je koliba, Džabire? Obavijestio sam ga, a on mi reče: Prostri mi u njoj! Prostro sam mu, i on je ušao i legao. Zatim se probudio, a ja sam mu donio drugi pregršt (svježih datula). Pojeo je malo, a potom ustao i ponovo govorio sa židovom, ali je ovaj opet odbio. Ponovo je otišao u palmik, a onda rekao: Džabire, beri i vrati dug! Ostao je dok je trajalo branje. Ubrao sam koliko mi je bilo potrebno da vratim dug, a nešto je i preostalo. Izišao sam do Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da ga obradujem, a on reče: Svjedočim da sam ja Allahov Poslanik!" Arušun i arišun znače isto, a to je nešto izdignuto, izgrađeno; građevina. Tumačeći riječ marušat (u 141. ajetu iz sure El-Enam Ibn-Ab)bas je rekao da je to ono na šta se podigne vinova loza i slično. (U arapskom jeziku) kaže se: Urušuha, a znači građevine nečega.
ARAPSKI
حَدَّثَنَا سَعِيدُ بْنُ أَبِي مَرْيَمَ، حَدَّثَنَا أَبُو غَسَّانَ، قَالَ حَدَّثَنِي أَبُو حَازِمٍ، عَنْ إِبْرَاهِيمَ بْنِ عَبْدِ الرَّحْمَنِ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ بْنِ أَبِي رَبِيعَةَ، عَنْ جَابِرِ بْنِ عَبْدِ اللَّهِ، رضى الله عنهما قَالَ كَانَ بِالْمَدِينَةِ يَهُودِيٌّ وَكَانَ يُسْلِفُنِي فِي تَمْرِي إِلَى الْجِدَادِ، وَكَانَتْ لِجَابِرٍ الأَرْضُ الَّتِي بِطَرِيقِ رُومَةَ فَجَلَسَتْ، فَخَلاَ عَامًا فَجَاءَنِي الْيَهُودِيُّ عِنْدَ الْجَدَادِ، وَلَمْ أَجُدَّ مِنْهَا شَيْئًا، فَجَعَلْتُ أَسْتَنْظِرُهُ إِلَى قَابِلٍ فَيَأْبَى، فَأُخْبِرَ بِذَلِكَ النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم فَقَالَ لأَصْحَابِهِ " امْشُوا نَسْتَنْظِرْ لِجَابِرٍ مِنَ الْيَهُودِيِّ ". فَجَاءُونِي فِي نَخْلِي فَجَعَلَ النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم يُكَلِّمُ الْيَهُودِيَّ فَيَقُولُ أَبَا الْقَاسِمِ لاَ أُنْظِرُهُ. فَلَمَّا رَأَى النَّبِيُّ صلى الله عليه وسلم قَامَ فَطَافَ فِي النَّخْلِ، ثُمَّ جَاءَهُ فَكَلَّمَهُ فَأَبَى فَقُمْتُ فَجِئْتُ بِقَلِيلِ رُطَبٍ فَوَضَعْتُهُ بَيْنَ يَدَىِ النَّبِيِّ صلى الله عليه وسلم فَأَكَلَ ثُمَّ قَالَ " أَيْنَ عَرِيشُكَ يَا جَابِرُ ". فَأَخْبَرْتُهُ فَقَالَ " افْرُشْ لِي فِيهِ ". فَفَرَشْتُهُ فَدَخَلَ فَرَقَدَ، ثُمَّ اسْتَيْقَظَ فَجِئْتُهُ بِقَبْضَةٍ أُخْرَى فَأَكَلَ مِنْهَا، ثُمَّ قَامَ فَكَلَّمَ الْيَهُودِيَّ فَأَبَى عَلَيْهِ فَقَامَ فِي الرِّطَابِ فِي النَّخْلِ الثَّانِيَةَ ثُمَّ قَالَ " يَا جَابِرُ جُدَّ وَاقْضِ ". فَوَقَفَ فِي الْجَدَادِ فَجَدَدْتُ مِنْهَا مَا قَضَيْتُهُ وَفَضَلَ مِنْهُ فَخَرَجْتُ حَتَّى جِئْتُ النَّبِيَّ صلى الله عليه وسلم فَبَشَّرْتُهُ فَقَالَ " أَشْهَدُ أَنِّي رَسُولُ اللَّهِ
عُرُوشٌ وَعَرِيشٌ بِنَاءٌ وَقَالَ ابْنُ عَبَّاسٍ مَعْرُوشَاتٍ مَا يُعَرَّشُ مِنْ الْكُرُومِ وَغَيْرِ ذَلِكَ يُقَالُ عُرُوشُهَا أَبْنِيَتُ