Budi na ovome svijetu kao tuđin

Božiji Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom uhvatio je za rame Abdullaha, sina Omerovog, Allah je zadovoljan njima obojicom, mladog ashaba koji je nastojao dosljedno slijediti svoga najvećeg uzora i prenijeti svaku njegovu mudrost drugima, pa mu je rekao:

عَنْ ابْن عُمَرَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمَا قَالَ: أَخَذَ رَسُولُ اللَّهِ صلى الله عليه و سلم بِمَنْكِبِي، وَقَالَ: "كُنْ فِي الدُّنْيَا كَأَنَّك غَرِيبٌ أَوْ عَابِرُ سَبِيلٍ". وَكَانَ ابْنُ عُمَرَ رَضِيَ اللَّهُ عَنْهُمَا يَقُولُ: إذَا أَمْسَيْتَ فَلَا تَنْتَظِرْ الصَّبَاحَ، وَإِذَا أَصْبَحْتَ فَلَا تَنْتَظِرْ الْمَسَاءَ، وَخُذْ مِنْ صِحَّتِك لِمَرَضِك، وَمِنْ حَيَاتِك لِمَوْتِك. (البخاري)

"Budi na ovome svijetu kao tuđin ili putnik!"

Ibn Omer, r. anhuma, govorio je: "Kada omrkneš, ne očekuj jutro, a kada osvaneš, ne očekuj večer. Odvadi od zdravlja za bolest i od života za smrt!"[1]

Kada smo došli na ovaj svijet, bili smo bez ičega, goli, slabašni, potpuno ovisni o drugima. Kada odlazimo s ovoga svijeta, odlazimo na isti način. Ništa sa sobom ne nosimo. Ogrnuti smo samo ćefinima i ničim više! U čemu je onda svrha čovjeka i smisao njegovog života, ako počinje i okončava na taj način, kao slabašno tijelo koje je u potpunosti ovisno o drugima, koje vrlo brzo truhne i nestaje.

Pitamo se šta je smisao života posebno danas, kada nam sve oko nas izgleda neobično i apsurdno. Žale se oni koji nemaju posla, jer nemaju od čega živjeti, a žale se i oni koji imaju posao, jer previše rade. Godinama se opterećujemo različitim obavezama i poslovima govoreći da to činimo radi naše djece, a ne nalazimo dnevno ni sat vremena da ga našoj djeci posvetimo ili ih čak napustimo kada smo im najpotrebniji! Kritiziramo druge da su nesposobni, neodgovorni, skloni mitu i korupciji, a i sami ni jedan posao ne završavamo, a da ne tražimo nekoga ko nam to može ubrzati i uspješno obaviti, mimo redovnih procedura. Govorimo o potrebi uvažavanja autoriteta, a niko nam nije dovoljno dobar i skloni smo svakodnevno blatiti sve oko sebe. Često govorimo o tome šta bismo voljeli postići u svome životu, vidimo to kao smisao i cilj našeg življenja, a onda čak i kada te želje konačno ostvarimo, nastavljamo dalje, često prazniji i nezadovoljniji nego što smo bili.  

U čemu je problem? U velikom jazu između naših želja, s jedne, i stvarnog htijenja i konkretnog djelovanja, s druge strane! Svi bismo željeli da imamo finansijski jaku državu, a niko ne želi plaćati poreze, drago bi nam bilo da putujemo moderno uređenim cestama, a teško nam je ispuniti i rupu na putu ispred naše kuće, željeli bismo da imamo moralno društvo, a sami se vrlo često krajnje nemoralno ponašamo!

Želimo li nešto promijeniti u ovom društvu, državi, želimo li poboljšati stanje u kojem se nalazi muslimanski svijet danas krenimo od sebe!

Svakodnevno čujemo i vidimo da ljudi umiru. Naši prijatelji, bliski rođaci, članovi porodice, neki u poznim godinama, neki tek na početku života. Nekima koji su završili sa svojim profesionalnim obavezama, došli u penziju, očekivali da se posvete sebi, svojim najdražim, došao je edžel. Drugi su tek počinjali sanjati o životu, planirati svoju budućnost. I njih je pretekao smrtni čas!

Ova saznanja trebaju nas snažno protresti kako bi se vrlo odgovorno preispitali kako mi živimo naš život? Život, koji se živi samo jednom?! U čemu vidimo smisao našeg življenja i rada? Kako i koliko djelujemo? U čemu vrijeme provodimo? Na koga, koliko i kako utječemo? Znamo da bočica miriše po onome što je u njoj! Jak miris ne ispuni samo bočicu, sobu, nego cijelu kuću, pa i dvorište, a slab se ne osjeti ni kada bočici poklopac skinemo. Gdje smo mi u svemu ovome?

Život je Božiji dar koji se samo jednom dobiva. I bez obzira koliko smo svjesni toga i kako ga ozbiljno prihvatamo, nikada nećemo dobiti novu šansu da ga živimo. Vrlo je važno biti svjestan ove činjenice na početku našeg osmišljenog života, u mladosti kada nam se širom otvaraju vrata ka različitim načinima života i kada biramo kako ćemo živjeti.

Allahova, dž.š., volja je da nam je život podijelio na dva dijela, ovozemaljski, prolazni i kratkotrajni, i onozemaljski, vječni. Ovaj svijet je vrijeme i prostor rada, zalaganja i angažmana, a budući svijet mjesto nagrađivanja i ubiranja plodova. Allah, dž.š., nije otkrio čovjeku dužinu trajanja njegovog života, tako da se on može završiti i prije nego je istinski počeo, u majčinoj utrobi, a može trajati i više od stotinu godinu. I kao što se prava ocjena ljudskih aktivnosti ne može donijeti samo na osnovu njihovog kvantiteta, tako se ni životi ljudi ne mogu mjeriti samo njihovom dugotrajnošću.

Nekada čovjek dugo živi, ali u njegovom životu ne nalazimo ništa vrijedno spomena, a nekada ljudski vijek ne bude dug, ali bude plodonosan, ispunjen mnogim dobrima i spominje se stoljećima. Među ljudima ima i onih koji žive i poslije smrti, jer su svojim znanjem i djelovanjem ostavili iza sebe značajan trag na polju politike, ekonomije, medicine, arhitekture i na brojnim drugim poljima ljudskog djelovanja, ali i svojom duhovnošću i moralnošću ukazali na nevjerovatne domete ljudskih mogućnosti i potencijala.

Upravo, zbog nepoznavanja dužine svoga života, a svjestan da se život živi samo jednom, musliman nastoji da što kvalitetnije ispuni svoj život.

Čovjek se, istina, rađa kao najnemoćnije stvorenje, dugo vremena mu treba da stane na noge, progovori, počne razmišljati i ispravno djelovati. Ali je biće kojem je omogućeno napredovanje i usavršavanje.

Allahove, dž.š., riječi: لَقَدْ خَلَقْنَا الْإِنسَانَ فِي أَحْسَنِ تَقْوِيمٍ [2]  ne znače samo da je čovjek stvoren u skladu najljepšem, nego i da je stvoren na način koji omogućava usavršavanje i postizanje perfekcije i izvrsnosti. 

Bez obzira na godine, odlika muslimana jeste da drži do sebe, da nastoji da u svakom pogledu bude bolji, kvalitetniji i uspješniji.

Božiji Poslanik, s.a.v.s., govorio je:

الْمُؤْمِنُ الْقَوِيُّ خَيْرٌ وَأَحَبُّ إِلَى اللَّهِ مِنْ الْمُؤْمِنِ الضَّعِيفِ وَفِي كُلٍّ خَيْرٌ

Jak vjernik je bolji i Allahu, dž.š., draži od slabog vjernika, a u obojici je dobro.[3]

Musliman ne smije nikada smetnuti s uma da s obzirom na to koliko i kako radi biva upamćen na ovom i nagrađen na budućem svijetu.

Zapitajmo se, kakav mi trag ostavljamo iza sebe, na porodicu, kod ljudi s kojima živimo i radimo, na okruženje u kojem se krećemo, trag u povijesti!

Naravno, za velika djela nisu dovoljni samo iskrena namjera, istrajnost i naša sposobnost, nego često i posebne prilike. Međutim, od nas se ne traži da činimo velika djela, nego da živimo kvalitetnim životom.

Od nas se traži da kada klanjamo – klanjamo na najbolji mogući način. Da naš namaz bude stvarni razgovor sa našim Gospodarom kroz koji ćemo Ga na najbolji način spominjati, zahvaliti Mu se na darovanim blagodatima, ali i zatražiti pomoć i podršku u rješavanju problema i poteškoća koje nas svakodnevno pritišću. Ashabi su postigli te nevjerovatne rezultate u povijesti prije svega zato što su bili duhovno jaki. Ta duhovna snaga se onda prelijevala u svakodnevni život. Tako se za h. Omera kaže da kada bi govorio – čulo bi se, kada bi hodao – žustro bi to činio, a kada bi udarao – zaboljelo bi! Nije bilo aljkavosti i improvizacija u onome što je činio!

Koliko pažnje pridajemo obrazovanju?

Nekada se u našoj tradiciji insistiralo na obrazovanju od kolijevke do groba, o tzv. cjeloživotnom učenju, a danas to cjeloživotno učenje svi primjenjuju više nego muslimani? Često ćete danas vidjeti muslimana da sate provodi u ispraznom razgovoru u kahvi ili drugom ugostiteljskom objektu, a vrlo rijetko ćete ga vidjeti da drži knjigu i nastoji nešto lijepo i korisno pročitati.

Kako se odnosimo prema drugima?

Koliko u drugima nastojimo vidjeti i pronaći dobra ili ih olahko osuđujemo i proglašavamo licemjerima, lopovima i nesposobnima? Kakva je naša komunikacija s drugima? Da li jedva čekamo da nas neko krivo pogleda pa da na njega prospemo, kroz vrlo ružne riječi, sav naš bijes i muku? Koliko smo daleko od one Džunejdove rečenice kada je rekao da je musliman poput plodne zemlje: "... na njega se baca sve negativno, nečist i sve vrste đubreta, a iz njega izlazi samo dobro"?!

Naglašavamo još jednom da je ljudski život Božiji dar koji se samo jednom dobiva. I bez obzira da li smo svjesni toga i kako ozbiljno to prihvatamo, nikada nećemo dobiti novu šansu da ga živimo!

Zbog toga se musliman krajnje odgovorno odnosi prema životu kojega živi. Nijedan trenutak svoga života ne traći uzaludno, bez razloga i smisla. I kada se odmara, čini to da bi bio spremniji za kasnije aktivnosti, a ne da bi, kako se to danas često kaže, "ubio vrijeme". Veliki islamski učenjak Muhammed el-Gazali kaže: "Odmor je pravo umornih, a ne besposlenih!"

Na mnoge stvari ne možemo utjecati i za njih nismo ni odgovorni. Davno je Salih Behmen, naš bošnjački intelektualac, rekao: "Mi nećemo biti odgovorni za situaciju koju smo zatekli, ali ćemo itekako odgovarati za onu koju smo ostavili iza sebe!"

Da bismo živjeli što kvalitetnijim životom, navodimo nekoliko konkretnih preporuka:

1. Imati jasan i konkretan cilj u životu koji će nas voditi postizanju Allahova, dž.š., zadovoljstva. Daleki i magloviti ciljevi čine čovjeka tromim i neaktivnim. Ibn Kajjim el-Dževzijja je govorio: "Ko put pred sobom vidi dalekim, njegov hod postaje tromim."[4] Ko ima jasan cilj, spreman je na brojna odricanja i žrtve, ali niko se ne žrtvuje za ono što mu je nepoznato i što ne voli. Nema žrtve bez ljubavi. Trebamo cilj za kojim žudimo, o kojem stalno mislimo, cilj koji ispunjava naše snove. Ukoliko naše misli pokrenu naša osjećanja, ništa nas neće spriječiti da stupimo u akciju. Za ono što volimo sve ćemo žrtvovati;
2. nakon jasnog preciziranja cilja isplanirati način kako ga postići. Planiranje budućnosti ni u kom slučaju ne proturječi našem vjerovanju u sudbinu. Ako nas Allah, dž.š., poživi, da nam zdravlja i mogućnosti, mi ćemo to i uraditi. Cilj se može ostvariti ličnim nastojanjem, pripremanjem sebe i kvalitetnim treniranjem za tako veliki poduhvat, ali ciljevi se mogu postići i udruženim, zajedničkim djelovanjem. Koji način odabrati zavisi od aktivnosti i cilja koji se želi postići. Ipak, nikada ne treba zaboraviti prednosti koje pruža zajedničko djelovanje;
3. dok razmišljamo o cilju, dok planiramo kako ga ostvariti, molimo Allaha, dž.š., da nam pomogne u osmišljavanju i preciziranju cilja i strategije, kako se ne bismo precijenili, ali ni potcijenili i čvrsto se oslanjamo na Njega. Uz Allahovu, dž.š., pomoć ništa nije nemoguće. I mora se raskriljuju i vatra postaje hladna i bezopasna ako je Allah s nama;
4. ulagati maksimalne napore u ostvarenju toga cilja. Prije svega, koristiti svaki trenutak da budemo sposobniji i stručniji. Nikada nemojmo kriviti sebe što ne znamo sve i što ne možemo sve, ali se uvijek trudimo da znamo i možemo više! Treba biti ambiciozan i motiviran. U tom smislu vrijedno je sjetiti se dr. Taha Huseina, poznatog egipatskog književnika i mislioca. Rođen je na selu. U ranoj mladosti je oslijepio od zaraznog zapaljenja očiju (trahome). Ali je bio radin i marljiv. Slijep je završio osnovnu i srednju školu, postao hafiz i upisao se na Sorbonu u Parizu. Uspio je na vrijeme završiti studij i odbraniti doktorsku disertaciju. Napisao je mnoga značajna djela kojima je ušao u povijest egipatske, pa i svjetske književnosti. Uvjeti za rad kod njega su bili jako ograničeni, ali je njegova volja pobjeđivala sve prepreke.[5]

Ako na ovakav način pristupimo našem životu, osjetit ćemo podizanje kvaliteta ne samo našeg života nego i života džemata i ukupne sredine u kojoj živimo. Tako ćemo doći do onog preporoda ummeta Božijeg Poslanika, s.a.v.s., tako željno i dugo iščekivanog, i na taj način će muslimani povratiti svoj ugled i dostojanstvo koji su im oduvijek pripadali:

وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ وَلَٰكِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَا يَعْلَمُونَ

A sav ugled pripada Allahu i Njegovom Poslaniku i onima koji vjeruju (u Allaha), ali licemjeri nisu toga svjesni.[6]

Kao rezime našeg razumijevanja ovoga svijeta i života na njemu prisjetimo se upečatljivog savjeta koji je uputio Božiji Poslanik, s.a.v.s., Abdullahu, sinu Omerovom, r. anhuma, a kojeg smo naveli na početku: "Budi na ovome svijetu poput tuđina ili putnika", tj. poput onih koji su daleko od zavičaja i zbog toga ne veži previše svoje srce za njega, jer zavičaj se jedino voli i za njim se čezne. Ključ razumijevanja života na ovome svijetu jeste biti svjestan da je to samo dio naše egzistencije i to onaj koji je prolazan, ali koji sudbonosno utječe na naš vječni život. Koliko god živjeli na njemu – malo nam je! Zato nastoj da ga svojim načinom života učiniš ne dužim, nego kvalitetnijim!

Autor: Zuhdija Hasanović iz knjige "40 hadisa o snazi duhovnosti s komentarom.

[1] El-Buhari, Sahih, "Kitabur-rikak", br. 6.492.

[2] Kur'an, Et-Tin, 4.

[3] Muslim, Sahih, "Kitabul-kader", br. 4.945.

[4] Ibn Kajjim el-Dževzijja, Fevaidul-fevaid, Darubnul-Dževzi, Er-Rijad, 1998, str. 469.

[5] Više v.: Ismet U. Šehibrahimović (Munir Gavrankapetanović), Snagom vjere do savršenstva duše, Starješinstvo Islamske zajednice: Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1990, str. 68.

[6] Kur’an, El-Munafikun, 8. Prijevod kur'anskog ajeta naveden prema: Asad Muhammed, Poruka Kur'ana, (prijevod: Hilmo Ćerimović), El-Kalem, Sarajevo, 2004, str. 880.

Keywords & Tags

Contact Us